nedjelja, 28.01.2007.

...no woman, no cry...

Gubim se pomalo u vremenu i prostoru.
Ne znam stvarno više na čemu sam, što mi je u glavi. O čemu da mislim, razmišljam. Prevelika zbrka.

/// °°°°°°///

Pozdrav ljudi. Nije me bilo, znam, dugo bome. Iskreno, nisam ni imala želje da išta pišem, niti sam imala šta posebno pisati, jedino da sam nabacila koji depresivan post, a to mi ne treba na blogu. Nikako.
Da, ovaj protekli tjedan je prošao nekako jedva jedvice. Došlo je još jedno razočaranje, i to u navodno "prijateljstvo" za koje sam mislila da nešto znači. Ali prevarila sam, dopustila sam da me se zezne, opet sam previše vjerovala, i sad sam zbog naivnosti ispala velika budala. Ali odlučila sam da više neću vjerovati stranim ljudima kao prije, sve je to ponekad velika gluma, te lažne face koje ti se smješkaju, koje te grle i tješe kad ti je netko potreban, govore ti samo stvari koje želiš čuti... I na kraju dobiješ ništa. Gledaš ih u leđa i samo vidiš podrugljiv osmijeh na licu koji ti govori: "Kako si naivna i glupa, šta nisi shvatila da je sve to umjetno?"
I što da si onda pomislim, što mi onda prvo pada na pamet? Bed, depra? E od sada, toga nema više kod mene, nema šanse! Neću dopustiti da se spusti crni zastor oko mene, neću dopustiti da se ljudi udalje od mene. Da ih svojim raspoloženjem otjeram od sebe. To je zadnja stvar koja mi treba sada.
I tako svakim danom se sve spušta prema dolje.
Taman kad se čovjek ponada u životu, kad pomisli da će jednom nešto biti dobro, naiđe nešto što ga spriječi u sreći. Jedna sitnica, jedna mala stvar. Eh da, mogla sam si i misliti da će sve tako završiti, jer sve je bilo predobro da bi bilo istinito. Znala sam da će doći do ovoga.
Uvijek je tako.

Kažu da u svakom zlu, neko dobro. E pa ja u ovome do sada ne vidim ni mrvicu dobroga. Ni mrvicu. Samo loše stvari. No nisam čovjek koji će si dopustiti pad, dapače, podići ću se još više i samo se nadati. Jer ipak, nada umire posljednja, zar ne? A nije teško vjerovati da će se sve posložiti. Jedino to i preostaje ponekad. Zato se i ja sada nadam da će tako završiti, da ću biti sretna jednom, bar na neko vrijeme. Ne treba mi dugo, samo da ju okušam.
Malo je ljudi koji su stalno sretni, tj. nema ih. Svi imaju svoje probleme, svoje strahove, svoje kušnje. No mnogi ne vole to pokazivati, drže to u sebi, i u društvu imamo osjećaj da su trenutno u životu sretni. Osmijeh ih ne odaje, no oči često da. Taj pogled. Uvidiš da nije sve u redu. I što onda? Pitaš se da li je bolje da se toj osobi približiš, ili da je ostaviš na miru? Pitanje je da li bi se otvorila i povjerila, te se onda zahvalila na pomoći, ili bi, sa druge strane, te zamrzila i zamjerila ti što se miješaš u njen život. I tako je čovjek opet zbunjen, neodlučan, stoji na križanju.
Kamo sada? Na koju stranu?
Sad treba biti pametan, i razmisliti. Dobro razmisliti, a ne srljati.
E da, razočaranje nas uvijek prati, uskoro će mi postati novi prijatelj. Ali sprijateljit ćemo se, naviknuti se jedan na drugoga. To je jedini način da sve bude u redu. Ah, nisam ni prva ni zadnja kojoj je tako. Pa eto, ljudi žive, uživaju, vesele se.
E da, treba se veseliti malim stvarima, ne očekivati nemoguće. Čovjek si zacrta neki veliki cilj, ne uspije ga izvršiti, i onda se razočara, pada u depru, i završava život. Daj molim te!
Zašto si ne kažeš, sutra ću napraviti nešto što volim. Napraviš to, i budeš zadovoljan sa sobom, veseliš se sitnici! I što je tu loše? Pa ništa!

/// °°°°°///

Eh da, ovaj post se možda čini depresivnim, ali nije! Nikako.
Ide život dalje. I ja zajedno s njim. Neke stvari dolaze, prolaze, nema ih. Sve je to dio nas, a kasnije su prošlost. Treba se izboriti, naučiti se suočiti sa svime jer nikad ne znaš što te čeka, što ćeš morati prolaziti. Treba biti spreman i jak.
Osmijeh na lice i uživancija! Sretno nam svima bilo.
No woman, no cry.
- 22:07 - Tvoje riječi ( 38 komentara) - Tvoj papir - #

nedjelja, 21.01.2007.

Sve je crno. Joj da, oči su mi zatvorene!

Eto novog posta.
Napokon? Eh.
Baš sam sad našla pisati, kad nisam ni najmanje pametna. Strašno, čudne stvari se događaju.
Joj da, uvališe mi onu štafetu, mislim da bi trebala napisati onda pet stvari koje ne znate o meni.
Eh sad.

1. Imam strah od psa. Kao mala sam imala neke neželjeni susret s njima, ali s vremenom se strah smanjuje. Nadam se...
2. Pomalo sam klaustrofobična. Ne jako, ali se ne mogu zamislit u malom zatvorenom prostoru. Umrla bi odmah!
3. Nekad sam preosjećajna, previše ljudima vjerujem. I iznova se razočaravam.
4. Kao mala, gurnula sam brata slučajno sa balkona. Ostao je živ, bez ogrebotine, bez masnice. Ne hvalim se s time.
5. Volim čitati na brdu kod bake. To me najviše smiruje, opušta...

/ PRIJEM/

Eto napisah sad i to napokon, iako sam gluposti napisala, ali nema veze...
Inače, škola počela, jedan tjedan prošao /ovaj, hvala Bogu, glatko/. Sutra opet ispočetka, i tako stalno u krug. U zadnje vrijeme mi je život postao monoton, ništa se posebno ne događa. Sve teče stalno po istom koritu. Novih ljudi nema, nekih posebnih događaja nema... Ništa.
Ali nema veze, to me ne zaustavlja, to me ne zamara. Bit će boljih dana! Možda već sutra bude bolje, nikad se ne zna...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ali opet sa druge strane, dobro sam. Kad bolje razmislim, čemu biti pesimist? Čemu gledati sve kroz crno, kad postoji puno dobrih stvari oko mene. Šta nedostaje mom životu? Ništa. Nasprem drugih imam i viška. Jer mnogo je ljudi koji nemaju ni dio ovoga što ja imam. Mnogo je onih koji žive u kući od kartona i gladuju svaki dan. Onih koji traže komadić kruha na zemlji da ga pojedu, da taj čas ne izdahnu od gladi. Onih koji gledaju svoju djecu kako u žive u takvim uvjetima, i muče se. I onda se ljudi žale! Gdje je tu logika?
Čovjek ima sve što mu je potrebno. Krov nad glavom, kruh u ruci, posao /kakav-takav/ na papiru, ljubav bližnjih, i onda se ide žaliti još! Sebičnost? Oholost?
Ponekad i nije.
Teško je pričati o ljudima općenito, jer nismo svi isti. Boga mi za svjedoka, nismo. U krugu od sto metara mogu uočiti deset različitih razmišljanja, deset različitih života, deset različitih karaktera. Takvi smo stvoreni, i s tim se moramo pomiriti i prihvatiti da smo dio toga. Druge nam nema...
Razmišljam kako je onima koji su sami, osamljeni? Koji nikad nisu osjetili da su voljeni. Često sam se uvjeravala da takvih nema, no ipak, potrebno je nekad skinuti ružičaste naočale, i pogledati oko sebe svijet kakav i je. Okrutan. Okrenuti se, i shvatiti da ljudi trebaju pomoć, da su neki sami. Kad pričam o takvoj pomoći, svi će možda prvo pomisliti na materijalnu pomoć. Daj molim te! Hoće li čovjeku koji je osamljen pomoći ako mu gurneš sto eura u ruku? Hoće li djetetu pomoći ako mu cijelo vrijeme samo daješ lizalicu?
Istina, dobro će mu doći, ali gdje je tu ljubav? Pažnja? Nema je. Sve je to prividno. Optička varka.
Nažalost.

Mislim da je bilo dosta, zamislila sam se. I zanijela.
Eh da. Život je stvarno okrutan, ali ne smijemo se predati i dati da nas drugi prave budalama, da nas drugi iskorištavaju i da nas lažu. Ne smijemo biti naivni. Samo treba biti jak, i izdržati u ovom paklenom raju.
Jer, alo! Život je jedan, treba ga znati iskoristiti.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Pozdrav.
- 22:00 - Tvoje riječi ( 52 komentara) - Tvoj papir - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

Ej živote, e moj kume...=)

Eh da.
Za 20 min izlazim van iz kuće, i odlazim u školu. Uf. Nisam baš u najboljem stanju, nikako. Kašljem ko mutava, nos me je* ko mutav, a glava rastura. Ali idem sad. Ne smijem danas propustiti dan u školi.
Dobila sam tu neku štafetu, šta ja znam, ali sad neću pisati o tome, nemam vremena, morat ću razmisliti još koje stvari da napišem. Sad trenutno mi ništa, ama baš ništa ne pada napamet. Ma bude, danas ću se prosvijetlit u školi. Da, sve se bojim. =)

Bila vani, spavala kod Ane, u subotu. Bilo je vani dobro, naplesala sam se nakon dugo vremena. Ljudi svi poznati, nema koga ne znaš, muzika super, prostor ok... Sve u svemu, odlično! Nisam pila, u ovakvom stanju je to bilo pametno. A ni inače ne pijem, tako da mi je svejedno.
Ovaj put si nisam dozvolila da me nešto zezne, a ne! Malo sam u jednom trenutku se oneraspoložila, ali kad sam krenula van nasmijala sam ko nikad u životu. heheh. Neću pisati tko ni gdje, jer bi moglo biti svašta. =) (znat će on). Hehehe.
Kao što sam rekla prošli put, strah me te škole. Ali problem je u tome što sam se ja već uvjerila da ću pokvariti ocjene, uvjerila sam se da ja to ne mogu, da se meni ne da. A jedino JA mogu doći i reći, uhvati se knjige i uči! A ako budem ovako razmišljala, ništa od toga... Ma budem se ja još sredila. =) Lako za to. Ima drugih stvari koje se provlače već duže vrijeme. I sad se već čuju nadaleko. E baš me zanima tko stalno priča gluposti? Kome dođe na pamet da ide pričati nešto što uopće ne postoji? Ne razumijem.
Ali baš me boli briga, iako sam se baš iznenadila kad su me pitali, ali eto. Odgovor je tu.

Eh da, morat ću krenuti u školu polako. Ala, koliko dugo to nisam izgovorila! =) Eh da.
Uživajte mi ljudi, ja polako krećem, imam osjećaj kao da sam na smrt osuđena, al nema veze, odmah mi je lakše kad se sjetim da ću vidjeti sve ljude iz škole. Eh da, pogotovo... ;)
Da.
Odo.
Sve vas volim. Još uvijek stoji ono iz prošlog posta: VOLIM I VOLIM! Naravno.
=)
- 11:30 - Tvoje riječi ( 43 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 11.01.2007.

Nešto se događa sa mnom! Al svejedno volim i volim!

Napokon.
I ja sam se riješila suvišnih stvari, i sad je napokon sve smireno i dobro. Volim i volim!
Bilo je i vrijeme. Išla sam sama sebi već na živce, a kamoli i drugima, al glavno da je gotovo.
Eh da. Uskoro škola. Znam, za 3 dana! Polako me strah počeo hvatati, bojim se otići natrag, sjesti za klupu i zagrijat stolicu... Jer znam da neću moći! Jao... Ocjene će pasti, ja ću se ulijeniti i sve će se polagano pogoršati. Znam to, al nema veze. Neće biti kraj svijeta. S druge strane, opet ću biti u toj školi, ići onim hodnicima, gledat iste plakate na zidu i ulaziti u iste razrede. Sjesti na svoje mjesto i buljit u prazno i brbljat. I tako sljedeće četiri godine.. Imam osjećaj da će to potrajati, da će biti dosadno, ali sve mi se više čini da neće. Svi mi govore da to brzo prolazi, toliko brzo da se ne stigneš ni okrenuti oko sebe.
Eh da. Kako je krenulo, vjerujem im.

Uf, neko olakšanje osjećam... Nešto čudno, dugo se nisam tako osjećala. Zadnji tjedni su mi bili zbunjujući /jako/, ali polako se sve vraća na mjesto. Možda jer sve ide na bolje? Ili na gore? Ovisi. Sve je to bilo presavršeno da bi bilo istinito, ali ja sam se probudila. Neću živjeti u nekom snu... Neću dopustiti da me se zeza, bome ne.

Ljudi krivo procjenjuju druge.
Vide kako se oblače, vide kako hodaju, vide šta slušaju, i odmah znaju kakvi su. Ovaj je kreten, ovaj je umišljen, ova je kurva. Mislim, kako možeš znati da je ona glupa kad nisi s njom ni popričao. Nisi ni vidio da li ima šta u glavi. Vide dečki zgodnu žensku, i odmah jao, ovu je lako zbarit, ili ajmo je malo zezat, pa da se hvalimo okolo. Mislim, koja pamet. /Ovo ne govorim bezveze, nagledala sam se toga./ Zalete se, a da i ne skuže da je cura stvarno ženska na mjestu. I onda bude kasno.
Al nismo ni mi cure bolje. Vidimo zgodnog lika, i odmah taj je kreten, taj može imati svaku, šta će mi takav? E opet je moguće da je kriva procjena. Jedan je način da se sazna. Potruditi se.
Ali nitko se više oko nikoga ne trudi. Samo da se površinski upoznaju, i onda "mi se znamo" Ona ili on je takav, ovakav. I govore se krive stvari, i onda drugi stvaraju krivu sliku. Lošiju. Nestaje želja da se upozna toga o kome se priča. I kako upoznati ikoga novog normalnog?

Sve to stoji, ali na sreću, ima ljudi koji nisu takvi! Ljudi koji imaju obzira, ljudi koji ne gledaju na sebe. Oni koji pokazuju svoje osjećaje, a ne prave se santama ledenim.
Sve ih je manje. Ali uvijek će ih biti. Bar nešto svijetlo u ovom svijetu.
Ali opet se ne treba bedirati! Ne. Život je jedan, i dovoljno je nabacit osmijeh na lice i ići dalje. Ne valja komplicirati stvari još više, sve se može pojednostavniti. I nakratko uživati.

Jea!
- 20:50 - Tvoje riječi ( 46 komentara) - Tvoj papir - #

nedjelja, 07.01.2007.

Jelena, dolazi, ispekla sam ti palaćinke!!

Eh da.
Šta reći?... Dobro sam. Mamurluk? Ne. Glavobolja? Ne.
Onda je super. Sinoć sam namjeravala biti doma, ali na kraju je opet drukčije ispalo. Već sam skoro piđamu obukla, ali Ana me digla i odvukla van. Istina, nije mi teško palo, ali nisam baš jučer planirala ikuda ići. I tako smo mi otišli i bilo je super. Malo sam bila vesela, baš mi je bilo dobro. Ali ne da mi se o tome, samo hvalim dragog Boga što nisam imala love na računu. :) Inače...
Eh da, stigla mi je Jelena sa skijanja! Jedva dočekala! Baš onako u petak razmišljam kad bi trebala doći i toliko sam razmišljala da sam ju sanjala tu noć. E sad je napokon tu, i večer idemo, i ne vraćamo se dok je ne uputim u sve što se događalo u zadnja dva tjedna. Jao.

Nemam posebne inspiracije za pisanje, nemam snage, nemam volje, a imam o čemu! Ma super, a kad nemam, onda se raspišem ko mutava. :)
Sinoć sam razmišljala i zaključila kako sam sretna što imam sve ljude oko sebe. I Ane moje, i Jelenu, i Marinu, i Petru, i obitelj cijelu, i sve ostale da ne nabrajam...Samo fali jedna stvar, ali o tom-potom.
Eh sjetih se škole sad! Čovječe, knjige nisam vidjela već sto godina, ali nema veze, ima vremena... Sve se bojim...

Ponekad se pitam, zašto ima tako pokvarenih ljudi na ovom svijetu. Sjedim u bircu i gledam van kroz prozor, vidim neku staru bakicu kako stoji na pješačkom. I ljudi prolaze, auti prolaze, nitko joj ne pomaže. Još gore, nitko se ni ne obazire na nju! Šta je toliki problem doći k njoj, i pitati ju dal treba pomoć da prijeđe preko ceste? Ne shvaćam.
Uzela sam totalno glup primjer, ali i najmanje važan, jer to ne može prikazati ni djelić ljudske pokvarenosti, oholosti...Sebičnosti. Svi gledaju samo na sebe, boli njih za druge. Samo dok je njima dobro, dok oni uživaju, a ostali mogu umirati i patiti njima kraj nogu. Ali sve će se to njima vratiti. Sve. Pa ćemo onda vidjet tko se zadnji smije.
Ali,rekla sam si da se u novoj godini neću zamarati previše sa ljudima koji mi ne znače, koji prođu kraj mene kao duh. Ali ne mogu ponekad. Bojim se da ću svaki put povrijediti čovjeka i kojeg ne znam, a to mi nije namjera. Nikako.
Ali opet, živim svoj život sa svojim bližnjima, sa svojim problemima, sa svojim veseljem.
I to je to.
Trebali bi i vi.
Točka.

/P.S. Danas nisam pametna nikako, ali potrudila sam se, a trud se treba cijeniti. (smijeh)/
Uživajte. Idem. Mogla bi nešto pametno uskoro reći. Ma. Pozdrav svima, i jedan poseban pozdrav, ali o tome neću sad.
Eh da.
- 11:36 - Tvoje riječi ( 60 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 02.01.2007.

Eh, nove odluke? Eh da...

2007.
Ne mogu vjerovat, a kao da je jučer bila 2002. ! Strašno kako vrijeme leti.
Sad bi trebala pisati o dočeku nove, a nemam snage. Već tri dana spavam do 1, probudim se, jedem, odem spavat, jedem, odem van, dođem kući, jedem, budem na netu, i spavam.
Zanimljivo. Moram se malo trgnut!
Za novu je bilo super, iako je ispalo totalno krivo jer smo mi planirale nešto drugo, al na kraju... Ma strašno! Slike stižu uskoro, tako da neću radije pisati...Glavno da je bilo odlično! Malo sam pretjerala, napravila neke stvari koje nisam smjela (ništa strašno, bez brige, sitnice), al nisam to smjela dopustiti.. Imala sam sreće što je mreža bila preopterećena, pa nisam mogla više ništa slati. U k! :) Nema veze. Ima vremena, u subotu opet repriza. Ali bez poruka! :)
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Vidim, svi su donesli neke novogodišnje odluke, svi govore da će biti bolje osobe, odgovornije, savjesnije, da će ići u teretanu (??!!!), i tako. A ja? Pojma nemam. Rekla sam da neću ništa odlučivati, bit ću takva kakva jesam, naravno, probat ću biti bolja koliko god mogu, ali opet moramo svi znati da čovjeka trebamo prihvatiti onakvog kakav je. I onda kad stvarno vidim da me netko prihvaća i voli takvu kakva jesam, onda ću znati da mi je on pravi prijatelj, ili nešto više. A ne ljudi koji te zavravaju cijelo vrijeme, mažu ti oči lijepim riječima i samo čekaju trenutak da ti zabiju nož u leđa. Uvijek ima takvih. Nažalost, ljudi su različiti, ali u svakome ima nešto dobro, bar neka mala sitnica skrivena duboko unutra. Samo je treba izvući van.
Ali ljudi su sebični i ne vide dalje od svoga nosa, što je još bolje, ne trude se. Šta reći onda? Bolje šutiti. Ali glavno da uvijek imaju neriješivih problema, da su uvijek drugi krivi, da su uvijek oni žrtve. Lijepo. Te čovjeka muči novac, te ga muči prijatelj, te ga muči roditelj, te ga muči ta nesretna ljubav. Eh da. Pada u bed, kao ne želi pomoć, misli da je jedini kojeg to muči, i samo čeka da svi počnu skakati oko njega i onda ih tjera i povrijedi. Gdje je tu logika? Nema je.
Sve je komplicirano. Jako... Ali to je to, i tako mi živimo. Mi smo dio toga.
U životu treba sve prihvatiti, i gledati sa dvije strane. Dobre i loše. Ja sam uvijek spremna na dobro i na loše. Ak bude dobro, meni super, ako bude loše, spremna sam na to, i idem dalje. Tako i sada u ovom trenutku, sa jednom stvari. Nema veze ako bude zezancija, spremna sam na to.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
I tako idem dalje.
Dalje.
I sve sam starija, zrelija, i uživam.
I naravno pametnija. I ne dopuštam da me ljudi povrijede. Ne previše.
I naravno prošla godina je bila odlična, zbog ničega ne želim žaliti, ni ne žalim... Samo zbog jedne stvari, ali to je već ova godina. Glupi mobitel i poruke.
Ugl.
Idem uživati. Ipak je jedan život i jedna je 2007.
Moram popraviti sve što sam pokvarila. ?? Pomagati koliko mogu. Gledati na druge.
I živjeti za danas! Naravno.
Image Hosted by ImageShack.us
- 14:31 - Tvoje riječi ( 59 komentara) - Tvoj papir - #