|
Blogeri dragi, eto mene u moj blogodom. U Metropoli je bilo metropolično.
Uskrs se proslavio, neki su dobili koju kilu (ne, nisam u toj skupini:)), klinci se izigrali, iskakali, zabavili u društvu sestrični i bratića, isposjećivali smo rodbinski dio, a od blogera, uspjela sam (na žalost) jedino s Mentinom sjesti na kavu. Ne, nije na žalost to što sam se našla s Mentinom, već to što nisam imala više vremena za ostale blogoprijatelje. Vrijeme je proletjelo, a moj zakoniti zaključio je da smo malo previše van svojih zidina, te pohitao u tišinu doma svoga.
Ipak, uspjela sam uloviti trenutak proljeća, zaroniti u puninu mirisa, opiti se čarolijom boja, prepustiti ljepoti travanjske noći i na trenutak prijeći u stvarnu dimenziju postojanja gdje čovjek i priroda zajedno postoje i dišu.
Ovdje, u dalmatinskom podneblju, praktički ne postoji to prijelazno razdoblje zvano proljeće. Obično se iz toplih kaputa (točnije jaketi, rekli bi Dalmoši), prelazi u majice kratkih rukava.
Istina, i ovdje priroda buja, sve je u cvatu, ali ipak, u tišini noći, kada opoj mirisnoga cvijeća popusti, zemlja ne miriše tako slatko, podatno, zamamno......
Ili miriše?
U betonskim poljima kojim su ljudi krotili prirodu kastrirajući vlastita ćula, ne osjeća se nemir buđenja, niti se vjetar miješa sa tek prolistalim travkama. Divljina prognana u planine, zelenim osmijehom sažaljivo domahuje bezumnu čovjeku što udiše otrovne plinove kao najvredniju stečevinu, uvjeren da će ga debeli slojevi cementa učiniti više modernim, više poželjnim, pametnijim i suvremenijim (koje li zablude!).
Moram priznati, ma kako nekima tragično zvučalo, ja sam seljak u duši. Duboko volim prirodu, a otkako živim u stambenom bloku (prikladnog li naziva) na četvrtom katu sivozelene zgrade, volim je i poštujem još više.
I sada se vjerojatno neki pitaju gdje li sam ja to bila? Jer je svima znano da je naša draga Metropola praktički od glave do pete obučena asfaltom i betonom.
Bila sam malo sa strane. Dovoljno daleko da bi osjetila moć zemlje, a opet dovoljno blizu urbanoj središnjici naše nam Domovine.
Napunjenih baterija i razigrane mašte, mogu vam još poručiti kako možete uskoro očekivati nove nastavke priče.
A do tada svima pusa, a Francu iskreno sorry što se nismo trefili na kavici, no bit će prilike...
|
