Napokon.
I ja sam se riješila suvišnih stvari, i sad je napokon sve smireno i dobro. Volim i volim!
Bilo je i vrijeme. Išla sam sama sebi već na živce, a kamoli i drugima, al glavno da je gotovo.
Eh da. Uskoro škola. Znam, za 3 dana! Polako me strah počeo hvatati, bojim se otići natrag, sjesti za klupu i zagrijat stolicu... Jer znam da neću moći! Jao... Ocjene će pasti, ja ću se ulijeniti i sve će se polagano pogoršati. Znam to, al nema veze. Neće biti kraj svijeta. S druge strane, opet ću biti u toj školi, ići onim hodnicima, gledat iste plakate na zidu i ulaziti u iste razrede. Sjesti na svoje mjesto i buljit u prazno i brbljat. I tako sljedeće četiri godine.. Imam osjećaj da će to potrajati, da će biti dosadno, ali sve mi se više čini da neće. Svi mi govore da to brzo prolazi, toliko brzo da se ne stigneš ni okrenuti oko sebe.
Eh da. Kako je krenulo, vjerujem im.
Uf, neko olakšanje osjećam... Nešto čudno, dugo se nisam tako osjećala. Zadnji tjedni su mi bili zbunjujući /jako/, ali polako se sve vraća na mjesto. Možda jer sve ide na bolje? Ili na gore? Ovisi. Sve je to bilo presavršeno da bi bilo istinito, ali ja sam se probudila. Neću živjeti u nekom snu... Neću dopustiti da me se zeza, bome ne.
Ljudi krivo procjenjuju druge.
Vide kako se oblače, vide kako hodaju, vide šta slušaju, i odmah znaju kakvi su. Ovaj je kreten, ovaj je umišljen, ova je kurva. Mislim, kako možeš znati da je ona glupa kad nisi s njom ni popričao. Nisi ni vidio da li ima šta u glavi. Vide dečki zgodnu žensku, i odmah jao, ovu je lako zbarit, ili ajmo je malo zezat, pa da se hvalimo okolo. Mislim, koja pamet. /Ovo ne govorim bezveze, nagledala sam se toga./ Zalete se, a da i ne skuže da je cura stvarno ženska na mjestu. I onda bude kasno.
Al nismo ni mi cure bolje. Vidimo zgodnog lika, i odmah taj je kreten, taj može imati svaku, šta će mi takav? E opet je moguće da je kriva procjena. Jedan je način da se sazna. Potruditi se.
Ali nitko se više oko nikoga ne trudi. Samo da se površinski upoznaju, i onda "mi se znamo" Ona ili on je takav, ovakav. I govore se krive stvari, i onda drugi stvaraju krivu sliku. Lošiju. Nestaje želja da se upozna toga o kome se priča. I kako upoznati ikoga novog normalnog?
Sve to stoji, ali na sreću, ima ljudi koji nisu takvi! Ljudi koji imaju obzira, ljudi koji ne gledaju na sebe. Oni koji pokazuju svoje osjećaje, a ne prave se santama ledenim.
Sve ih je manje. Ali uvijek će ih biti. Bar nešto svijetlo u ovom svijetu.
Ali opet se ne treba bedirati! Ne. Život je jedan, i dovoljno je nabacit osmijeh na lice i ići dalje. Ne valja komplicirati stvari još više, sve se može pojednostavniti. I nakratko uživati.
Jea!
Post je objavljen 11.01.2007. u 20:50 sati.