zbog njene posvojene mrlje
i umisljene freske
na podlozi kartona,
prosulo se u blizine,
na daleko,
sjeme prosijedog bulevara.

nikako saprati svoje
razmazano rublje,
dok se istim trenom
ukazuje
iz postiđene zrtvene pidžame.
te.
njene,
iste te.

stid me koliko me voliš.

u ovoj suvišnoj predstavi
od mačje kože,
skidaš me do pola
i njušiš da sam svetac.
mrmljaš uvjereno,
da ubijam paniku,
dok u zrcalu hvataš
razum moje abecede.
misliš da se lako tuku
prokleta i zagrijana hulja.

obodvoje smo pokvareni.

ni u jednom te žutilu
nisam htjela žutog,
sunce sam zaklonila leševima noći.
lažem te da me želiš,
jednooki mladiću,
skrivajući se iza tebe,
obrijana.

prije nego sam ispeglao kauč,
krenuo sam na vrijeme.
istina, povjerljivo,
sesti puta sam, pri kraju polaska,
odlucio krenuti odmah.
i opusten,
sako je stajao uvucen.
objesio sam,
palac manje zavrnut,
rukav da ne pocrni.
sve sam napravio kako treba.

bez znanja pomoci da me uspori,
jedan, dva, tri,
sva sam cetiri kolaca pojeo.
boze, krenuo sam,
pomislio samo jednom.
na vrijeme odlucio,
prije nego sam ispeglao kauc.
istina, povjerljivo,
sesti puta sam, pri kraju polaska,
odlucio pronaci glavu.
i opusten,
sako je pristajao crn.
uvukao sam,
rukav vise izvrnut,
ruke da me ne objese.

otkud taj unaprijed osjecaj
da nikad ti bila nisi.
vrati se unatrag pokosene trave
i popuši da si u pravu. zensko si.
koliko god tvrdio, lijepa si
i grabio svjesna, prihvati da si musko,
bez nje si.
i ne zaboravljaj. ono si sto nisi.
samo ono sto je bilo, to si.
pa stoga, ne gledaj
u kojem smjeru se dize ljuska,
to je samo ljuska.
a ti si zensko. bez njega si.

paklenom kravatom,
vezana lijeva ruka
rođaka, prvorođenca,
u odgoju, dječjeg mlijeka,
gorjela. ona je nista,
nego praznicka vukojebina.
ruka između cijevi i vijenca.
u centru zgarista, nije to cesto,
njezin najslabiji dio, to je,
u stvari najjace mjesto njezino.

podrvenila, silovana.
skoro zabljesnuta,
u roju ugurana, dotrajalost obojena.
koje li je boje boja?



i kad je ubrana, osušena.
taman prosuta,
u noktima uguzvana, zagađenost odmorna.
obojena je boja.



osamucena, najsretnija.
katkad svjesna,
tabanima slicnija, teorija dozivljena.
zeleni se crvena.



prstenasto u kocki,
izmijesala se masta radosti oplakane.

ja ne znam sto se pita,
i tko se pise na tvoju il moju,
ja ne znam kako da odolim,
pred cim u guzvi da klimam.

kad prolazi nagurali su korak samo,
kako je pogled uši uperio,
ne znam kako doci do daha,
ja ne znam,
kad cigana zovu cigana samo.

ja ne znam istinu prati
i zasto je "zelim" kao "necu",
znam da se borim,
i da sam puno upisala u samo.

sve ste to vi.
svinje prostačke,
prevaranti,
neodgojeni pederski mastrubatori.
picke nezadovoljne,
silovatelji janjadi i kukaca.
bakterijske zaraze,
zalizani princevi i stoka obrijana,
to ste vi.

jebe mi se za vas,
anđeli postoje.

u nekoliko predaha od prstiju,
znala me zignuti,
voljena rijetkost na papiru.
u tjelesima kad je odsluzena,
iz uspavanih krugova na pokrivacu,
htjela mi kazati,
preporucena linija na tanjuru.
krdo su otjerali konji,
kapcima se uzvraćao dar.
da je meni pitomo presaditi u divlje,
ne bi ni kapi izustila pred umiranjem.
pljuvati je kao klati,
sto se usudit da,
nije tesko udruziti.

odlazi sve što dolazi.
odlaze kopirane saksije,
plodovi umisljenog klasa,
zvonece fasade potkrovlja,
odlaze.
odlazi pljuska dotjeranog stupa,
potjerana suknja ulaznice,
kostica bezbolne dvorane,
odlazi.
dolazim u odlasku jedinstvene kutije,
produzenog usklika praha,
dolazim jer sam otisla.

"prasak napregnute elasticnosti
u uobicajenoj seansi misticnog
mokrenja, deformacija je gibanja
hrskave profesionalnosti.
povezujes masno i bijesno,
pokret za pokret. veza bez veze."



snimi kako se ponasa tvoje ponasanje,
svaki put kad se posereš prvi put.