CRNO NA BIJELOM

Primirila vam se Fanika od posljednjeg posta. Stišale se strasti, znam - samo na kratko. Jer ne mogu se promijeniti, sve i da hoću. Iako sam svjesna da o mojem brundanju i kritici - ništa ne ovisi...

Jučer me rastužila smrt ovog mladog pjevača Toše Proeskog. Doduše, ne slušam baš tu vrstu glazbe, ali kako mi radio stalno svira, normalno da sam ga znala slušati. Dečko je imao lijep, ugodan glas i začudo - svojom popularnošću osvojio je, da ne kažem spojio - sve države bivše Juge. Tek jučer i danas, slušajući njegove pjesme, shvatila sam da mnoge znam, ali nisam znala da ih on pjeva. Strašno je to - koliko nam ceste uzimaju mladih života. Ovaj slučaj je time strašniji, što nije sam vozio. Laka mu zemlja bila...

Moje derle nisam spominjala već nekoliko postova. Jednom šutljiva, kao da joj je vreća cementa prikačena za leđa, drugi put vesela i stalno se krevelji, sve joj je smiješno. Već sam se privikla na njene promjene raspoloženja, a nekako mi se čini da pomalo jenjava.

U školi najnoviji biser - nekoliko cura iz razreda, ovaj vikend su svoju kolegicu (također iz razreda), navodno vezale lisicama (!!) i škarama joj izrezale garderobu, nagurale je u kupaonu i onda je snimale mobitelima - golu...
Kad sam pomislila da je ona sprdačina s tužbom bolesne mame - plafon gluposti, ovo me uvjerilo da uvijek može - gore.

Sad ta snimka kruži školom, putuje s mobitela na mobitel, dečki se cerekaju i ismijavaju, nastavnici još ne reagiraju i tako. Zmajin komentar je - da su sve lude i nema im pomoći. Baš se previše ne opterećuje time, nije to shvatila senzacionalistički.
A ja - šokirana, nemrem doći k sebi. Svi toliko pazimo na pedofile, a ove to izrežirale - same. Pa sad budi pametan...
Već sam rekla da su roditelji djece iz Zmajina razreda - uglavnom moji vršnjaci i poznajem ih većinu još iz školskih dana. Tako i roditelje ovih djevojčica. Pa me ovo i ne čudi previše, kad bolje razmislim.
Dosada, besprizornost, nezainteresiranost, roditelji naganjaju svoje prioritete, djeca bez obaveza, a rezultat je svima dostupan preko mms-a i you tubea...

A onda nas je oraspoložilo nešto, što smo već zaboravili...
Stigao iz Koreje - certifikat o položenom ispitu za crni pojas i iskaznica.
Trebalo im je devet mjeseci. No, sad je tu, iznad Zmajina kreveta, uramljen.
Sad idemo u lov na 2.poom. Ako pristupi polaganju prije 15. rođendana, polagat' će 2. poom, a ako to bude kasnije, onda će polagati 2. dan.







Sigurno ste primjetili da sam napisala - "idemo". Jest' da Zmaja polaže, ali nas dvoje matoraca se osjećamo itekako uključeni svojom podrškom - psihološkom, roditeljskom i financijskom.
Jer, kako bez talenta i volje ništa, tako ništa bez naših dobrih živaca i razumijevanja, navažanja na treninge, natjecanja...

A psihološka podrška, je u biti najvažnija. Mnogo puta je bilo i suza i straha i povrijeđenosti ega. Trebalo je ostati miran i pronaći riječi utjehe. Koliko puta mi je bilo žao malih, žgoljavih nožica, punih crnjavki, žao gledati kako neke nadobudne starije cure iz kluba (za glavu više i desetak kila teže), pri običnom treningu - iskaljuju svoje frustracije. Bilo mi je teško, ali nisam to željela pokazati. Tata Pajo je to mnogo teže podnosio...
Ali, ne jednom - došlo mi je da se ustanem sa tribine i prigovorim i treneru i djeci i njihovim roditeljima. S mukom sam se suspregnula.
I uvijek sam nakon toga govorila - treniraj samo, doći ćeš na svoje. I nikad ne iskaljuj svoju snagu na slabijima iz kluba, baš zato što znaš kako je tebi bilo.
Ponosna sam na nas dvoje baš zbog toga što smo imali strpljenja. A ponekad nije bilo lako.
I sve je došlo na svoje, polagano, sa mnogo znoja i truda. Nije toliko bitan taj pojas, jer on je samo slijed. Sve ono prije njega je mnogo bitnije. I ono - poslije, a to je - život.
A život, bojim se - sve više podsjeća na ring i borbu za opstanak. A koliko će ova iskustva utjecati na stavove i način na koji će kasnije rješavati probleme - ostaje da se vidi...

Do 210-og