KAD SE SLOŽE KOCKICE

Još uvijek se držim one "učiš cijeli život i blesav umreš"

Kad sam pred vas prosula priču iz predhodna posta i uplela vas u "dječja posla", dugujem vam i nastavak. Jer ne bi bilo fer da ne idem do kraja. Makar se u nastavku priče otkrilo da je i Fanika nasamarena. Ne baš skroz, samo zahvaljujući upornost da se ide do kraja.

Ove dane nisam ništa poduzimala, iako sam bila ljuta, povrijeđena i bijesna (s naglaskom na - bijesna). Ma, nisam ja bila povrijeđena, lako za mene, povrijeđeno je moje mladunče, a svaka lavica se bori za svoje mlado.

Najgore u svemu, bila je pomisao da će ostaviti sport u koji je uložila toliko truda, znoja i ljubavi. U kojem je prvi puta lani - nagrađena za petogodišnji trud, baš onako očekivano...
A neke zasluge imaju i roditelji, koji su glancali klupe na treninzima i vozali po natjecanjima, stiskali zube kad je juniorka izvlačila deblji kraj, zahvaljujući neiskustvu.
Da nam je bilo teško, bilo je, da smo stotinu puta bili na rubu da je povučemo iz tog sporta i da je ona sama bila na rubu da se povuče...

I sve smo to prevazišli, izrasla je u veliku, jaku curu, koja doduše još uvijek nije svijesna sebe. Ponekad me podsjeća na velikog patka Bubija iz crtića.

Izrastanje u visinu i težinu nije uvijek popraćeno s odrastanjem u glavi.
I toga sam bila svijesna. Točna je i ona - da mi je ova pamet i one godine...

Kako juniorki ne mogu preseliti svoju pamet, insistirala sam da prvo - prespava dvije noći i da ne razmišlja o tome. Što baš i nije uspijevalo, jer je stalno uzdisala No kad je vidjela da sam se ja skulirala i okrenula sve na zafrkanciju, osjetila je sigurnost roditeljske podrške, pa se smirila.

Moj princip i upornost da konkretne probleme, pogotovo kad se uplete više osoba, riješim direktno, face to face sa svima - po stoti put se pokazao - najispravnijim.

Pajo nam je prepustio čast da se ne plete u posao, ali nam je pružio moralnu podršku.

Neki od roditelja su mi nabacili - ne treba se petljati u dječja posla. Slažem se. Ali mislim i uvijek ću misliti, da se ipak ponekad roditelji trebaju uključiti, pogotovo kad vide da dijete ne može samo riješiti problem. A i lako je odmahnuti rukom kad se o tuđem radi.

Da skratim priču i ne idem u detalje. Rekle si cure sve.
Kad sam rekla da će se tako otkriti tko ima putra na glavi, a tko ne, bila sam u pravu. Tko su prijateljice, a tko nisu...

Na kraju se ispostavilo nešto što mi je tek danas palo na pamet, pa me ishod uopće nije iznenadio. Što dodatno potvrđuje činjenicu da treba prespavati prvi bijes.

Među sve njih, upetljala je prste cura, koja uopće s njima ne trenira, juniorkina prijateljica, koja joj je i prenijela cijelu priču. I jednoj i drugoj, svakoj na drugi način. Naravno, nije bila prisutna, iako je sinoć obišla što mobitelom, što nogama, skoro sve njih i prikupljala informacije.
No, bilo je i pametnih, koje su sačuvale sms poruke.
Naravno, moja biserka je svoje dokaze obrisala (!!).

Situacija je riješena na meni očekivan način, točno onako kako sam se nadala. Cure se rasplakale, zagrlile. Trener pitao na rastanku - kad se vidimo na treningu?

Nije bitan sadržaj intrige, nego je najbitniji - način na koji netko skuje cijelu spletku. Do najsitnijih detalja. I osigura sebe, a zavadi druge, točno i precizno ciljano.
Ali zahvaljujući face to face i zahvaljujući porukama koje su spremljene a poslane s istog broja, svakome ponaosob, sve se otkrilo i objasnilo.

Unatoč svemu i činjenici da me više ništa ne može iznenaditi, priznajem da je ovo za mene ipak bio šok.
Sama činjenica da jedno dijete može zakuhati stvar, da zavadi desetoro, jednostavno me ošinula poput groma.
A činjenica da je skoro i mene prevarila, to me posebno raspalilo. Ali i rastužilo. Kako mora da je jadno takovo dijete. I frustrirano, kad toliko truda uloži u spletku, koja se na kraju - njoj obije u glavu.

Putem nas je oprala kiša, stigle smo kući mokre, ali zadovoljne. Zmaja se odmah primila klope .
A bogme i mama

A tata Pajo, sluša prepričavanje cijele priče i ne vjeruje ušima. Otvara i zatvara usta u čudu . Mnogo nam je stvari sad bilo jasnije, složile se kockice na koje nismo obraćali pažnju.
Njegov komentar na kraju - ajde daj si zamisli, da smo recimo reagirali drugačije, u afektu. Ili da nismo uopće reagirali, da je Zmaja otišla u drugi klub, bez riječi... Ispali bi papci kakve treba tražiti

Znam da sam oduljila. Možda će se nekima činiti kao prepričavanje i tračanje. Nije mi to bila namjera, nisam pisala konkretno, nikoga nisam imenovala. Diskrecija zajamčena.

Htjela sam samo pokazati na što sve u životu možete naići. I onda kad imate 45 i mislite da vas nitko ne može zahebati, pogotovo klinka od nepunih 15.
Ono zbog čega sam najviše ljuta je činjenica da je priča o Facebooku i blogu bila njezina priča, da meni digne živac. E tu sam JA progutala vlastito govance, optužujući unaprijed nekoga. Iskreno to priznajem pred svima vama

Možda vam ova priča ponekad posluži da je izvučete za potrebe rješavanja vlastitog problema. Ili problema s djetetom...

Stanite na loptu, prespavajte, malo razmislite i hladne glave se suočite. Ne vrijeđajte nikoga, objasnite svoju stranu, dozvolite da i drugi objasne svoju. Ne vičite i ostanite na nivou
Nije lako, ali je efikasno.

Jer danas je - svađe, stresa, agresije i pretjerane reakcije, preko previše. Mrzimo se, svađamo se, istjerujemo svako svoje, ne slušamo druge, ne dajemo prilike ni sebi ni drugima.

A biti roditelj - najljepše je i najteže. Biti dobar roditelj, koji će realno i objektivno reagirati, ne štedeći pri tome ni svoje mlado, ako to svojim postupkom zaslužuje.
Treba ga ODGOJITI da zna odrediti pravi put. Ponekad teži, ali ispravan i pošten. Čak i onda kad sve oko tebe pokazuje da se lakše probijati na nepošten način i gaziti preko leševa.

E sad je stvarno dosta.
Moram prestati piti kavu uvečer ili ću se pretvoriti u sovu

Budite mi dobro

&