Neobično je kako ovaj svijet funkcionira.
Sve je tako čudno, sve je tako bitno...
Svi kao da pokušavaju nešto postići, nije mi jasno... Tako bih rado sada bila u Ankhu... tamo nikog nije briga što ljudi dolaze iz drugih svjetova, da im dođe veliki debeli monstruozni ljudožder i prožvače im noge, vjerojatno bi mu rekli nek odjebe i nastavili sa svojim poslom.
A ovdje? nee, tu se svi svađaju oko nečega, svi nas pokušavaju šarmirati/zatvoriti u tamnicu/ubiti.
I kako sam ja mogla znati da je ona žena zla čarobnica? Dobro, pomislila sam na to na tren, ali opet...
Naravno, nije samo on primjetio da je zla, i ja sam ju čula kako izgovara riječi smrtonosne kletve. Očito je i ona iz našeg svijeta pa ne želi da se proširi vijest. Zapravo je zgodno, tu su svi telci za magiju, moglo bi se dobro živit...
I tako, ovaj nas je bacio kroz prozor prije nego što sam uspjela reagirati i tresnuo u crni kamen poput vreće krumpira. Ja nisam, jer sam se iz nekog razloga sjetila čarolije za 'Pad pera'.
Nakon što je pao nekoliko se trenutaka nije micao.
I onda, onda mi je kroz glavu proletilo sve ono ružno što može proletjeti, one slike koje sam mislila da sam izbacila iz glave nakon nesreće s eksplodiranim mutiranim rajčicama kad su svi pali u nesvjest i bili prekriveni crveno-žutim komadima i svi smo mislili da se dogodio masakr, a onda su se počeli buditi.
Pomislila sam, što ako ovaj puta nije rajčica?
I počela sam psovati taj glupi pad pera jer sam što prije htjela doći dolje do njega i vidjeti je li dobro...
Kad sam stala na tlo i dalje se nije micao. Pogledala sam gore i vidjela kako ova kuja dolazi na prozor, i iskoristila sam jedinu čaroliju koju najbolje znam, bacila sam vatrenu kuglu na nju. Kladim se da to nije očekivala, guzica stara.
Svi uvijek govore da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš, i ja sam se molila svim bogovima da ja ne saznam što sam imala, ne na ovaj način. I onda su me bogovi očito uslišali. Pomaknuo se. Skinula sam mu kacigu i podigla ga u svoje krilo. Gledao me. To je bio dobar znak.
Opet sam se obratila bogovima i zamolila ih, ako nije problem, da me ne prestane gledati.
Nisam znala kako da ga odvučem na sigurno, pa mi je palo na pamet da iskoristim istu čaroliju koja mi je i maloprije tako lijepo uspjela. Postao je lak poput pera, ja sam ga uhvatila za ruku i vukla ga dok je on lebdio po zraku i ponekad protestirao. Nekoliko puta mi je došlo da se sjetim čarolije za stavljanje poveza na usta, ali bilo mi je lijepo slušati njegov glas, to je značilo da je još tu.
Ne znam kako je preživio onaj skok, nitko normalan ne bi se razlikovao od onih rajčica...
Dovela sam ga u špilju i pomogla mu da skine taj blentavi oklop, i onda je počeo s onim svojim polaganjem ruku na prijelome, i ruke su mu svijetlile kao lude ali uskoro je opet bio čitav.
A onda smo se opet grlili, jer ipak kad pomislim da sam ga danas mogla izgubiti, teško da bih propustila provesti još koji trenutak u njegovom zagrljaju...
Post je objavljen 19.09.2007. u 18:18 sati.