30
utorak
ožujak
2010
SVAŠTA PO MALO
Moram priznati da je vrijeme učinilo svoje, nikako se naviknuti na komp. Ne vuče me, a ako i sjednem ispred njega, nekako sve obavim na brzinu. Osim toga, lijepo vrijeme nekako mi ne dozvoljava da sjedim u zatvorenom.
Danas poslijepodne, krenuh pješice u grad. Platila sam nekoliko računa, pri tome se osjećala kao da mi netko vadi zube bez injekcije 
Prozujala sam po cijelom gradu, svuda sniženja, a ništa posebno na ponudi.
Na meni opet sve nekako knap, sva sreća što se bliži proljeće i jahanje na gecku. Opet psujem kad mi nešto ispadne iz ruke, a trbuh smeta 
To je najbolji znak da se treba više kretati...
Jučer je juniorka prebacivala fotke na komp. Konačno smo ih mogli pogledati u punoj dimenziji. Ima ona dobro oko, pogotovo kad snima iskosa, zaboli vrat od iskretanja glave 
Ponekad izgleda kao da bira najveće ruševine za motive.
U pomanjkanju ideje za smisleni post, odabrala sam nešto od svega toga. Uživajte u pogledu na Veneciju i Milano. Juniorka je oduševljena, iako razočarana Talijanima kao ugostiteljima i turističkim radnicima. Lajavi, neljubazni, neorganizirani 
Ali, zato su Austrijanci posve druga priča. Simpatični, nenametljivo uslužni i organizirani. Totalno kontra digićima.
Sve je to bilo lijepo - snijeg, zafrkancija, društvo, jurcanje na skijama, ali sedam dana - uvrh glave. Onda je genetika došla do izražaja. Ni Pajo ni ja ne volimo snijeg, pa je tu odbojnost prema zimi i ona naslijedila. Nama je dosta snijega tri dana u godini
Što se događa kad se igra žvakom
Ne pada jabuka daleko od stabla
Budite mi dobro
& 
komentiraj (9) * ispiši * #
