Marketing
Sve je crno. Joj da, oči su mi zatvorene!
Eto novog posta.
Napokon? Eh.
Baš sam sad našla pisati, kad nisam ni najmanje pametna. Strašno, čudne stvari se događaju.
Joj da, uvališe mi onu štafetu, mislim da bi trebala napisati onda pet stvari koje ne znate o meni.
Eh sad.
1. Imam strah od psa. Kao mala sam imala neke neželjeni susret s njima, ali s vremenom se strah smanjuje. Nadam se...
2. Pomalo sam klaustrofobična. Ne jako, ali se ne mogu zamislit u malom zatvorenom prostoru. Umrla bi odmah!
3. Nekad sam preosjećajna, previše ljudima vjerujem. I iznova se razočaravam.
4. Kao mala, gurnula sam brata slučajno sa balkona. Ostao je živ, bez ogrebotine, bez masnice. Ne hvalim se s time.
5. Volim čitati na brdu kod bake. To me najviše smiruje, opušta...
/ PRIJEM/
Eto napisah sad i to napokon, iako sam gluposti napisala, ali nema veze...
Inače, škola počela, jedan tjedan prošao /ovaj, hvala Bogu, glatko/. Sutra opet ispočetka, i tako stalno u krug. U zadnje vrijeme mi je život postao monoton, ništa se posebno ne događa. Sve teče stalno po istom koritu. Novih ljudi nema, nekih posebnih događaja nema... Ništa.
Ali nema veze, to me ne zaustavlja, to me ne zamara. Bit će boljih dana! Možda već sutra bude bolje, nikad se ne zna...
Ali opet sa druge strane, dobro sam. Kad bolje razmislim, čemu biti pesimist? Čemu gledati sve kroz crno, kad postoji puno dobrih stvari oko mene. Šta nedostaje mom životu? Ništa. Nasprem drugih imam i viška. Jer mnogo je ljudi koji nemaju ni dio ovoga što ja imam. Mnogo je onih koji žive u kući od kartona i gladuju svaki dan. Onih koji traže komadić kruha na zemlji da ga pojedu, da taj čas ne izdahnu od gladi. Onih koji gledaju svoju djecu kako u žive u takvim uvjetima, i muče se. I onda se ljudi žale! Gdje je tu logika?
Čovjek ima sve što mu je potrebno. Krov nad glavom, kruh u ruci, posao /kakav-takav/ na papiru, ljubav bližnjih, i onda se ide žaliti još! Sebičnost? Oholost?
Ponekad i nije.
Teško je pričati o ljudima općenito, jer nismo svi isti. Boga mi za svjedoka, nismo. U krugu od sto metara mogu uočiti deset različitih razmišljanja, deset različitih života, deset različitih karaktera. Takvi smo stvoreni, i s tim se moramo pomiriti i prihvatiti da smo dio toga. Druge nam nema...
Razmišljam kako je onima koji su sami, osamljeni? Koji nikad nisu osjetili da su voljeni. Često sam se uvjeravala da takvih nema, no ipak, potrebno je nekad skinuti ružičaste naočale, i pogledati oko sebe svijet kakav i je. Okrutan. Okrenuti se, i shvatiti da ljudi trebaju pomoć, da su neki sami. Kad pričam o takvoj pomoći, svi će možda prvo pomisliti na materijalnu pomoć. Daj molim te! Hoće li čovjeku koji je osamljen pomoći ako mu gurneš sto eura u ruku? Hoće li djetetu pomoći ako mu cijelo vrijeme samo daješ lizalicu?
Istina, dobro će mu doći, ali gdje je tu ljubav? Pažnja? Nema je. Sve je to prividno. Optička varka.
Nažalost.
Mislim da je bilo dosta, zamislila sam se. I zanijela.
Eh da. Život je stvarno okrutan, ali ne smijemo se predati i dati da nas drugi prave budalama, da nas drugi iskorištavaju i da nas lažu. Ne smijemo biti naivni. Samo treba biti jak, i izdržati u ovom paklenom raju.
Jer, alo! Život je jedan, treba ga znati iskoristiti.
Pozdrav.
Post je objavljen 21.01.2007. u 22:00 sati.