potrcim ne bi li me odnijelo,
list kad sa prozora tjera strasila.
kao da skripis,
nagazim bacenu limenku,
tako bi se plasili koji ne vjeruju.
ponekad mislim,
tu si u puknutom parketu,
zakljucam frizider da ne ometa.

tko bi znao,
koliko dugo dubis na noktima,
ako nisu to zvizdanja u mom akvariju.
postavim cipelu lijevo od radnog stola,
samo sto neboder ne pozvoni na vratima.

nabrajam,
trgam pepeo iz zubiju,
krpim zaostalu reklamu,
mrzim,
osjecam se konjski.
umori me otuđena pokrajina
kad zvacem pasji lanac,
laze me da parkiras odlazenja.

ponekad mislim,
tu si u uokvirenom hodniku,
izgubim oci iz ruku.
tako se ucrta linija na osjetilu,
vara da je vrijeme sad.

u ocu po majci,
ogrebena sluha pjevam
da vidim buducnost
po svrsenoj tvorevini.
usko se priklanjam
stezi poteškoga,
zraka u obrazima o jucer,
gledam mili me strahom zjenicama.
zemljo po tebi ne hodati znam,
ne krivim krede ti obecanja.
plovim se u mastam
da volim u nebesima tamnice kraj,
mastam se iz sna u postelju groba.
prilazis mi, javno prenosis
iz zrtve janje uman,
nema smisla u gresci pismenosti.
bez idealne prakse ubijanja,
savrseno naginjem se iz molitve po raj.

straha li u zivom
obješenom kaputu
sa dvije kopce sivene,
kako bi bile stotinama otprije.
mrtve i hladne.
koja li se prije pokaze,
iglom il' za ubod,
zajedno jedino ne stigne.

moguce brisat da si u sklopu,
jucerasnji stit za mit
i bit ce poznato manje.
ne vjerujem.
dok jedna uz drugu,
pada oruzje.

tristo metara od kemijske čistionice
postavili su ono crveno upozorenje
radovi na cesti
pa su ljudi sporo vozili
na terasi uvijek isto ja sam konajme gledala
nesto preko puta
e cula sam za baraku i dobre slike uz glazbu
svasta
prije valjda pet godina a to ljudi gledali
zasto je sad njemu tesko prihvatiti kad je praznik
meni to uopce nije ni vazno
ja sam kad sam imala pet godina znala sam
s kim cu sjediti u klupi
kako sam cudna jucer bila posla sam
kako sam se smijala
kupit gumicu ne znam gdje je
javlja se onaj mali obukao bratov dres
nije mi bilo bas do zajebancije
cini mi se danas ce bas biti drugacije vrijeme
jel de
kako to sad da ce netko nekoga pitati za subotu
ne moze on znati sta ce sutra biti
evo zamislim ja kazem doci cu u pet sati i
nesto bude
pogodila sam zanimljivo je da sam
kad sam ja rekla da se moze za nekoliko minuta doci pjesice
do novog centra
fora mi je neka sto se ljudi svađaju bezveze
ma nije ni vazno
zovem se ivona

mogu odgovorom upitati
da je manjak u velikoj glavi
kao sitna riba u ladici zivotnog djela.
znam brojati i vezem se u trudu
makar sam oduvijek znala da je u usta najgori.
namjerno sam to radila,
umjesto vode, gledala vaza
pa se divila kako je puna originala.
zadnje sto, kad bi odvezala od smislene lazi,
bilo bi previse lako izreci.
gledaj me u oci, tvoje sam u sebi rodila.

dok jedan sati otkucaju,
moja bakrena rukavico.
voda ce se prolit paučinu.
na smijanju sad ce se ustolicit,
tvoja gdje sam me izdao.

ako si ikad zednio od bezbojnog okusa toka,
ne gutaj ono za cim ne zudis,
pozdravi se odmah sa svemogucnosti kosti.
dovoljno se okrenuti leđima
promatracu "oci u oci"
i namirisat ces prsatu vibru,
koja te parala kad si rastao,
koja, sve bi dao, da te postara ponovo.
setas se iz prolaza u kraj
pa se jedva jednom zapitas,
koliko da drvo pozuti vremenu bi trebalo.
stoj gdje jesi i ne trepci kad se odreze rep,
lakse je tako nositi prespavane drame slamu.

poredak uzaludnih brana nekoliko nije dao
a u zagradu sa nula, sve si ih pomnozio.

ni jednu nije,
i da si bar popeti se, pomislio,
proletio bi godinu sto se doci,
ono sto gledas,
dobio.

zasto bi me frcalo,
kad moje stanje tvoje se ne tice,
sto u vrijeme, sto u sat,
zakasnilo se.
prođi me lijepa,
otiđi me čipkasta peto.
ovdje tek plastika, ovdje se nista nije.

zasto bi me mislilo,
kad tvoje boli moje se ne lude,
sto u mjesto, sto u kraj,
ne osjeti se.
dođi me munjo,
stani me samo ti rasna.
ovdje tek se puklo, ovdje se sve nije.

zasto bi me sramilo,
kad moje slutnje tvoje se ne ljute,
sto u isto, sto u sad,
ne razlikuje se.
zaboravi me prolazna kumo,
sjeti se sebe jedina.
ovdje sam samo, ovdje sutra nikad.

zasto bi me zalilo,
kad moji puti nisu cesta,
sto u paradiso, sto u inferno,
pouzdalo se.

pksss...

izranja godine
umivenog uzdaha.
liži me.

u tutnju nabrekle vlage,
stisni,
šapće upaljena lady.
gazi me,
guraj.
viči u titraj,
mokro odmorište.

psttt...

moli, uvlači,
još mi kradi.
satri izljev u kapi,
želi lady.

pokazuj, siluj.
ne gasi,
izljuljaj me.

ahsss...

u ekranu.
ona je iz njega njega,
nju ševio.
preko.
on je iz nje u nju,
po njemu, praznio.

maskkk...

kraljujem. neviđena imenu.
sa izvora jezika protočna,
ispljuvana
grijeha u postenju.
ne dam nikome.
dok je iskre iz udisaja,
amone,
kraljujem vatreno. rasuta.
ponovno zivot,
ja cu ti biti sluga.

u povecalu zaraze pod pritiskom,
aleluja blage odbojnosti,
sve se pobrkalo.
kazna za spas dviju bolesti,
inata i trudu opreci,
jos samo zivjeti
i nije se ni dogodilo.
blokada stiska
u izmucenom koljenu
drugom,
otpisali su svoju kcer zidovi.
pristanak za sve u nista s manom,
izvlacili se ohlađeni vragovi.
voditi ljubav il' prvo mrijeti,
sedam je sati tek u ludnici.

potrazi ovdje i ne preživi,
zbogom dolasku virusa u strasti.

u meni sto si tako skupljena
me htjela
izvuci od konca na tepihu platna. hvala.
oslikana tonom okvira slike o meni,
prokopala u dubini si rupu iskopine.
muk sto si samo ti
tako nijemo odsvirala,
zasluzna,
ti si zasluzila;

da ti pocesljam zrake po vjetru kose
i gledam te u svojim burama.
odvezem obris na rukavu tvoga vrata
i zagrlim se čvorovima.
da budes moja, tako samo skupljena,
jer si zasluzna sto sam tvoja.

u plodu utrnutog postovanja,
ubrizga motiva za "special one",
dobro se drzala i vjernost.
i pri stanju isušene grcenosti,
raspusta povorke hoda,
zacelo se manje od slabijega.
izvan u unutar najviseg zaklona,
pred pogledom zanesena,
pricala je ptica...
a nikad progovorila.