DVIJESTOTI

Kao da je jučer bio - stoti
Dakle, po dvijestoti put - bacam biserje pred vas Nemojte se uvrijediti, rekla sam - pred VAS
Mozgam već nekoliko dana - o čemu da pišem u jubilarcu, pa mi ništa ne pada na pamet ...
Onda, slušam - danas je Dan borbe protiv zlostavljanja žena
Tema je teška i opsežna, a nekako nisam baš pri raspoloženju. Uglavnom ponekad mi se čini da smo još u kamenom dobu i nekim našim mužjacima nedostaje samo - toljaga u čvrstim rukama ...
Ova tema se provlači po svim medijima, svakodnevno nam vrište članci iz crnih kronika - jednako je nasilje kod jadnika koji jedva krpaju kraj s krajem - do intelektualaca i ljudi na visokim položajima...
Tako da ne vjerujem da bi rekla nešto novo ili otkrila ono što već svi ne znamo o toj temi.
Opisat ću svoj prvi susret sa zlostavljanjem žene, onako na svoj način

Sa devetnaest sam upisala faks i odselila u Metropolu. Nakon par mjeseci traženja adekvatnog smještaja (nakon što sam gotovo savršeni smještaj bedasto profućkala ), smjestila sam se sa svojom cimericom. Blizu koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
Bila je to omanja zgradica stare željezničarske kolonije, ispod prozora bio je sporedni kolosijek. Voljela sam to mjesto, iako je djelovalo pomalo sirotinjski. Ali bilo mi je blizu kolodvora, blizu faksa, blizu sportske dvoranice, blizu podhodnika gdje je sve otvoreno 0-24 (zato sam se valjda i udebljala, jer sam po čokoladice mogla i u ponoć)...
Imala sam odličnu gazdaricu - Marijanu, ženu koja je imala svoju životnu priču - punu uspona i padova. Bila je vesela, savršena glazbena ukusa, ponekad otkačena. Imala je sina, dvije godine mlađeg od nas, koji je u to vrijeme već imao ozbiljnu vezu (teško za povjerovati, ali istinito).
Stan - potkrovni, predivno uređen, onako sa drvenim gredama i niskim sjedaljkama.
S Marijanom sam se odmah "našla", dan-danas se čujemo i posjećujemo.
Imale smo sobu s posebnim ulazom i tapeciranim vratima, služile smo se u stvari cijelim stanom, ali svoj mir smo imale.
Tapecirana vrata ... Čim smo došle, Marijana nam je objasnila da su susjedi - malo glasniji, zbog toga je dala tapecirati i svoja ulazna i "naša" vrata.
Susjedi ...
Imali su stan preko puta. Žena je bila zaposlena kao čistačica na Željeznici, živjela je u "divljem" braku sa nekim blentavcem, nešto mlađim od sebe. Imala je sina iz prijašnjeg braka i malu djevojčicu sa svojim divljim. Da su stvarno bili divlji, saznala sam vrlo brzo.
Zvala se Šuhreta, a mi smo je zvali - Šuhra. Njezin odabranik zvao se Abdulah, ali ga je ona od milja zvala - Jasmin. Oblačila se gotovo uvijek u - crveno, kričavo crveno. Imala je crvenu kosu, crveno našminkana usta, crveno obojene nokte i obraze. Djelovala je kao - krpa u areni za koridu.
Vrata njihova stana gotovo nikad nisu bila zatvorena i život im se više odvijao na hodniku ispred, nego unutra. Slušali se narodnjaci na gramofonu, sve je orilo. Bio je to moj prvi susret s novokomponiranim melosom i njegovim tekstovima - od kojih sam umirala od smijeha .
Najbolje mi je bilo, kad je "zapela" ploča, a Šuhra se izderala iz sveg grla . "Seno (maloj kćeri), der trkni!". Jadna mala Senada bi se uspela na stolčić, ruknula ručicu gramofona, koja bi usput preskočila nekoliko pjesama .
Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Osim što su orili narodnjaci, orila se i svađa između Šuhre i Jasmina, a ponekad se umiješao i stariji sin, koji je tada bio pred vojskom. Nisi znao 'ko koga naganja i 'ko koga mlati.
No, s vremenom smo se navikli na ta sranja. Preko tjedna je bilo uglavnom mirno, a preko vikenda - dernek
Sva sreća što sam preko vikenda odlazila kući, pa sam mnogo toga i propustila. No, ponekad sam i ostala.
Jednog takvog vikenda, sve je počelo - narodnjacima i bocama pive .
Počelo pjesmom, a završilo - peglanjem i to doslovce.
Jurila naša Šuhra po hodniku, onako crvena sama po sebi - a za njom njezin Jasmin s vrućom peglom ...Sve to uz Halida, Safeta, Tozovca i kompaniju...Šuhra stala lupati na naša vrata, Marijana podbočila sa unutarnje strane i zove mene - da donesem ključ da zaključamo vrata.
Ne moram vam ni reći da su mi se ruke tresle, ne toliko od straha, koliko od mog prvog susreta sa drugom stranom bračnih odnosa.
Iako sam znala da to postoji, bilo je to uvijek negdje daleko, događalo se nekom drugom...
Zaključale se mi dvije, Marijana nazvala policiju. Sjedile smo jedna pored druge i osluškivale lupnjavu i tučnjavu.
Stigli plavci, razdvojili zaračene strane, sve se smirilo, odveli Jasmina...
Šuhra došla malo poslije, pokucala i stala se izvinjavati. Ostala sam kao gromom pogođena. Kud je sva bila crvena ionako, tud još i šljiva pod okom i masnice po svugdje. No, nešto me sasvim frapiralo. Naša si je Šuhra, prvo nakon svega - popravila šminku i namazala usta
Pita nju Marijana : pa kako možeš trpiti da te tako mlati? Ova njoj na to : Ma nije to ništa, moja je glava - tvrda Bosanska...
Nakon par dana, kao da ništa nije bilo. Vratio se Jasmin, malo su ga zbubali na tadašnjoj miliciji
Kao poklon svojoj dragoj - kupio je ulaznice za Folk-paradu u dvorani Lisinski. Sredili se njih dvoje, Šuhra digla kredit, obukli se, ona u (pogađate) crvenu, dugu satensku haljinu s pripadajućim crvenim modnim dodacima, a Jasmin - u crno plišano odijelo, s leptir-mašnom
Moja gazdarica i ja - prošetale do Lisinskog da malo pogledamo kakav je sloj ljudi koji će doći slušati plejadu narodnjačkih zvijezda s područja cijele bivše Juge.
Ostale smo bez teksta. Dolazile su Mercedesi i BMW-i, urbana gospoda, elegantne toalete (i bez kredita), večernja odijela. Nisam mogla vjerovati svojim očima
Šuhra i Jasmin i dalje su imali svoje provale ljubavi, letjelo je perje, flaše, orio gramofon ... Fanika se privikla da postoji i takav način života.
Dolazila i dalje Šuhra po Plivadon za glavobolju, nakon rusvaja...
Igrom slučaja, nekoliko godina kasnije, dogodilo se nešto što me zaprepastilo. Moja Marijana, koja je godinama živjela sa svojim vršnjakom, doživjela je nešto mnogo gore. Tog čovjeka poznavala sam vrlo dobro, kao i nju - bio je izuzetno duhovit, inteligentan, akademski obrazovan, situiran. Imao je kuću u Remetama. Uvijek je želio da se preseli k njemu. U njihovu vezu - miješali su se oduvijek - njegovi roditelji, što ga je silno opterečivalo. U jednom trenutku je potpuno prolupao - zapalio vlastitu kuću, Marijanu udario sa sjekiricom za meso po leđima, puzala je poslije niz stepenice - razderanih leđa i slomljene noge. Sam je pobjegao iz kuće, da bi ga kasnije našli - prerezanih vena u nekom šumarku na Sljemenu. Dotad smiren čovjek, pun viceva, uvijek odmjeren, nikad nasilan... Kao da se sudbina našalila s njima...

Iako je od tada prošlo dvadeset i kusur, još uvijek mi je ta slika pred očima, nekako kad čujem za nasilje nad ženama - Šuhra mi prva na pameti

Eto tako - na ovaj dan, dvije obične priče - slične se događaju svakog dana, bilo u običnoj radničkoj, sirotinjskoj, bilo u "sređenoj" sredini. Jedina je razlika što žene u ovim sofisticiranijim sredinama - padaju niz stepenice...

Do dvijesto i prvog &

UPDATE :

Stigla Zmaja s "Kondor Open-a", sa srebrnom medaljom. U finalnoj borbi, odmah na početku - naletila lijevom nogom na koljeno svoje kolegice iz kluba. Hrabro (blesavo), umjesto da preda borbu - borila se do kraja i skroz - sredila nogu. Na dolasku u BJ, bili smo na Hitnoj, slikali, samo je natučena i naotekla. Zmaja je dobila longetu i za 7 dana bude - kao nova.
Faca obješena, jer - nema borbi iduću subotu na turniru u Bjelovaru. Najradije bi ugrizla nekoga . Sad Fanika opet ima hopsanja, na žalost, da mogu - ja bi to lakše prehopsala i bez longete, barem ja imam iskustva
Što je, tu je, glavno je da je samo oteklina...

Najteže je bit na miru...



Kisela faca viri ispod popluna kao miš iz posija...