OSOBNO...

Već nekoliko dana pokušavam smisliti post o ovoj temi.
Pretragično je za napisati nešto smisleno i razumno.
Već nekoliko dana misli mi lete i podsjećaju me svako malo na tragičnu nesreću blizu Požege, u kojoj su dvije djevojčice stradale, jedna je umrla, a druga teško ozlijeđena, sa izvjesnom amputacijom.
Kao i uvijek, stvari proživljavam osobno, ovaj put - mnogo osobnije.
Epilog tragedije je više nego izgledan. Ustavovljeno je sa je za nesreću kriv - vozač autobusa, doduše iz nehaja.
Čim smo čuli prvu vijest o nesreći, Pajo je rekao da je vozač vjerojatno ručicom mjenjača dotakao dugme za otvaranje vrata. Kako ja nemam pojma gdje se to dugme nalazi - ostala sam zaprepaštena. Isto tako je rekao - vozač će biti kriv za nesreću.
I ispostavilo se tako. A ja u kući imam i vozača i djevojčicu iste dobi kao stradale...
I kako onda neću proživljavati - osobno.
Iako emocije u meni čine svoje, pokušat' ću biti - strogo realna i držat' ću se činjenica, iako mi to teško pada.
Školski autobus spada među one stare, pretpotopne, koji obično prevažaju u lokalnom prometu. Neudobni, vidjeli su i bolje dane. Ali, dobri su za prijevoze na kratke staze, jer bože dragi - zašto nabavljati bolje i novije za kratke relacije. Onda još k tome - nije obavio periodični pregled. To je njegova direktna odgovornost. A što vrijedi da je i obavio, dugme je na tom istom mjestu bilo i kad je bio - posve nov.
Iz Pajinog iskustva znam da ako vozač-profesionalac odbije voziti teretno, putničko vozilo, iz razloga nezadovoljavanja tehničke ispravnosti (na što ima zakonsko pravo) - najčešće može pokupiti radnu knjižicu, jer ima drugih na birou za zapošljavanje. Ne uvijek, jer ima prijevozničkih firmi koje itekako drže do sigurnosti i tehničke ispravnosti svojih vozila i do toga - kakav će im zaposlenik, vozač - sjesti za volan - pijan, trijezan, šarlatan ili normalan i odgovoran, koji je svjestan odgovornosti koju preuzima, pogotovo u prijevozu putnika.
Dalje - pitam se ja - koja je to tvornica autobusa proizvela vozilo sa takovom "sitnom" manjkavošću. Laik sam, ali znam da vozilo prije puštanja na tržište mora proći i izjesnu probu i simulacije, tako da se ustanovljene manjkavosti - promijene, izbace, drugačije tehnički izvedu, dodaju se poboljšane tehničke izvedbe itd...
I po toj logici, pitam se - kako to da je to dugme - na tom mjestu gdje je i to već godinama. I da putnike prevažamo u takovim autobusima. Jer, vjerojatno se nije jednom dogodilo da su se vrata autobusa otvorila - iz čista mira.
I tko bi slušao vozača koji bi prigovarao tome, tko bi se obazirao na njegovu primjedbu??? Vjerojatno nitko. Jer, tko je on da bilo kakovu primjedbu daje - šuti i vozi, jer ako nećeš - ima drugih koji čekaju u dugom redu nezaposlenih.
Ali to ne umanjuje njegovu odgovornost i zato će kazneno odgovarati.
Čovjeka ne poznajem, možda je odgovoran, možda i nije, ali razmišljam o tome kako se osjeća u ovom trenutku, pogotovo ako je inače savjestan i profesionalan.
A sada ona bolnija strana ovih mojih razmišljanja.
Djevojčice...
Srce me boli pri pomisli na dva mlada života, na jedan izgubljeni i jedan traumatizirani. Tu više neće pomoći - ni kazna, ni odšteta, ni odgovornost...
Pitala sam se također - što su djevojčice radile blizu vrata, ako autobus nije bio pun, da li su neposredno prije ušle, pa se nisu stigle smjestiti na sjedala. Nitko o tome - ni riječi.
A iz Zmajinih (i vlastitih) priča i iskustava - znam da djeca te dobi autobus vrlo često smatraju šetalištem i igralištem. Možda je tako bilo i ovdje, možda nije...
Trenutak nepažnje ili razigranosti, sa strašnom posljedicom - ne znamo i tko zna da li ćemo saznati.

I opet se poteže niz pitanja - u našem društvu se silan novac troši na opremanje voznih parkova luksuznim automobilima, a školski prijevoz se - ostavlja na milost i nemilost - vožnji pretpotopnim autobusima. A svakodnevno djeca se voze - u školu i nazat, dulje ili kraće.

I sve to ide, dok se nešto ne dogodi - a kad se dogodi - onda se podijelimo - za i protiv, svako gleda iz svog ugla. Sistem žali žrtvu, pronađe krivca - i idemo dalje.
U ovom slučaju - čovjeka će u zatvor, jednog djeteta nema, drugo je teško povrijeđeno.
I bojim se, kao i uvijek dosad - pojeo vuk magare...

Dugme za otvaranje vrata na autobusu - ostat' će na svom mjestu, na dušu proizvođača, sve će i dalje biti prepušteno koncentriranosti vozača da ga nehotice ne dotakne i na svijesti djece koja se voze - da li će po autobusu šetati ili sjediti na za to predviđenom mjestu.

Imam sto pitanja u glavi, a odgovora - nema i vjerojatno ih neće biti.

I onda nakon tog košmara u glavi - pogledam na TV - Maminjo streaptease show na Plesu razdraganog nam - Zdravka Mamića...Nisam znala bi li se nasmijala ili rasplakala. Učinila sam ono prvo, od srca.

Dragi moji - u kojoj državi to mi živimo???

Do 208-og...