Nisam znala gdje je nestao...
Gdje bi jedan ratnik u zveckavom oklopu mogao nestati?
Glasan je, velik je, hmmm... lijepo miriši...
Dobro to je sad nebitno. Nisam ga mogla naći. A ona žena je rekla da netko želi razgovarati s nama, i baš mi se činilo da je žena dovoljno čudna da bi mislila ozbiljno. I imala je onaj pogled koji je govorio da točno zna da mislim da je čudna.
A ovog smrdljivog gada nije bilo nigdje.
Nema ga. Njega nema. Zavirila sam svugdje. Čak sam počela zavirivati u rupe u zemlji.
I onda sam zaključila, mooožda se skriva po špilji, to uvijek radi nakon što mu dam poljubac. Ode u neku špilju i radi sklekove. Morat ću dobro razmisliti o tome želim li s njime provesti previše vremena.
Ali nije ga bilo u onoj uobičajenoj špilji. Tamo su bile njegove stvari. Iskoristila sam priliku da malo zavirim, ali tamo nije bilo one njegove bezobrazne bilježnice kojoj posvećuje više vremena nego meni... Dakle piše.
Smrad PIŠE a netko nam želi pomoći!
Bar se nadam da želi.
Ili nas želi ukloniti. Hm. Nisam o tome tako razmišljala.
No dobro, da završim.
Kad ga nije bilo tamo, otišla sam zavirivat po drugim špiljama, i niiigdje ništa...
Sve dok mi, kad sam zavirila u jednu, nije proletio šišmiš kroz kosu.
FUJ!
Osjetila sam njegova krila kako mi lepeću pored uha, baš je ljigav.
I odjetio je raaavno i ravno i ravno tamo gdje sam ja mislila da je zid.
Pa rekoh, možda se tamo zavukao, izgleda dovoljno skrovito. I uđem ja malo dublje, i idem... kad ono... LABIRINT
Počela sam se smijati, zapravo je bio jako jednostavan. Na drugoj godini smo imali predmet Magični labirinti, i ovo je bio onaj najprimitivniji primjerak onih nemagičnih, kakve su čarobnjaci radili u svom vrtu za ukras. Vidjelo se po tom glupom skretanju u lijevo odmah nakon ulaza. OČITO!
Osjećala sam se baš super, i onda sam se još sjetila kako ide ona glupa čarolija za glupe labirinte poput ovog, i onda sam ju izgovorila i zamantalo mi se toliko da sam pala i lupila glavom o zid. Probudila sam se malo kasnije i zaključila da ta čarolija ipak nije tako glupa, naime da bih vidjela pravi put morala sam se onesvijestiti i odlebdjeti u astralnom tijelu kako bih vidjela pravi put.
Morat ću smisliti bolji način za to.
Onda sam se probudila, sasvim profesionalno i čarobnjački popravila kosu i obrisala neprofesionalnu krv na zatiljku i otišla do mjesta gdje sam ga vidjela.
"Tu si, dakle..." rekla sam, a on me pogledao kao da je vidio duha.
Onda je potrčao prema meni i počeo mi pipkati glavu kao da provjerava lubenicu je li zrela.
A onda sam se odjednom osjećala bolje... A pitala sam se zašto mi se sve čini crvenije nego prije...
Post je objavljen 17.09.2007. u 22:29 sati.