Moj izgubljeni svijet

Dragi moji posjetitelji
Udobno se zavalite, zapalite, nešto si popijte, razvucite usne u osmjeh, jer na ovom blogu se slavi – rođkas.

Da, da, prođe vrijeme, dođe rok… i od danas, kada me netko pita (ako se usudi) koliko godina brojim, morat ću reći jednu više.
A treba to i proslaviti!
Tortom, kolačima, raznoraznim napitcima (nužnim, da bi se zaboravio razlog okupljanja), smiješ se i šališ na svoj račun, škiljeći na činjenicu da smo svake godine malo više zgužvani (poglavito čelo i oko očiju), ali zato nevjerojatno pametniji, mudriji, iskusniji…
A spomenuto škiljenje može se također uvrstiti u kategoriju vremešnosti. Zovu ga još i staračko ćoravilo. Barem sam ja tako zezala starije od sebe. Srećom, nemam ga. Jer sam s očima debelo u minusu, što pokrivam nekada staklenim zaslonima, a ponekad malom vodnjikavom tvari koju lijepim na šarenicu oka svoga.
Godine prolaze, laste mi ne dolaze (ah, dugmići, dugmići), no ionako ne volim osobito pernate životinje, a btw, moje laste sletile i fino se ugnijezdile iznad prozora, ni malo ne mareći za averziju koju gajim prema svemu što nosi perje.
Ali danas mi je rođkas!
Nema smisla pisati želje i pozdrave, jer bi lista bila duuuga, ja ispala neskromna, ali one male, sitne, došle su do ušiju mojih najbližih, tako ću dobiti stvari koje sam poželjela (iskustvo me naučilo ništa ne prepustiti slučaju).
Naravno, tu je i torta, moja omiljena. Na žalost, dok ne prevladamo ove virtualne barijere, neću biti u mogućnosti podijeliti je s vama, premda bi to rado učinila, ali neću vas posve ni zakinuti.
Ostavit ću vam – recept.
Znam, znam, slaba je to utjeha nepcima i želudčanim sokovima koji očekuju ipak nešto više, no imate moju riječ da je to jedna od najlakše spravljivih i najukusnijih torta na svijetu (za ljubitelje voćnih okusa, točnije jagoda).
Da se muški sada ne bi prepali, kao, još ću čitati neki glupi recept, moram naglasiti da je recept i za nemuštu mušku ruku, kao i za kućanice početnice.
Dečki dragi, ovom tortom možete zablistati u očima svoje voljene. Uz minimum truda do velikog uspjeha.
Stoga prilažem 2 recepta za

TORTU OD JAGODA

ZA ISKUSNE KUĆANICE
Biskvit
6 žumanjaka
6 žlica šećera
može i 1 vanil šećer,
mixati, zatim dodati
dvije žlice brašna,
po želji čokolade u prahu,
a na kraju snijeg od bjelanjaka.

Staviti peći.
(Po želji, možete vi ispeći i neki drugi
biskvit, vama najdraži)
Dok se kolač peče….

ZA POČETNIKE m/ž

Prije nego nešto pođe po zlu, kupite gotov biskivt u dućanu. Imate ih u dvije varijatne
obični i čokoladni - po želji.

OVO RADE SVI
1kg jagoda (izdvojiti nekoliko na stranu), izrezati na ploške, posuti šećerom (po ukusu), malo zgnječiti, te ostaviti u hladnjaku da jagode puste sok.
(Biskvit je sada pečen. Neka se i ohladi.)
Jagode ovlaš procijediti, zatim ih lijepo rasporediti po biskvitu, a tada sve zašlagirati bilo šlagom iz vrećice, bilo onim u spreju, a može i neka treća varijanta.
Sve na kraju ukrasiti izdvojenim jagodama.
Dobro rashladiti u frižu, a zatim podijeliti s onima koje volite.

Nemre biti jednostavnije.

Pošto nemam kameru za predočiti vam ovaj praznik za oči i druga osjetila, skinula sam sliku Vincekove švarcvaldice (također njamiiiii), da malo napasete oči (neka mi oproste svi oni na dijeti)




Neki dan, Ledena mi je predala glazbenu štafetu (dok sam se ja već mučila kako vas glazbeno razonoditi), te bih trebala staviti pet meni naj psiho – ljubavnih pjesama, no i ja ću učiniti 'mali' iskorak, te ću vam ostaviti vlastiti YouTube uradak. Tek uz naglasak da je pjesma dugo u mojoj mp3 kolekciji, a «spot» sam napravila sama, uz svesrdnu pomoć mojih dragih cura iz Dežele, Pegice i Till koja mi je ustupila veći dio fotografija. Drage moje, od srca vam hvala.

Riječ je o najseksi, najstrastvenijoj pjesmi, sentišu svih vremena, nezaobilaznom stiskavcu, sastavnom dijelu programa svakog DJ-a koji je iole držao do sebe. Nije bilo pristojnog tuluma, niti pravog romantičnog izleta, ako vam do ušiju nisu dopirali uzbudljivi zvuci Je t'aime, o ui, je t'aime…Uživajte, dragi moji.


Jet'aime Made by Atlantida

A pjesme koje me diraju u dušu bile bi:
Power of love, by Jennyfer Rush
Power of love, by Frankie goes to Hollywod
(postoji još jedna pjesma istoga naziva – ona iz Povratka u budućnost, ali nju ću ovoga puta zaobići)
Moon river by Connie Francis
In dreams, by Roy Orbison
Crying, by K.D. Lang & Roy Orbison
If You Love Me, by Van Morrison & BB King - tko nije, neka svakako posluša
Unchained melody, verzija by U2
One Moment In Time, by Whitney Houston
Time to say Goodby by Brightman&Bocelli
Barcarolle by Offenbach…….

Ima ih još, naravno, ali ove su mi pjesme duboko prirasle srcu, a davno sam prkoračila zadanu brojku pet.
Odoh nešto skuhati, da bi bolje leglo slatko, a vi mi budite lijepi, pametni, dobri i SRETNI!!!!!!
Pusa

Glede posla zbog kojeg sam potegnula u Metropolu, ništa od toga.
S nama na testiranju bila je osoba koja već radi tamo, vjerojatno po zamjenama, sada je ustoličena za stalno. Neka joj je sa srećom. Pošto sam znala da nemam puno izgleda, nisam se previše razočarala.
Ni približno kao danas.

Jedna od modernijih poslovica otprilike glasi: Informacija je moć.
Ne imati informaciju, ili dobiti je malo prekasno, e to je u najmanju ruku peh. Da ne velim usud crni.
A onaj tko vjeruje bez pokrića je bedak.
Dakle, ja sam ispala bedak.
A priča otprilike ide ovako.

Danas sam, odlučivši ipak zamijeniti osobnu (stara je istekla prije mjesec dana), tek pukim slučajem nabasala na informaciju. Jednu od onih koja je mogla mojoj obitelji promijeniti život (doslovno), da je stigla u pravo vrijeme.
Ah taj tajming.
No, da nastavim s pričom. Istinitom, na žalost.

Gospoda na policiji zatražila su od mene neki dokumentić koji se kosio sa zdravom logikom. Ne budi lijena, nazvah ja općinsku ustanovu tek provjere radi ima li smisla propješačiti kojih petstotinjak metara zbog komadića papira koji je možda bespotreban. No, ljubazna činovnica brzo me uvjerila u razloge dodatne papirologije. OK. Sutra ću to obaviti. Razgovor s njom potakao me je na naše neriješeno stambeno pitanje.
Mislim, mi živimo u stanu koji je trebao prije pet mjeseci postati naš. Ali, poznavajući našu birokraciju, mala odstupanja od prvobitnih rokova su uobičajena stvar (bilo bi čudno da je drugačije).
Prema tome, što je potrpiti se još kojih nekoliko mjeseci. Ma, izdržat ćemo mi i godinu, ako je toliko potrebno našoj državi.

Alzo. Predložim ja mužu da nazove one iz Ministarstva mora i ostalih čuda, koji drže sudbine naše u svojim činovničkim šakama, te ih priupita miče li se što naprijed (osim njihovih promaknuća).
Ljubazno žensko čeljade slučajno se zateklo pri telefonu i još ljubaznije zacvrkutalo da je upravo ona ta koja vodi nas tu.
Napričaše se oni, a muž sve bljeđi. Na koncu spušta slušalicu i potanko mi prepriča tijek razgovora. Sada pepeljasta boja s njegova lica prelazi na moje. Ne mogu vjerovati. Ovaj put ja okrećem broj. Ponovo ljubazni glas. Molim je za više detalja. Više pojašnjenja. Ona već gubi strpljenje, ali mi ipak odgovara na pitanja.
Spuštam slušalicu. U mozgu mi kuha. Dopire mi do svijesti sve propušteno, sve izgubljeno. Briznem u plač. I plačem, plačem (ah, koliko žene mogu plakati!!!!)
Podijelim informaciju sa susjedima koji su u sličnom položaju, malo pas materamo, pa je odmah lakše.
Odgledam Hausa, pa se i nasmijem.
Napokon sjedam za comp, trijezne glave. Sada već pokušavam iskonstruirati nekakvu samoobranu.
A o čemu se radi.

Stan u kojem životarimo već desetak godina i svojatamo kao svoj, u stvari uopće nije naš. Ni približno. U stvari, trebao je biti državni, pa dobrotom naših političara, jednostavno preko noći postati naš.
Ali NE. Zabluda numero uno.
Naša potencijalna nekretnina u stvari već pripada nekom Zavodu. O kakvom se zavodu radi, ne zna točno ni gore navedeno ministarstvo. Kažu, vlasnik (Zavod) bi čak mogao biti preko bolno stečenih granica (za koje se, btw, borio i moj zakoniti). Ali vjerojatno je nekim zakonom (spojenih posuda) već prešao u vlasništvo domaće ustanove. A svi znamo koliko domaće ustanove vole posjedovati stanove.
Na upite kako dalje, što nam je činiti, postoji li alternativa… službenica odlučno ističe kako je zakon nemoguće preveslati (da, nama smrtnicima), da je zakon krut i drži se činjenica; nema tu mjesta za alternativu (opet, vrijedi samo za običnog smrtnika).
Konačni se rezultati o onome tko polaže prste na 'naš' stan očekuju tijekom sljedećih mjeseci. Na pitanje što je s nama, sliježe ramenima. Šalje nas na općinu i druge institucije da se sami raspitamo.
Moram naglasiti da je dotično ministarstvo imalo ovu informaciju i daleke 2003. godine, samo nije našlo za shodno podijeliti je s nama. Iako smo u kontaktu svih ovih dugih deset godina. Iako smo izhodočastili sve moguće urede državne uprave. Iako smo u dva navrata predavali svu dokumentaciju za dobivanje dotičnog stana.

Nakon razgovora sjednem i razmišljam što smo sve propustili u te četiri godine.
Recimo, tada je muž radio u Zg-u, imao duplo veću plaću nego danas mirovinu, ali da ne izgubimo stan i da ne plaćamo previše love za kakve podrumske rupe, tražio je premještaj na jug. Nakon toga je putovao u prilično udaljen grad svaki dan na posao, kako bi ostao s obitelji i da ne izgubimo opet - stan. Usput je obolio, jer su neke stvari naprosto krenule u pogrešnom smjeru.
I tako mi čuvamo nekretninu koja i nije (niti će po svoj prilici ikada biti) naša, vrijeme neumitno prolazi, mi starimo, klinci rastu, lova se prepolovila, ja posao u ovom gradu nisam uspjela dobiti… Ljudi, nakon toliko vremena, mi smo opet na početku (absolut beginners), samo deset godina stariji!

A da su nam samo proslijedili informaciju, znali bi da na ovo ne možemo računati. Muž je tada mogao dobiti stan na korištenje (u Zg), zadržao bi posao gdje su ga cijenili, poštovali i velika je vjerojatnost da bi napredovao. Što bi dovelo do općeg zadovoljstva, te ne bi obolio.
Vrlo je vjerojatno da bih i ja dobila posao, imala pristojnu plaću od koje bi si mogli priuštiti kućicu na rubnom dijelu grada (što bi usrećilo cijelu obitelj).
Danas bi možda skupljali po računima lovu za pločice, sadili grincek i imali zdravih problema (kao svaka normalna Hrvatska obitelj).
Postoji čak i druga opcija. Jer kada je muž premješten poslom na Jug, bilo je vremena okućiti se negdje u sjeni borova, gdje se sunce ljubi s morem, a cvrčci pjevaju balade.
Bilo je vremena.
A što sad?

Uz dašak cvijeća



koje nas vodi na padine Aurorina virtualnog doma.

Za nove posjetitelje, sve ovdje napisano, djelo je moje mašte (a ponekad i zbilje:).

Kratki sadržaj prošlih nastavaka:
Nakon teške prometne nesreće, mlada se djevojka probudila u potpuno nepoznatom okruženju. Neobična spodoba uvela ju je u virtualni svijet u kojemu je Aurora dobila novi izgled, novi dom, novi identitet… sve što joj je nedostajalo. U svojoj novoj stvarnosti, posljednje što je trebala odrediti bila je domena. Da bi izvršila dužnost do kraja, a ujedno i da bi istražila postoji li ikakav život van njenih odaja, naša se junakinja zaputila neobičnim vijugavim hodnikom i
Hodajući tako, gotovo je pala kada su se nevidljiva vrata s njene desne strane bešumno otvorila. Posrćući je uletjela među društvo okupljeno na krajnje neobičnom mjestu.
-Oprostite- Zbunjeno zagladi kosu koja joj je pala preko čela, svjesna tišine u sobi i začuđenih pogleda prikovanih za nju.

Mračna prostorija djelovala je sablasno pod mutnom svjetlosti užarenih kugli razasutih nepreglednim prostranstvom. Aurorino tijelo doslovno je lebdjelo tim neobičnim zdanjem. Poželjela je vrisnuti, ali ni glas nije mogla pustiti. Panično se koprcala pokušavajući dokučiti gdje se nalazi. Da nije opazila redove uniformiranih prilika kako mirno sjede u nečemu nalik na klupe, pomislila bi da je izbačena u svemirsko bespuće. Treperavi predmeti silno su podsjećali na zvijezde, dok su udaljeni masivi ličili na planete. Djevojka osjeti neobično stezanje u grudima. Umrijet će. Bože, umrijet će!
-A da netko pomogne uljezu?- Začuje prigušen glas.
Istog trena upale se mala neonska svjetla, a neugodno pištanje probijalo je bubnjiće. Djevojka pokrije uši. Noge joj dotaknu tlo. Bojala se pogledati oko sebe. Osjeti nečiji stisak na nadlaktici. Uplašeno se okrene.
Muškarac odjeven u uniformu nepoznate svemirske flote povuče je u stranu. Istovremeno, iz oblaka pare izroni oniži tip namrštena lica.
-Čestitam. Upropastila si vježbu. Odakle si se samo stvorila?!-
-U redu je, Mox, ja ću preuzeti.-
Umirujućim glasom odvrati muškarac koji je držao Auroru za ruku.
Ona se u neprilici obazre oko sebe. U dugom redu klupa sjedilo je dvadesetak osoba. Svaki u nečemu nalik na kupolu, i svi su odreda gledali u nju.
-Oprostite- nesigurno će djevojka.
-Kako se zoveš?- Tiho upita neznanac.
-Aurora-
On utipka nešto u blještavi predmet na ruci.
-Čvrsto me drži za ruku. Dobro?-
Ona zbunjeno kimne glavom, a već u sljedećem trenutku cijeli prizor ispari joj pred očima, na trenutak nastane tama, a tada se oboje nađu na padini njenoga doma.
Aurora poskoči od iznenađenja.
-Što? Kako? Ttttko ste vi?-
-Možeš me zvati Vulkan.-
Aurora izvije obrve. On podigne glavu prema ogromnom zaslonu.
-Hm. Zar je ovo još u upotrebi? Ti si iz prošlog vremena?.-
Bilo je to retoričko pitanje na koje Vulkan nije čekao odgovor.
Odmjeri je sa zanimanjem.
-Spavač, pretpostavljam.-
Aurora nesigurno slegne ramenima.
-Reci, kako si došla do nas?-
Premda je imala bezbroj pitanja za svog prvog posjetioca, Aurora mu ispriča sve o domeni i prolazu do sobe. On napravi nekoliko koraka, zatim lagano pljesne rukama.
Na vrhuncu proplanka, iz bjeline procvalih ivančica, iznikne čudesna plavičasta fluidna stvar lagano rotirajući. Vulkan dotakne površinu i slika u kvadratiću se promijeni poput odraza u vodi, a zatim, na njeno ogromno čuđenje, muškarac uroni ruku i izvadi nešto. Pucne prstom, a istog trena slika se rasprši. Ona vikne od iznenađenja.
-Što je ovo?!-
Vulkan dohvati njenu lijepo oblikovanu ruku i pričvrsti joj nešto nalik na sat iz budućnosti. Djevojka se zbunjeno zagleda u kazaljke koje su se kretale poput kompasa, dok su fluorescentni brojevi blještali na tamnoj podlozi.
-Ne moraš više lutati mračnim hodnicima. Jednostavno pronađeš mjesto ili osobu koju želiš posjetiti i u trenu si tamo.-
Djevojka se u nevjerici zagleda u napravu.
-Hoćeš reći da je ovo vremeplov?-
On odmahne glavom.
-Ne, to je sofisticirani prečac do ostalih 700 000 korisnika.-
-700 čega?!
-Korisnika naše virtuale.-
-Želiš reći da nas je na ovom mjestu sedamsto tisuća?!-
On ležerno kimne glavom.
-Možda i više. Svakim se danom broj povećava. A sada ćemo srediti tvoju domenu.-
Približi se velikom zaslonu, utipka nešto, a već u sljedećem trenutku na ekranu se pojavi poduži spisak.
-Izvoli. Biraj.-
Aurora je kao opčinjena gledala u predmet na ruci. Bojala ga se taknuti, da ne bi nešto pokvarila. Trgne se na zvuk njegova glasa.
-O, hvala ti. Samo mi još reci što trebam činiti ako želim posjetiti, na primjer, tebe.-
On lagano kvrcne na riječ korisnik i pritisne tipku v. Klizne prstom do svog imena.
-Sada blago pritisneš i kod mene si. Navrati kada god poželiš. Uh, stvarno moram ići, ako želim diplomu.-
-Diplomu iz čega?-
-Međuzvjezdanog putovanja.- Reče on ponosno se osmjehujući.
-Kada ti jednom mozak savlada tehniku letenja, sve ostalo je piece of cake. Možeš upravljati bilo kojim šatlom na svijetu.-
-Šatlom?!-
On pokaže na ekran.
-Nakon što izabereš domenu, znaš gdje trebaš kliknuti?-
Aurora potvrdno kimne.
Vulkan pokaže na mali kvadratić u kojem se okretala zemljina kugla.
-Želiš li saznati nešto više o ovom ili 'pravom' svijetu, klikni ovdje. Ako misliš kopati malo dublje po prošlost, pronađi arhivu. Idem, već sam se previše zadržao.-
Podigne ruku u zrak razdvojivši srednji prst i prstenjak.
-Live long and prosper.- Reče smijuljeći se.
-Hej, to mi je poznato…- Vikne ona, ali Vulkan već iščezne.
Aurora se okrene prema ekranu napeto motreći poduži spisak. Oči joj se zaustave na blještavožutim slovima.
-Pripovjedač- tiho izgovori ispisanu riječ.
-Pripovjedač.- Polako kimne glavom. Ako je išta znala, onda je to da voli pripovijedati. Zadovoljno spusti ruku na tipku. Netko joj zahvali što se uspješno registrirala. Ona se sretno zavrti u stolici. Bit će pripovjedačica. Doduše, nije znala kome će, niti što pripovijedati, ali nije joj bilo ni važno. Imala je domenu, imala je dom, imala je poznanika i sedamsto tisuća duša koje su boravile negdje oko nje. A povrh svega, bila je kreator vlastitoga svijeta, tako lijepoga, da niti jedan drugi ne bi mogla poželjeti.
Nastavlja se…

update
Umalo zaboravih. Moja švesta najmlađa rodila je svog prvijenca.
Čestitke sisterici i malom Marku:)))))

Blogeri dragi, eto mene u moj blogodom. U Metropoli je bilo metropolično.
Uskrs se proslavio, neki su dobili koju kilu (ne, nisam u toj skupini:)), klinci se izigrali, iskakali, zabavili u društvu sestrični i bratića, isposjećivali smo rodbinski dio, a od blogera, uspjela sam (na žalost) jedino s Mentinom sjesti na kavu. Ne, nije na žalost to što sam se našla s Mentinom, već to što nisam imala više vremena za ostale blogoprijatelje. Vrijeme je proletjelo, a moj zakoniti zaključio je da smo malo previše van svojih zidina, te pohitao u tišinu doma svoga.
Ipak, uspjela sam uloviti trenutak proljeća, zaroniti u puninu mirisa, opiti se čarolijom boja, prepustiti ljepoti travanjske noći i na trenutak prijeći u stvarnu dimenziju postojanja gdje čovjek i priroda zajedno postoje i dišu.

Ovdje, u dalmatinskom podneblju, praktički ne postoji to prijelazno razdoblje zvano proljeće. Obično se iz toplih kaputa (točnije jaketi, rekli bi Dalmoši), prelazi u majice kratkih rukava.
Istina, i ovdje priroda buja, sve je u cvatu, ali ipak, u tišini noći, kada opoj mirisnoga cvijeća popusti, zemlja ne miriše tako slatko, podatno, zamamno......
Ili miriše?
U betonskim poljima kojim su ljudi krotili prirodu kastrirajući vlastita ćula, ne osjeća se nemir buđenja, niti se vjetar miješa sa tek prolistalim travkama. Divljina prognana u planine, zelenim osmijehom sažaljivo domahuje bezumnu čovjeku što udiše otrovne plinove kao najvredniju stečevinu, uvjeren da će ga debeli slojevi cementa učiniti više modernim, više poželjnim, pametnijim i suvremenijim (koje li zablude!).
Moram priznati, ma kako nekima tragično zvučalo, ja sam seljak u duši. Duboko volim prirodu, a otkako živim u stambenom bloku (prikladnog li naziva) na četvrtom katu sivozelene zgrade, volim je i poštujem još više.
I sada se vjerojatno neki pitaju gdje li sam ja to bila? Jer je svima znano da je naša draga Metropola praktički od glave do pete obučena asfaltom i betonom.
Bila sam malo sa strane. Dovoljno daleko da bi osjetila moć zemlje, a opet dovoljno blizu urbanoj središnjici naše nam Domovine.

Napunjenih baterija i razigrane mašte, mogu vam još poručiti kako možete uskoro očekivati nove nastavke priče.

A do tada svima pusa, a Francu iskreno sorry što se nismo trefili na kavici, no bit će prilike...

Dragi moji blogeri, prije nego odlepršam put Metropole, želim svima poželjeti sretan Uskrs, pune trpeze, veselo društvo, vedra lica, pokoju uspomenu koju ćete pamtiti.

Ipak, u obilju svega, dobro se prisjetiti što je sve prošao jedan Čovjek, koji je okrutno ubijen samo zbog toga što je pomagao drugima, činio dobro na svakom koraku svog zemaljskog puta, a ipak je bio optužen, mučen i ubijen.

Uskrs je vrhunac kršćanskog vjerovanja. To je obećanje da ćemo nakon ovog suludog putovanja ispunjenog radostima i tugama, trpljenjem i nepravdom, doći na bolje mjesto, u puno bolju i ljepšu vječnost.

Za kraj ostavljam par sličica uglavnom iz filma Pasija... za sjećanje. Ili upozorenje? Da budemo bolji jedni prema drugima? Jer svi mi želimo isto: malo ljubavi, komadić sreće i djelić raja.
Pozdrav svima i mah mah