Glede posla zbog kojeg sam potegnula u Metropolu, ništa od toga.
S nama na testiranju bila je osoba koja već radi tamo, vjerojatno po zamjenama, sada je ustoličena za stalno. Neka joj je sa srećom. Pošto sam znala da nemam puno izgleda, nisam se previše razočarala.
Ni približno kao danas.
Jedna od modernijih poslovica otprilike glasi: Informacija je moć.
Ne imati informaciju, ili dobiti je malo prekasno, e to je u najmanju ruku peh. Da ne velim usud crni.
A onaj tko vjeruje bez pokrića je bedak.
Dakle, ja sam ispala bedak.
A priča otprilike ide ovako.
Danas sam, odlučivši ipak zamijeniti osobnu (stara je istekla prije mjesec dana), tek pukim slučajem nabasala na informaciju. Jednu od onih koja je mogla mojoj obitelji promijeniti život (doslovno), da je stigla u pravo vrijeme.
Ah taj tajming.
No, da nastavim s pričom. Istinitom, na žalost.
Gospoda na policiji zatražila su od mene neki dokumentić koji se kosio sa zdravom logikom. Ne budi lijena, nazvah ja općinsku ustanovu tek provjere radi ima li smisla propješačiti kojih petstotinjak metara zbog komadića papira koji je možda bespotreban. No, ljubazna činovnica brzo me uvjerila u razloge dodatne papirologije. OK. Sutra ću to obaviti. Razgovor s njom potakao me je na naše neriješeno stambeno pitanje.
Mislim, mi živimo u stanu koji je trebao prije pet mjeseci postati naš. Ali, poznavajući našu birokraciju, mala odstupanja od prvobitnih rokova su uobičajena stvar (bilo bi čudno da je drugačije).
Prema tome, što je potrpiti se još kojih nekoliko mjeseci. Ma, izdržat ćemo mi i godinu, ako je toliko potrebno našoj državi.
Alzo. Predložim ja mužu da nazove one iz Ministarstva mora i ostalih čuda, koji drže sudbine naše u svojim činovničkim šakama, te ih priupita miče li se što naprijed (osim njihovih promaknuća).
Ljubazno žensko čeljade slučajno se zateklo pri telefonu i još ljubaznije zacvrkutalo da je upravo ona ta koja vodi nas tu.
Napričaše se oni, a muž sve bljeđi. Na koncu spušta slušalicu i potanko mi prepriča tijek razgovora. Sada pepeljasta boja s njegova lica prelazi na moje. Ne mogu vjerovati. Ovaj put ja okrećem broj. Ponovo ljubazni glas. Molim je za više detalja. Više pojašnjenja. Ona već gubi strpljenje, ali mi ipak odgovara na pitanja.
Spuštam slušalicu. U mozgu mi kuha. Dopire mi do svijesti sve propušteno, sve izgubljeno. Briznem u plač. I plačem, plačem (ah, koliko žene mogu plakati!!!!)
Podijelim informaciju sa susjedima koji su u sličnom položaju, malo pas materamo, pa je odmah lakše.
Odgledam Hausa, pa se i nasmijem.
Napokon sjedam za comp, trijezne glave. Sada već pokušavam iskonstruirati nekakvu samoobranu.
A o čemu se radi.
Stan u kojem životarimo već desetak godina i svojatamo kao svoj, u stvari uopće nije naš. Ni približno. U stvari, trebao je biti državni, pa dobrotom naših političara, jednostavno preko noći postati naš.
Ali NE. Zabluda numero uno.
Naša potencijalna nekretnina u stvari već pripada nekom Zavodu. O kakvom se zavodu radi, ne zna točno ni gore navedeno ministarstvo. Kažu, vlasnik (Zavod) bi čak mogao biti preko bolno stečenih granica (za koje se, btw, borio i moj zakoniti). Ali vjerojatno je nekim zakonom (spojenih posuda) već prešao u vlasništvo domaće ustanove. A svi znamo koliko domaće ustanove vole posjedovati stanove.
Na upite kako dalje, što nam je činiti, postoji li alternativa… službenica odlučno ističe kako je zakon nemoguće preveslati (da, nama smrtnicima), da je zakon krut i drži se činjenica; nema tu mjesta za alternativu (opet, vrijedi samo za običnog smrtnika).
Konačni se rezultati o onome tko polaže prste na 'naš' stan očekuju tijekom sljedećih mjeseci. Na pitanje što je s nama, sliježe ramenima. Šalje nas na općinu i druge institucije da se sami raspitamo.
Moram naglasiti da je dotično ministarstvo imalo ovu informaciju i daleke 2003. godine, samo nije našlo za shodno podijeliti je s nama. Iako smo u kontaktu svih ovih dugih deset godina. Iako smo izhodočastili sve moguće urede državne uprave. Iako smo u dva navrata predavali svu dokumentaciju za dobivanje dotičnog stana.
Nakon razgovora sjednem i razmišljam što smo sve propustili u te četiri godine.
Recimo, tada je muž radio u Zg-u, imao duplo veću plaću nego danas mirovinu, ali da ne izgubimo stan i da ne plaćamo previše love za kakve podrumske rupe, tražio je premještaj na jug. Nakon toga je putovao u prilično udaljen grad svaki dan na posao, kako bi ostao s obitelji i da ne izgubimo opet - stan. Usput je obolio, jer su neke stvari naprosto krenule u pogrešnom smjeru.
I tako mi čuvamo nekretninu koja i nije (niti će po svoj prilici ikada biti) naša, vrijeme neumitno prolazi, mi starimo, klinci rastu, lova se prepolovila, ja posao u ovom gradu nisam uspjela dobiti… Ljudi, nakon toliko vremena, mi smo opet na početku (absolut beginners), samo deset godina stariji!
A da su nam samo proslijedili informaciju, znali bi da na ovo ne možemo računati. Muž je tada mogao dobiti stan na korištenje (u Zg), zadržao bi posao gdje su ga cijenili, poštovali i velika je vjerojatnost da bi napredovao. Što bi dovelo do općeg zadovoljstva, te ne bi obolio.
Vrlo je vjerojatno da bih i ja dobila posao, imala pristojnu plaću od koje bi si mogli priuštiti kućicu na rubnom dijelu grada (što bi usrećilo cijelu obitelj).
Danas bi možda skupljali po računima lovu za pločice, sadili grincek i imali zdravih problema (kao svaka normalna Hrvatska obitelj).
Postoji čak i druga opcija. Jer kada je muž premješten poslom na Jug, bilo je vremena okućiti se negdje u sjeni borova, gdje se sunce ljubi s morem, a cvrčci pjevaju balade.
Bilo je vremena.
A što sad?
Post je objavljen 25.04.2007. u 01:06 sati.