POČELO JE POČELO

Jučer je, kao što znate - počela nova školska godina.
I tako Vam Fanika još jednom ide u - osmi razred
Zmaja je doteglila HNOS-ovu vrećicu s knjigama Sreća je što je izborna godina, pa smo ove godine - mukte prošli s knjigama .
Onda smo se razletjele po gradu - Zmaja je kupovala bilježnice i pribor, a ja tražila plastične omote za knjige.
Već godinama muku mučim sa omatanjem knjiga, koje su za svaki predmet (izdavača) - drugačijeg formata . Tako je Školska knjiga - najnormalniji format, a Profil - najkompliciraniji - za omatanje.
Ove godine, srećom, uglavnom su sve sličnog formata.
I Fanika se dala na dosadan i pipkav posao - uzela sam aparat za zavarivanje vrećica (za zamrzivač), Bog ga blagoslovio , trideset omota A4 i - štancaj. I tako dobra tri sata, s povremenim prekidima - čik pauza, užina, kava ..
Prošlih nekoliko dana smo radile referate s maturalca za četiri predmeta - povijest, hrvatski, engleski i zemljopis. I sad kad smo sve napravile, isprintale, zalijepile slike i turističke letke, ovi u školi se ne žure . A da nismo...
I tako, znači - trebamo pljunuti u šake i primiti se posla od samog početka, a ne kampanjski izvlačiti na kraju godine
I jutros sam bila, sva u sjećanju na - polazak u prvi razred, što me obično kresne uvijek na početku školske godine.
Kako je brzo prošlo tih sedam godina, prva slova i brojevi... Zmaja osim pisanja nekoliko imena i računanja do deset - nije znala - ništa. Htjela sam da joj djetinjstvo do škole bude - djetinjstvo, bez opterećenja, osim ako sama ne poželi (a nije se baš previše interesirala). Mi smo učile više onako - uživo, verbalno, Zmaja je pitala (vječito zašto), a ja sam odgovarala, u detalje.
Sjećam se kako me pitala kako nastaje biser, a ja - cijelu priču
I sve je išlo kao podmazano, kad je krenulo...
Sada ostaju samo sjećanja, njoj i meni - uglavnosm lijepa i ugodna...
Pa da podijelim s vama koju fotkicu, iz tih vremena...

Prvi dan škole - regrutska frizura i škotska suknjica...



Ovdje mi malo objektiv pobjeg'o u desno



Prvi puta - dan škole...



Prvih mjesec dana Tae kwon do-a i prvi kimono, stalno je mahala nogama
po kući.
Ostalo je samo da se nadam da neće - dići obje noge - odjednom





UPDATE

Poslijepodne sam malo šuljala po Zmajinim udžbenicima za osmi razred. U čitanci sam našla tekst, koji me natjerao na razmišljanje , pomalo rastužio...
Nema roditelja koji ne griješi u odgoju, ovisi samo - koliko i s kakovim posljedicama.
Pa, zbog toga ću podijeliti ovaj tekst s vama, mojim prijateljima od kojih ste većina roditelji, a i oni koji nisu, sigurno će shvatiti...

UNICEF
DJEČJI MEMORANDUM RODITELJIMA

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim.
Ja vas samo iskušavam.
Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.
Nemojte sa mnom postupati na silu. To me uči da se samo sila poštuje.
Radije ću reagirati na uputu.
Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obaveze.
Nemojte obećavati. Možda ne ćete moći održati obećanje, pa ću izgubiti vjeru u vas.
Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao(la) bih pokušati doći do još koje "pobjede".
Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio(la) da vam bude žao zbog onoga što ste mi učinili.
Nemojte da se osjećam manjim (manjom) nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "veliku facu".
Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam(a). Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao(la) bih vas početi doživljavati kao sluge.
Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji (pažljivija) ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.
Nemojte o mom ponašanju raspravljati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon(a) suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali raspravu odgodite za kasnije.
Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi, moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam zlim (zlom).
Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili, morat ću se početi praviti gluh(a). Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio(la).
Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.
Ne odbijajte me kada tražim odgovor na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati, a informacije tražiti negdje drugdje.
Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvima je teško živjeti.
Ne brinite se za to što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.
Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez razumijevanja i potpore - zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikad.
Upamtite da više učim od primjera nego od kritike.
I unatoč svemu - mnogo vas volim. Volite i vi mene.

Koliko se nalazite u tome, priznajte, makar u sebi - za početak...