Bezumno je odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.

nedjelja, 21.01.2007.

Sve je crno. Joj da, oči su mi zatvorene!

Eto novog posta.
Napokon? Eh.
Baš sam sad našla pisati, kad nisam ni najmanje pametna. Strašno, čudne stvari se događaju.
Joj da, uvališe mi onu štafetu, mislim da bi trebala napisati onda pet stvari koje ne znate o meni.
Eh sad.

1. Imam strah od psa. Kao mala sam imala neke neželjeni susret s njima, ali s vremenom se strah smanjuje. Nadam se...
2. Pomalo sam klaustrofobična. Ne jako, ali se ne mogu zamislit u malom zatvorenom prostoru. Umrla bi odmah!
3. Nekad sam preosjećajna, previše ljudima vjerujem. I iznova se razočaravam.
4. Kao mala, gurnula sam brata slučajno sa balkona. Ostao je živ, bez ogrebotine, bez masnice. Ne hvalim se s time.
5. Volim čitati na brdu kod bake. To me najviše smiruje, opušta...

/ PRIJEM/

Eto napisah sad i to napokon, iako sam gluposti napisala, ali nema veze...
Inače, škola počela, jedan tjedan prošao /ovaj, hvala Bogu, glatko/. Sutra opet ispočetka, i tako stalno u krug. U zadnje vrijeme mi je život postao monoton, ništa se posebno ne događa. Sve teče stalno po istom koritu. Novih ljudi nema, nekih posebnih događaja nema... Ništa.
Ali nema veze, to me ne zaustavlja, to me ne zamara. Bit će boljih dana! Možda već sutra bude bolje, nikad se ne zna...

Ali opet sa druge strane, dobro sam. Kad bolje razmislim, čemu biti pesimist? Čemu gledati sve kroz crno, kad postoji puno dobrih stvari oko mene. Šta nedostaje mom životu? Ništa. Nasprem drugih imam i viška. Jer mnogo je ljudi koji nemaju ni dio ovoga što ja imam. Mnogo je onih koji žive u kući od kartona i gladuju svaki dan. Onih koji traže komadić kruha na zemlji da ga pojedu, da taj čas ne izdahnu od gladi. Onih koji gledaju svoju djecu kako u žive u takvim uvjetima, i muče se. I onda se ljudi žale! Gdje je tu logika?
Čovjek ima sve što mu je potrebno. Krov nad glavom, kruh u ruci, posao /kakav-takav/ na papiru, ljubav bližnjih, i onda se ide žaliti još! Sebičnost? Oholost?
Ponekad i nije.
Teško je pričati o ljudima općenito, jer nismo svi isti. Boga mi za svjedoka, nismo. U krugu od sto metara mogu uočiti deset različitih razmišljanja, deset različitih života, deset različitih karaktera. Takvi smo stvoreni, i s tim se moramo pomiriti i prihvatiti da smo dio toga. Druge nam nema...
Razmišljam kako je onima koji su sami, osamljeni? Koji nikad nisu osjetili da su voljeni. Često sam se uvjeravala da takvih nema, no ipak, potrebno je nekad skinuti ružičaste naočale, i pogledati oko sebe svijet kakav i je. Okrutan. Okrenuti se, i shvatiti da ljudi trebaju pomoć, da su neki sami. Kad pričam o takvoj pomoći, svi će možda prvo pomisliti na materijalnu pomoć. Daj molim te! Hoće li čovjeku koji je osamljen pomoći ako mu gurneš sto eura u ruku? Hoće li djetetu pomoći ako mu cijelo vrijeme samo daješ lizalicu?
Istina, dobro će mu doći, ali gdje je tu ljubav? Pažnja? Nema je. Sve je to prividno. Optička varka.
Nažalost.

Mislim da je bilo dosta, zamislila sam se. I zanijela.
Eh da. Život je stvarno okrutan, ali ne smijemo se predati i dati da nas drugi prave budalama, da nas drugi iskorištavaju i da nas lažu. Ne smijemo biti naivni. Samo treba biti jak, i izdržati u ovom paklenom raju.
Jer, alo! Život je jedan, treba ga znati iskoristiti.

Pozdrav.

- 22:00 - Tvoje riječi ( 52 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Život i blog.

E da, ne ide zajedno, al treba probat. Ionako je život čudna zvjerka.

MySpace Layouts

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

....Tebi....

"Kada otvorim oči vidim tebe.
Tvoj pogled me očara,
tvoj osmijeh me razvedri,
tvoj dodir me rastopi.
Srcu si mi prirastao previše.
I bojim se da ne mogu dalje bez tebe.
I znam da će mi jastuk biti suzama natopljen,
onoga dana kada mi kažeš zbogom.
I svaka tvoja riječ.
I svaka tvoja kritika.
I svaka tvoja pohvala.
Za mene je pjesma iz tvojih ustiju.
I ne želim te razočarati.
Ne želim te izgubiti.
I ne želim ti nauditi.
Ova ljubav iz mene izvire.
Ova ljubav u meni raste.
Iz dana u dan.
Do kada će?
Pomislih da te volim.?
Da, znaš da te volim.
I svaki neprovedeni dan s tobom
mi je praznina.
I svaka minuta moga neznanja
me rastuži.
I nedostaješ mi, svake minute, svake sekunde.
Zatvaram oči i vidim
Tebe."

...Ej prijateljice...

"Znaj prijateljice.
Da si dio srca moga. Da si dio života moga.
Život nas je vezao.
Lancima, čvrsto.
I ponekad kada lanci postaju
labavi,
znam da se neće do kraja otrgnuti.
I znam da ti mogu reći moju tugu.
I znam da ti mogu reći moju bol.
I znam da s tobom mogu podijeliti
svoje lijepe trenutke,
moju sreću.
Jer smijat ćeš se sa mnom.
Bit ćeš tu.
Nećeš dati mojim očima da suze puštaju
u samoći.
Nećeš dati da moju ruke polude
same.
Bit ćeš tu.
Kada pjevac zaspe.
I kada pjevac
zakukuriče.
Znam prijateljice,
voliš me.
I znam prijateljice,
neću sama plakati.
Moja bol neće teći samo kroz moje vene.
Pružit ćeš mi ruku.
Stopit ćemo se.
Tugovat ćemo zajedno.
I ostat ćemo zajedno."

... Probudit ću se....

"Okrenuo si mi leđa.
Vidim ti smiješak na leđima.
Vidim ja sve. I znam da možda nisi htio,
no Živote ne gledam te u oči više.
Naveo si me na krive korake.
Na krive postupke.
Pogrešne sam riječi izgovorila.
Ova osoba u meni viče.
Ova osoba u meni gori.
Od kajanja.
Od boli.
Od žalosti.
Znaj, Živote, možda si me razočarao,
no vjerujem ti dalje.
Ti si ja.
Ja sam ti.
Jesmo li zajedno u svemu ovome?
Slaba neću biti.
I neću ja biti ta koja će se okrenuti.
No zašto mi se smiješ.
Čujem taj grohot.
Čujem i podsmijeh.
Rugaš mi se?
Iako znaš da mi je žao.
Okrutan si.
Bezobrazan si.
Navodiš me da ludim. Da se gubim.
Noge me izdaju.
Ruke mi se tresu.
Glava mi puca.
No.
Gle!
Vratio si se.
Gle!
Tvoja ruka na mom ramenu.
Tvoje oči gledaju u moje.
Tvoj dah osjetim na vratu.
Gle!
Probudila sam se."

...Ponesi želju moju...

"Sunce zrake spušta na moje vlasi.
Leptirove nožice osjećam na svojoj ruci.
Tjeraju me da se smijem.
No, ne smijem glasno.
Ne smijem jako.
Odletit će.
I više se neće vratiti.
Sunce mu se smije.
I taj zvuk slobode.
Zvuk ljepote ovog svijeta.
Čujem ga.
Dodiruje moje uho.
Pjeva veselu pjesmu..
Poželim želju.
Želim samo da traje.
Da me ova poletnost ne napusti.
Da ostanem ushićeno dijete.
Koje se krije u meni.
Ne želim probleme.
Samo želim naučiti pjesmu ljepote.
Želim je pjevušiti.
Leptir me navodi na smijeh.
Ne mogu, moram se nasmijati.
Ode!
Hej, leptiru ponesi moju želju!
Prenesi nekome pjesmu ljepote.
Neka je i on pjevuši.
Hej, leptiru, podari nekome ovakav osmijeh,
kakav si meni maloprije!"

...Molitva...

"Pogledaj poderane ruke ove.
Pogledaj krvave oči moje.
Pogledaj ispucale usne moje.
Izgovarale su molitvu.
Predugo.
Molile su da ostaneš tu.
Da me ne napuštaš.
Svaka riječ s usta mi silazi.
Osjećam njenu težinu.
I bol.
Pokušava ti izreći kolika je ljubav moja.
Želi da znaš da već dugo vrijeme nisam svoja.
Ove ruke su noćima milovale
samo tvoju sjenu.
Tebe nije bilo tu.
Moje oči su stvarale tvoju sliku.
Misleći da si tu ispred mene.
Boli me svaki dio tijela.
Svaki dio duše.
....
Izgovaram molitvu uporno.
Nadam se.
Vjerujem.
Moram li trpjeti svu tu bol?
Ne moram, no
želim.
Želim da izliječiš usne moje ispucale.
Da miluješ ruke moje podrapane.
Da zaklopiš oči moje krvave.
I samo da mi obećaš
da kad ih otvorim, da ćeš biti tu.
Samo da znam da ću izgovarati molitvu
koja će nam dati snage
da izdržimo."