Evanđelje u molitvama
petak, 30.11.2007.
Ljubav počinje od samog sebe...
Nemoguće je ljubiti drugoga, ako se
naprije ljubavlju ne prihvati samoga sebe,
nemoguće je pomiriti se sa drugima
ako nismo pomireni sa sobom, u sebi,
jer, voliti sebe prethodi prihvaćanju drugih.
Svaki život je dar, moj, moje braće, svih ljudi.
Sve što pojedinac posjeduje svi njegovi
talenti i uspjesi su darovi od Boga koji je Ljubav.
Susresti Boga licem u lice, kroz susrete s ljudima,
jeste najdublji smisao i cilj čovjekove egzistencije.
Sebe treba prihvatiti bez ograničenja, potpuno,
i bezuvjetno, znajući da nije grešno biti čovjek.
Treba prihvatiti sve svoje sjene, svjetla, blagosti
i srdžbe, smijeh i suze, poniznost i oholost, svoju
prošlost i sadašnjost, i neka nam to nitko ne dira...
Kao takvi, ljudi koji prihvaćaju sebe i druge,
postajemo kršćani objedinjeni žarom za životom
uz svu bol i nesavršenost proživljavanja života,
ispunjenog ljudskom strašću i Božjom ljubavlju.
Susrećući druge, trabamo biti ono što jesmo,
jer Bog nas voli upravo onakve kakvi jesmo,
na putu, na kojem smo iskreno zainteresirani
da postanemo onakvi kakve nas sam Bog želi.
Pesimizam najčešće počima neprihvaćanjem sebe,
ako sebe smatramo lošima, ne volimo sebe,
ne podnosimo sebe, tada ne možemo dopustiti
da drugi budu različiti od nas, i na druge se tada
projicira naš vlastiti pogled o njima samima.
Ali u zlu, nije samo zlo. U dobru nije samo dobro.
Postoje one strasti kojima treba obuzdati snagu.
Ne čupajte korov - jednom prilikom reče Isus,
jer često to, što mi ne priznajemo, i osuđujemo
kao zlo u sebi i kod drugih, zapravo je naše
povrijeđeno "dobro" koje preklinje i zove...
proseći svoj dio radosti, pomirenja, ljubavi...
(nastavlja se)
petak, 23.11.2007.
Put istine, savjesti i ljubavi...
Što je istina?, pitao je Pilat Isusa na
sudu dok je stajao pred Židovima.
Iako tada Pilat nije razumio, odgovor
je bio: Istina "jest čovjek koji je tu".
Isus nam nadalje kaže: Istina će vas
osloboditi, ja sam Put, Istina i život!.
Istinu dakle nalazimo u zakonu Božjem,
u Bogu, zato je istina podudarnost
našeg suda s objektivnom stvarnošću.
Istina je hrana naše duše i našeg duha,
ona je poput sunčeve zrake koja se
ne može uprljati ni sa čime izvana.
Istina ja zato, naš najbolji prijatelj.
U dubini duše čovjek otkriva zakon što ga
on sam sebi ne daje nego mu se pokorava.
Taj glas uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro,
taj glas stalno upozorava da izbjegava zlo.
Glas koji jasno odzvanja u intimnosti srca,
što da činimo li ne, je glas zakona Božjeg.
To je glas savjesti upisan u našem srcu,
dok ga slušamo, on čuva naše dostojanstvo.
To je najskrovitija jezgra, svetište čovjeka,
u kojoj glas Ljubavi odzvanja u našoj nutrini.
Čovjeku koji želi uspostaviti harmoniju u sebi,
ravnotežu sa samim sobom i sklad sa okolinom,
te postići smisao svoga bitka, zdravlje i sreću,
biva jasno, da je nužno usmjeren ka putu istine.
Prihvaćanje istine koju nam predočuje Objava,
znači vjerovati ne samo u Boga, nego vjerovati
Bogu, Istini, koja ne vara i ne može prevarena biti.
Božji zakon kojim razlikujemo dobro od zla, jeste
ujedno pitanje morala i poštivanja moralnih normi,
on ne ovisi o našoj volji i mi ga ne možemo mjenjati.
Po tom zakonu, pitanje autonomne čovjekove volje,
i vizije čovjeka koji kani živjeti bez Boga i savjesti,
doimlju se doista naivno, jadno i beznadno.
petak, 16.11.2007.
Istina u vjeri, dar je Ljubavi...
Čovjek traži istinu i želi je spoznati, da
bi po njoj mogao lakše i sretnije živjeti.
Ovdje tražimo smisao i odgovor na pitanja:
odakle dolazim, zašto živim, kamo idem,
šta će biti sa mnom nakon života na zemlji...
Ne postoji nešto što je između istine i laži,
to su samo zablude, kao najčešća pojava,
pa mnogi žive u raznim oblicima zabluda.
Zabluda je u biti, samo subjektivno mišljenje
temeljeno na dobronamjernom uvjerenju
koje se ne slaže sa objektivnom stvarnošću.
Radi opravdanja ili namjernih zabluda,
mnogi olako odbacuju već spoznatu istinu
jer ne žele mjenjati navike i/ili lagodan život.
Kako na putu spasenja ljudski um nije sposoban
riješiti problem grijeha i dara slobodne volje,
treba imati na umu da to za spasenje nije nužno,
nego se utočište za spas čovjeku nudi u vjeri.
Vjera je svjetlo od nadnaravnog izvora, od Boga,
i kao takva je jedina sposobna dati uvid u bit istine.
Stoga, čovjek dok ne spozna stvarni učinak vjere,
na sebi, na svom putu i u svom životnom iskustvu,
trpi od beskonačne gladi za istinom, bez koje se
ne može cjelovito ostvariti niti osjetiti stvarni značaj
i puninu vlastite osobe vođene ispravnom savješću.
Što smo dalje od istine, to se poput alarma diže
glas naše savjesti, koji nas budi i zove na akciju.
Tada valja stati, trgnuti se, jer se prekida dotok
životnih sokova našem biću, ugrožen nam je rast,
da se ne dogodi da tek kod liječnika-specijaliste
dznamo što nam je savjest onomad htjela reći.
Dakle, ustrajući u vjeri ostajemo u spoznaji istine,
pa je temelj našeg života u vjeri i spoznaji istine.
Onaj koji nam je dao život i razum, zasigurno je živ,
toliko razuman, da sve osmišljava i daje život svima,
daje smisao našem postojanju, našoj pojavi, životu.
Racionalno zaključujemo, da iz manje savršenog
ne nastaje savršenije, što čitamo u prirodi, toj
otvorenoj Božjoj knjizi, koja nas uči živjeti u istini.
subota, 10.11.2007.
Ozdravljenje savješću i darovi ljubavi...
Najveći dar Gospodara prirode je naš život,
a najveći dar za održavanje života je zdravlje.
Zato čovjek mora činiti sve da očuva zdravlje
da bi sačuvao svoj zdrav duh i zdravo tijelo.
Da bi ostvario tu harmoničnu ravnotežu
u tjelesnoj građi i psihičkom doživljavanju,
pored higijene, zdrave i umjerene ishrane,
čovjeku je potrebna mirna savjesti - što je
temelj našeg tjelesnog i duševnog zdravlja,
potom, volja za životom, vjera u smisao života,
vedro raspoloženje, rad i aktivnosti, sport,
pravilan odmor, liječnička preventiva i dr...
Umjerenost u svemu, preduvjet je zdravlju,
zato svaki čovjek vlastitom savješću mora
dati sebi pravu mjeru u svim stvarima.
Vrhunac duhovnog razvoja čovjeka, na
putu svetosti, jeste iscjeljivanje savješću,
a to je liječenje vlastitog bića, stalnom sviješću,
da je podvrgavanje volji Božjoj u prihvaćanju
raznih kušnji, pa i smrti, u planu Božjem,
jer su sve to nužna stanja ili sredstva po
kojima se u Ljubavi, u ovom redu spasenja,
za smrtna čovjek može postići besmrtna sreća,
u Bogu izvoru svakog bitka i svake sreće.
Liječenje duha, duše i tijela raznim terapijama,
koje se danas nude sa više ili manje uspjeha,
ipak, samo djelimično pomažu čovjeku.
No, vjera i savjest, kao vrhunske kategorije
ljuskog duha, omogućuju izlječenje čovjeku,
omogućuju mu prelaz u duhovnu svevrenensku
stvarnost ljubavi i sreće, za kojom čovjek žudi.
I ne zaboravimo, sve što je ljudsko ima kraja,
i kada se dođe do tog kraja, a to je smrtni čas,
tada zataji sve znanje, svaka znanost, medicina
i sve terapije, a preostaje još samo savjest,
taj most preko kojeg prelazimo u jednu drugu
stvarnost, u stvarnost darova ljubavi Božje...
utorak, 06.11.2007.
Sloboda, svetost i ljubav...
Sloboda je dar Neba, dar Božji.
Darujući nam slobodu, možemo reći
da je Bog ograničio svoju svemoć
i uvjetovao je ljudskom slobodom.
Tko dakle, u slobodi prihvati vjeru
i ljubav, taj polazi putem svetosti.
Svetost znači ponajprije nutarnje
duhovno ozdravljenje, od grijeha
i njegovih posljedica te neposredni
postupni rast na Božju sliku i priliku.
Tko raste prema naumu koji je Bog
utisnuo u ljudsko srce postaje svet.
Čovjek se može oduprijet tom naumu
ali tada izostaje njegov duhovni rast.
Ostaje tajna zašto čovjek odmah i sa
radošću ne prihvati poziv na svetost
jer je to najnaravnije stanje za čovjeka.
Marija je sveta, jer je snagom milosti
ostvarila puninu svetosti i u njezinom
životu Božja volja se potpuno ostvarila.
Marija želi da mi slijedimo siguran put,
put nutarnjeg oslobođenja od grijeha,
jer je to naš prvi korak prma svetosti.
Važna su mala odricanja, žrtve, napori,
da bi se potom krenulo većim koracima
prema željenim dubinama Božje ljubavi.
Majka nas ne želi siliti, jer ne želi robove
nego želi odgajati svoju slobodnu djecu
Ona čeka naš odgovor i trpi ako izostane,
jer i mi trpimo ako ljubav odgovora nema,.
Vjera je čin ne samo razuma nego i srca.
Ljubav je čin srca, događanje srca i razuma.
Zato se nitko ne može siliti na ljubav niti na vjeru.
Ostaje činjenica da čovjek mora imati neku vjeru
da bi živio i mora biti ljubljen da bi mogao preživjeti.
"Zbog toga uložite svu revnost, da sa svojom vjerom
spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem
uzdržljivost, sa uzdržljivošću postojanost, s
postojanošću pobožnost, a s pobožnošću bratsku
ljubav, a s bratskom ljubavi ljubav uopće.
Ako, naime, posjedujete sve ove kreposti,
te ako napredujete u njima, one ne dopuštaju
da ostanete ni besposleni, u pravoj spoznaji
našega Gospodina Isusa Krista..."(2 Pet 1,5-9)
subota, 03.11.2007.
Vjera, ljubav i nevjera...
Samo je kršćanska vjera nadnaravna,
jer je objavljena od samoga Boga,
po Isusu Kristu, sinu Božjemu,
dok su sve druge religije naravne,
nastale po čovjeku, koji stremi Bogu.
Sve religuje su dobre, ako čovjek
po ispravnoj savjesti prihvaća istinu,
i prema Božjim normama svoje poslanje.
I ako mnogi ljudi nisu u Kristovoj vjeri,
ili nisu bili u prilici upoznati Krista,
na putu su spasenja, dok iskazuju želju
i vrše dužnosti prema volji Božjoj.
U kršćanskom poslanju nema vjere
bez djela pokore i kršćanske ljubavi,
jer kršćanska Kristova vjera, egzistira
u vječnoj blizini, čovjeka i Stvoritelja,
prema božanskoj ljubavi, kojom se,
za sve ljude osiguravaju bolji uvjeti
života, života po zakonima Božjim.
Za život vjernika, odgojem savjesti,
ljubav postaje najviša norma, i cilj.
Ljubav nam osigurava životni prostor,
nužan za djelovanje u živornoj sredini.
Vjera je neophodna za odgoj savjesti
a time i za ostvarivanje čovjekova bića
u njegovoj ljudskoj i božanskoj punini.
Za ostvarivanje ljubavi dvaju bića, i
sama ljubav u vjeri, postaje moralna
norma prema kojoj se treba ravnati.
Pokoravajući se glasu svoje savjesti
pokoravamo se Božjim zapovjedima
i tako ostajemo podložni volji Božjoj.
U nadi i žrtvi prihvaćati volju Božju,
put je prave vjere, put je ljubavi.
Ako nema Ljubavi, što nam ostaje,
što nam ostaje bez svjetionika u mraku.
Zato svakom čovjeku istina i ljubav Božja
mora biti važnija od svake druge vrijednosti.
Vjernik, već sada nosi predokus neba u
svom srcu, smiren je unatoč svim patnjama,
svim kušnjama, i mirno gleda smrti u oči,
koliko je to čovjeku uopće moguće.
Nevjernik, smisao života vidi u granicama
ovog zemaljskog života, osuđen je na
stalno traganje za smislom u besmislu
svoje egzistencije, misleći da bez vjere
i savjesti može pronaći životne vrijednosti.
Međutim, pravednike među nevjernicima,
Bog poziva, i na put im stavlja svjetlo,
svjetlo za obraćenje, svećenike svoje,
osobito one obdarene darom celibata,
jer su oni živi znak onog budućeg svijeta,
živi predstavnici svijeta, Kristova vremena,
vremena i svijeta koje ima svima doći, onog,
u kojem se sinovi uskrsnuća ne udaju i ne žene.
