Fantasy Dnevnik
srijeda, 19.09.2007.
Imati pa nemati... pa opet imati
Neobično je kako ovaj svijet funkcionira.
Sve je tako čudno, sve je tako bitno...
Svi kao da pokušavaju nešto postići, nije mi jasno... Tako bih rado sada bila u Ankhu... tamo nikog nije briga što ljudi dolaze iz drugih svjetova, da im dođe veliki debeli monstruozni ljudožder i prožvače im noge, vjerojatno bi mu rekli nek odjebe i nastavili sa svojim poslom.
A ovdje? nee, tu se svi svađaju oko nečega, svi nas pokušavaju šarmirati/zatvoriti u tamnicu/ubiti.
I kako sam ja mogla znati da je ona žena zla čarobnica? Dobro, pomislila sam na to na tren, ali opet...
Naravno, nije samo on primjetio da je zla, i ja sam ju čula kako izgovara riječi smrtonosne kletve. Očito je i ona iz našeg svijeta pa ne želi da se proširi vijest. Zapravo je zgodno, tu su svi telci za magiju, moglo bi se dobro živit...
I tako, ovaj nas je bacio kroz prozor prije nego što sam uspjela reagirati i tresnuo u crni kamen poput vreće krumpira. Ja nisam, jer sam se iz nekog razloga sjetila čarolije za 'Pad pera'.
Nakon što je pao nekoliko se trenutaka nije micao.
I onda, onda mi je kroz glavu proletilo sve ono ružno što može proletjeti, one slike koje sam mislila da sam izbacila iz glave nakon nesreće s eksplodiranim mutiranim rajčicama kad su svi pali u nesvjest i bili prekriveni crveno-žutim komadima i svi smo mislili da se dogodio masakr, a onda su se počeli buditi.
Pomislila sam, što ako ovaj puta nije rajčica?
I počela sam psovati taj glupi pad pera jer sam što prije htjela doći dolje do njega i vidjeti je li dobro...
Kad sam stala na tlo i dalje se nije micao. Pogledala sam gore i vidjela kako ova kuja dolazi na prozor, i iskoristila sam jedinu čaroliju koju najbolje znam, bacila sam vatrenu kuglu na nju. Kladim se da to nije očekivala, guzica stara.
Svi uvijek govore da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš, i ja sam se molila svim bogovima da ja ne saznam što sam imala, ne na ovaj način. I onda su me bogovi očito uslišali. Pomaknuo se. Skinula sam mu kacigu i podigla ga u svoje krilo. Gledao me. To je bio dobar znak.
Opet sam se obratila bogovima i zamolila ih, ako nije problem, da me ne prestane gledati.
Nisam znala kako da ga odvučem na sigurno, pa mi je palo na pamet da iskoristim istu čaroliju koja mi je i maloprije tako lijepo uspjela. Postao je lak poput pera, ja sam ga uhvatila za ruku i vukla ga dok je on lebdio po zraku i ponekad protestirao. Nekoliko puta mi je došlo da se sjetim čarolije za stavljanje poveza na usta, ali bilo mi je lijepo slušati njegov glas, to je značilo da je još tu.
Ne znam kako je preživio onaj skok, nitko normalan ne bi se razlikovao od onih rajčica...
Dovela sam ga u špilju i pomogla mu da skine taj blentavi oklop, i onda je počeo s onim svojim polaganjem ruku na prijelome, i ruke su mu svijetlile kao lude ali uskoro je opet bio čitav.
A onda smo se opet grlili, jer ipak kad pomislim da sam ga danas mogla izgubiti, teško da bih propustila provesti još koji trenutak u njegovom zagrljaju...
utorak, 18.09.2007.
Izgubljeno , nađeno...
Eh baš sam završio prošli zapis kad je do mene dolunjala poluvilenjakinja sa slavodobitnim izrazom lica dok joj se krv slijevala niz glavu u valovima... čudno da je uopće mogla stajat na nogama.. skočio sam i iskoristio ono malo snage što mi je preostalo... te sam se spustio na tlo da odmorim, dok mi je ona za to vrijeme brzorječicom ispričala o nekakvoj ženi koja nas želi odvest nekome... Pitao sam ju dali je osjetila kakvo zlo u njoj, i onda se sjetio da se ovdje radi o čarobnici... uh...
Uhvatio sam ju i spustio joj glavu u krilo te sam joj pola sata milovao kosu... da ju smirim.. upalilo je, nakon toga je govorila polakše iako mi se uvukla u krilo i zagrlila me... prokletstvo... ok da, radio sam sklekove... nisam vjerovao toj ženi, no morao sam se maknut iz ovog svijeta... nije mi mjesto ovdje...
Prema njenoj priči ljudi u plavom su se povukli, to je bilo dobro.. pa smo krenuli da upoznamo onog koji će nam pomoć... ukoliko nam želi pomoć...
Gdje li je ta žena... ljudi na ulici su me i dalje čudno promatrali... vjerojatno su željeli biti kao ja...
Mislim tko nebi, budimo realni... no naposljetku smo došli pred tu ženu... prokletstvo, unatoč mojim oslabljenim močima jasno sam osjetio zlu auru oko nje, toliko jaku da sam ostao ukočen na trenutak... sa očajem sam ugledao kako nam brzo prilazi dok joj se osmijeh sve više proširivao i lice ružno iskrivljavalo... Ispisao sam ovaj vellum dakle preživjeli smo, no bilo je blizu... još dok je čarobnica otvarala usta zgrabio sam ju za ruku i potrčao prema prozoru te se bacio kroz njega povukavši čarobnicu za sobom... Bacila ej čaroliju sporog pada na sebe, prokletstvo sve je brža u tome... dok sam ja tresnuo u asfalt... da , još jedna nova riječ... koriste ju za veliku površinu ravnog kamena, kako čudno...
Moram navest ovdje, ne skačite u oklopu kroz prozor... ako već skačete nemojte zaboravit uključit čaroliju leta koja vam je pohranjena u maču... bolno je... No bio sam previše ošamućen od susreta sa tim stvorom... nisam mislio da nešto takvog postoji u ovom magijom siromašnom svijetu...
ponedjeljak, 17.09.2007.
nevidljivi čovjek
Nisam znala gdje je nestao...
Gdje bi jedan ratnik u zveckavom oklopu mogao nestati?
Glasan je, velik je, hmmm... lijepo miriši...
Dobro to je sad nebitno. Nisam ga mogla naći. A ona žena je rekla da netko želi razgovarati s nama, i baš mi se činilo da je žena dovoljno čudna da bi mislila ozbiljno. I imala je onaj pogled koji je govorio da točno zna da mislim da je čudna.
A ovog smrdljivog gada nije bilo nigdje.
Nema ga. Njega nema. Zavirila sam svugdje. Čak sam počela zavirivati u rupe u zemlji.
I onda sam zaključila, mooožda se skriva po špilji, to uvijek radi nakon što mu dam poljubac. Ode u neku špilju i radi sklekove. Morat ću dobro razmisliti o tome želim li s njime provesti previše vremena.
Ali nije ga bilo u onoj uobičajenoj špilji. Tamo su bile njegove stvari. Iskoristila sam priliku da malo zavirim, ali tamo nije bilo one njegove bezobrazne bilježnice kojoj posvećuje više vremena nego meni... Dakle piše.
Smrad PIŠE a netko nam želi pomoći!
Bar se nadam da želi.
Ili nas želi ukloniti. Hm. Nisam o tome tako razmišljala.
No dobro, da završim.
Kad ga nije bilo tamo, otišla sam zavirivat po drugim špiljama, i niiigdje ništa...
Sve dok mi, kad sam zavirila u jednu, nije proletio šišmiš kroz kosu.
FUJ!
Osjetila sam njegova krila kako mi lepeću pored uha, baš je ljigav.
I odjetio je raaavno i ravno i ravno tamo gdje sam ja mislila da je zid.
Pa rekoh, možda se tamo zavukao, izgleda dovoljno skrovito. I uđem ja malo dublje, i idem... kad ono... LABIRINT
Počela sam se smijati, zapravo je bio jako jednostavan. Na drugoj godini smo imali predmet Magični labirinti, i ovo je bio onaj najprimitivniji primjerak onih nemagičnih, kakve su čarobnjaci radili u svom vrtu za ukras. Vidjelo se po tom glupom skretanju u lijevo odmah nakon ulaza. OČITO!
Osjećala sam se baš super, i onda sam se još sjetila kako ide ona glupa čarolija za glupe labirinte poput ovog, i onda sam ju izgovorila i zamantalo mi se toliko da sam pala i lupila glavom o zid. Probudila sam se malo kasnije i zaključila da ta čarolija ipak nije tako glupa, naime da bih vidjela pravi put morala sam se onesvijestiti i odlebdjeti u astralnom tijelu kako bih vidjela pravi put.
Morat ću smisliti bolji način za to.
Onda sam se probudila, sasvim profesionalno i čarobnjački popravila kosu i obrisala neprofesionalnu krv na zatiljku i otišla do mjesta gdje sam ga vidjela.
"Tu si, dakle..." rekla sam, a on me pogledao kao da je vidio duha.
Onda je potrčao prema meni i počeo mi pipkati glavu kao da provjerava lubenicu je li zrela.
A onda sam se odjednom osjećala bolje... A pitala sam se zašto mi se sve čini crvenije nego prije...
nedjelja, 16.09.2007.
Mač je močniji od pera... bwahahaha eat that necromancers!
Još jedan dan u ovom svijetu... mroam priznat da mrzim akd me netko škaklja, čak i ako je taj netko poluvilenjakinja... kaže da me testira na magiju, čudno stvorenje...
No uspio sam nekako zbrisat, nakon seanse koju nisam mogao izbjeć kad je glumila amulet oko mog vrata... hmm zanimljive su te seanse...
Uglavnom naišao sam na skupinu ljudi kako udaraju u nekog manjeg čovječuljka... nisam odolio a da ne upitam što je lopov učinio...
Jedan od udarača mi se obratio sa velikom dozom sarkazma u glasu da nisam odolio da ga ne spustim na zemlju (doslovno) da napravi pedeset sklekova za pokoru...
I sada mroam ovdje zapisat za sve koji čitaju.. nikad ne pokušavajte spriječit izvršenje pokore jer je to grijeh... naravno, napali su me i ostavili čovječuljka da se previja od bolova. Dobio sam nekoliko udaraca u oklopljeno tijelo, uvijek em iznova iznenađuju ti barbari koji misle da su im ruke čvršće od čelika... uz bolne urlike su odustali kad sam slomio ruke dvojici... potpuno slučajno, zaboravio koilko su ljudi krhki u ovom svijetu... kao da nikad u životu nisu radili nešto teškog... Bogova mi što oni rade... ako su ovakvi ratnici na čitavom svijetu, šačica vitezova iz našeg bi pokorila čitav svijet.
Osjećao sam se zadovoljno jer su ostali pristali svojevoljno radit sklekove pod mojim nadzorom... još će nešto bit od njih, kad prođu broj 20... ova škvadra nije bila sposobna... bit će ukoiko se budemo se budemo sretali nešto češće... onaj čovječuljak mi se stao zahvaljivat... promotrio sam ga dobro i činilo se da u njemu ipak ima malo pokvarenosti... te sam ga natjerao da radi sklekove nakon što sam ga izliječio... liječenje me iscrpilo daleko više nego što bi me prije nekoliko dana... Bahamuta mi, morat ću pronać put kući...
Mali čovječuljak je jedva 2 napravio... nije ni čudo što ga tuku, mora da je nekromant... Upitao sam ga, no on me samo gledao kao da sam lud, a trenutak ranije me gledao kao da sam svet i zvao me Isus... nakon što sam ga neuspješno pokušao uvjerit da mi je ime Arathorn ostavio sam ga da radi sklekove sa ostalima... činili su se dovoljno pitomi sada...
Da bi barem to bilo sve, ljudi su em sretali čudnim pitanjima... čak me skupina pokušala stavit u nekakvu čudnu bijelu košulju predugih rukava, zahvalio sam im i odbio, jer je očito košulja izrađena za nekog sa neproporcionalno dugim rukama, jadan čovjek. Nakon kratkog okršaja, odustali su od nametanja dara te sam se mogao vratit u spilju. Prokletstvo mislim da ju me ljudi u plavom sa smiješnim kapicama slijedili... prokletstvo, žele da im se predam.. perverznjaci... haha šalim se, pokupio sam nešto od njihova smisla za humor... čudan je... uistinu čudan...
No sad mi je samo ostalo da potražim poluvilenjakinju nakon što se otresem ovih komaraca... svuda me progone... i ostavljaju moje slike po gradu... shvaćam da im se sviđa ali opet mislim da malo pretjeruju sa tim obožavanjem... mislim, žele me zatvorit u kavez da me imaju samo za sebe ili me možda žele prodat u roblje... Neće ovog tipa... da to je još jedna riječ koju sam naučio, prilično kul jelda?
probušio sam rupu u pećini inaišao na labirint.. čudno nisam znao da se ovdje nalazi nešto takvog... isukao sam mač i upalio svijetlo , blijedo koje je jedva osvjetljavalo nekoiko metara... moći koje sam uzimao zdravo za gotovo bile su na samrti. Zakoračio sam u dubine labirinta i izgubio se... da izgubio sam se... No barem ću imat vremena da napišem dnevnik u miru...
subota, 15.09.2007.
Dosada
Uvijek sam se pitala što ljudi vide u tim muškarcima koji se prave da sve rade u ime pravde i -nekog-tamo-boga-...
Mislim, kome se da slušati o tome u ime Bahamuta ovo, u ime Bahamuta ono...
Skoro da sam očekivala da će reći 'u ime Bahamuta, zagrlit ću te' prije nego što je to napravio.
Ali nije.
No dobro. Što htjedoh reći... da... nije mi bilo jasno što vide u takvim muškarcima, i sad mi je jasno.
Mora da im Bahamut daje neke tajne u vezi zavođenja, jer meni se čini kao da se oko mene vrti neka gadna ljubavna magija. Samo što ju nikako ne mogu dešifrirati, jer ju ne vidim. Da bar imam sa sobom knjige...
Arathorn svako malo napomene da nismo u svome svijetu. Kao da ne znam.
Iako mi je baš lijepo tu... Ovdje nitko ne zna kako koristiti magiju, svi se čudom čude kad pomičem stvari bez da ih dodirujem... Neki se mršte kao da se bavim crnom magijom...neki me mole da ih naučim.
Neki dan mi je došao neki klinac i rekao da su osnovali neki fanklub. Pitala sam što je to, i rekao je da su tamo svi oni koji žele biti kao ja.
KAO JA??
Tko bi to htio? Među najgorim učenicima na Neviđenom Učilištu, pala pod čini smeđe magije koja se svladava na prvoj godini, prosula zadnju zalihu magičnog pudera i vidi mi se odvratan prišt posred obraza, ne mogu smisliti kako da se vratim kući, i uz sve to, mislim da mi se klima zub otkako sam se spotaknula o onaj puder.
Neki od tih ljudi iz tog Fakluba su mi dolazili i iznosili neke svoje teorije, i po onome što sam shvatila, oni misle da smo mi propali kroz nebo i da smo s nekog kamena koji pluta kroz nešto što je svuda oko nas.
Nisu mi jasni i sve me više plaše.
Kakva je to uopće riječ, faklub??
I onda mi je, pred kraj dana, prišla neka starija žena i rekla da netko želi razgovarati samnom i mojim 'prijateljem'.
Zamalo sam joj odgovorila na to, ali nisam.
Ipak je stara.
A ja neću pisati u svoj dnevnik zašto mi nije prijatelj. Ipak ovo čitaju bogovi, a bogovi ionako znaju što radimo. Pa ne moram koristiti te riječi ovdje. Jel' tako? Tako je.
Moram se što prije vratiti u Ankh i kupiti novu odjeću.
Ova smrdi po psima i travi i... khm... neću pisati po čemu još, bogovi i ja znamo.
Mislim da ću poludjeti ovdje. Sve stoji, grupe ljudi dolaze i odlaze, nigdje eksplozija magičnog naboja, nitko ne vrišti jer mu je netko teleportirao prste u susjednu sobu, nitko ne hoda po poljima tražeći tajnu začarane livade...
Što je s ovim ljudima?
Tako su dosadni.
nedjelja, 09.09.2007.
Freeee
Konačno sam našao malo vremena da zapišem svoja nedavna iskustva... uistinu je čudno kako ono stvorenje može bit pažnje željno... dovoljno da mi spali vellum čim počnem pisat po njemu... a zatim slijedi hrvački meč.. naravno da joj ne mogu izvuć da se izvuće nekažnjena,,, kasnije ću radit sklekove zbog toga... sad moram požurit sa pisanjem prije nego me nađe.. damn postajem paranoičan... mmm.. njen miris... zamislio sam se, dodir njene meke kože... damn blizu je... ok zavukao sam se u pećinu, ponekad mislim da joj je ostao pseći njuh... čudne stvari su te polymorph čarolije, ne bih se petljao sa njima... prokletstvo...
Ok našla me pa sam morao prestat pisat i sakrit zapis pod kamen... prokletstvo morat ću sklekovima skinut ovaj osmijeh koji mi ne silazi sa usana...
Dani su mi prolazili u njenim nježnim dodirima da sam gotovo zaboravio na dužnosti, pa sam se ponovo bacio na sklekove... kao prvo trebali smo se izvuć iz onog strašnog svijeta. Moja veza blijedi... dok njena magija iako slabija djeluje bolje nego inače, napreduje u tom umjeću... hmm da sad me udarilo u glavu, vjerojatno me tako pronalazi, voajerka, mala, meka...
Upravo sam se udario u lice, da ponekad je potrebno, treba izbit grešne misli... No da se vratim na bit... trebali smo ponovo otvorit portal u naš svijet no naša magija, njena također... bila je preslaba... kako je divno zapet na divljem i tuđem svijetu i skrivat se po šumama jer ljudi misle da su maškare... hmmm možda je to dan kad dolaze ljudi iz našeg svijeta? Pokušao sam prić jednom tipu s tom idejom no on se udario smijat, pa sam ga morao ohladit... okupao sam ga u malom jezeru koje je imao u dvorištu... nekako čudan plavi kamen... možda ovdje imaju izhvor magije, ako imaju morat ću ga nać... prokletstvo...grl grl.. prokletstvo, pronašla mmmmmeeeeee ... ( vellum zamrljan tintom... )
