Poglavlje sedmo
SUĐENJE ISUSU U RANOJ KRŠĆANSKOJ
PREDAJI I UMJETNOSTI
Pošto smo tako završili svoje proučavanje kršćanskih svjedočanstava o suđenju Isusu, preostaje nam jedno očigledno pitanje, koje je bez sumnje na um palo mnogim čitateljima ove knjige: da li je bilo kakve zapise o suđenju ostavio tijekom prvog stoljeća bilo tko drugi osim kršćana? A ako jest, što se dogodilo s njima?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo razmotriti dva složena, ali vrlo zanimljiva problema. Prvi se odnosi na židovskog povjesničara Josipa, koji je živio u ovom razdoblju i čiji su nam spisi glavni izvor obavještenja o tadašnjim pitanjima u rimsko-židovskim odnosima. Od svih pisaca toga doba, on je očito onaj od koga bismo mogli očekivati izvještaj o Isusu, i to bez utjecaja onih obzira koji su prisutni kod pisaca Evanđelja. U postojećem osamnaestom tomu njegovih ‘Židovskih starina’, odlomak o Isusu doista postoji, ali ako ga je Josip napisao u onom obliku koji imamo, trebalo bi onda da je i sam bio kršćanin. S obzirom da sva naša druga svjedočanstva koja o njemu govore, opovrgavaju takav zaključak, među znanstvenicima je općenito prihvaćeno mišljenje da je ovaj odlomak, u cjelini ili djelomice, kasniji kršćanski falsifikat. Pitanje je veoma složeno, no autor ove knjige o tome opširno raspravlja na drugom mjestu, pa će sada biti dovoljno osvrnuti se samo na neke pojedinosti, koje su u svezi sa našom prosudbom o Isusovu suđenju.
Današnji oblik ovog odlomka može se slijediti unazad sve do četvrtog stoljeća, kada ga prvi put potvrđuje Euzebije, biskup iz Cezareje. Budući da druga svjedočanstva ukazuju na to da je Josip pisao o Isusu na način koji kršćanima nije odgovarao, možemo po svemu zaključiti da je otprilike u Euzebijevo vrijeme uvredljivi tekst židovskog povjesničara prepravljen tako da je dobio svoj sadašnji oblik. Dajemo u nastavku prijevod odlomka, u kojemu su očiglednije prepravke stavljene u zagrade:
“ Nekako u to vrijeme diže se Isus, mudar čovjek /ako je doista prikladno zvati ga čovjekom/ ; jer on je bio čudotvorac, učitelj ljudima, kome je najdraža bila istina, te je poveo za sobom mnoge Židove, a također i mnoge iz grčkog stanovništva. / Ovo je bio Krist./ I kad je Pilat za njega izrekao kaznu križa, pod optužbom (endeikseis() naših glavnih ljudi, oni koji su ga prvi zavoljeli nisu odustali; /jer on im se pojavi trećeg dana, ponovo živ, a božanski proroci rekoše za ovo i bezbrojna druga čuda u svezi s njim/. I sve do danas rasa ( kršćana, koja je tako imenovana po njemu, nije izumrla.”
Da bi Josip tako priznao Isusa kao Krista (to jest Mesiju), nije vjerojatno, jer on je smatrao da je svjetski vladar za koga je prorokovano da će doći iz Judeje bio Vespazijan, koji je izabran za imperatora dok je vodio rat u toj zemlji u AD 69. Josip je također mislio da je jedan od uzroka židovskog fatalnog otpora Rimu bilo njihovo vjerovanje u jedno ‘dvosmisleno proročanstvo’ o ovome budućem svjetskom vladaru. Tako je on, naime, politički objašnjavao mesijanska očekivanja svoga naroda svojim nežidovskim čitaocima. Zato je on, kao što smo vidjeli, pežorativno opisao mesijanske pretendente kao čudotvorne šarlatane), koji narod vode krivim putom. Takva bi, bez sumnje, bila i njegova prosudba o Isusu. Druga značajna poanta jest da Josip naziva neke zelotske vođe sofistai (mudri), tako da je mnogo razloga za vjerovanje da je opisivanje Isusa u gore navedenom citatu da je bio ‘mudar’ (sofos) čovjek možda kršćanska popravka prvobitnog epiteta sofistes.
Kako god bilo, ono što nas osobito zanima u odlomku jest rečenica o pogubljenju Isusa. Njena šturost ima prizvuk autentičnosti. Ako je, dakle, očuvala ono što je Josip prvobitno zapisao, predstavlja za nas važno svjedočanstvo. Da je Pilat ‘izrekao protiv njega (Isusa) kaznu križa, po optužbi naših glavnih ljudi’ vrlo kratko sažima naše vlastite zaključke. Naime, riječ ‘optužba’ (endeikseis) u ovom kontekstu je posve jasan i izravan pravni termin, koji označava iznošenje informacija protiv određenog čovjeka, odnosno akt optužnice. Josipove riječi, prema tome, opisuju nešto što bi njegovi čitatelji razumjeli kao normalan oblik sudske procedure: židovski poglavari iznijeli su slučaj protiv Isusa, koji je Pilat prihvatio kao dokazan, a izrečena presuda pokazuje da je prijestup bio politički.
Činjenica da su kršćanski prepisivači popravljali Josipov tekst, kako bi on izgledao kao suvremeni židovski svjedok Isusova mesijanstva i uskrsnuća, za nas je značajna i u jednom drugom pogledu. Naime, kad istražujemo da li je sačinjen bilo kakav nekršćanski zapis o suđenju Isusu, moramo uzeti u obzir mogućnost nekog rimskog zvaničnog izvješća. Sigurno je da su takva izvješća o sudskim postupcima provincijskih upravitelja bili sastavljana i da su, kad se radilo o važnim slučajevima, izvješća službeno upućivana u carsku kancelariju. Nadalje, značajna je činjenica da su kršćanski apologeti Justin Mučenik i Tertulijan tvrdili, u drugom stoljeću, da se istina o njihovim navodima o Isusu može dokazati i iz službenih arhiva. Naime, premda je ekstravagantna narav njihovih priča takva da je posve nevjerojatno da bi se potvrda o njima mogla naći u javnoj arhivi jedne poganske vlade, pretpostavka da je Pilat sastavio izvješće o Isusovu slučaju mora se ocijeniti kao razumna, na osnovu tadašnje službene prakse.
Ovu pretpostavku o postojanju takvog zapisa na čudan način potvrđuje postupak imperatora Maksimina u 311. godini. Kao dio svoje politike progona kršćana, prema Euzebiju, Maksimin je naredio da se patvore i puste u opticaj ‘Pilatovi memoari’ . Kopije su poslate čak i u škole, da ih djeca prouče i nauče napamet, tako da su svakodnevno imali ‘u ustima imena Isusa i Pilata, te memoare koji su patvoreni da bi nas uvrijedili’. Euzebije je bio kršćanski biskup i prirodno je što mu je palo na um ocrniti memoare progonitelja Maksimina, koga je na kraju zbacio Konstantin, prvi kršćanski imperator Rima. Ali činjenica da se Maksimin dosjetio diskreditirati kršćanstvo objavljivanjem ‘Pilatovih memoara’, istovremeno je i znakovita i tegobna. Tegobna je zato što se niti jedan primjerak ovih ‘Memoara’ nije sačuvao - kad je kršćanstvo došlo na vlast, očito je da su svi primjerci prikupljeni i uništeni. Euzebije opisuje dokument kao falsifikat, ali u nemogućnosti da nađemo barem jedan primjerak, imamo samo njegovu riječ da je to bilo tako. Nadalje, činjenica da su ovi Acta Pilati bili potisnuti, te da izgleda nikakav detaljan pokušaj da ih se razotkrije kao falsifikate nije bio učinjen, navodi nas na opravdanu sumnju. Naime, sigurno bi bolja obrana bila, ukoliko nikakav sličan izvještaj o Isusovu suđenju nije postojao u javnoj arhivi, da se uporno istrajavalo na činjenici da nikakav takav izvještaj nije nikad ni bio primljen, niti tu sačuvan. A poslije ovog zaključka, možemo s dosta prava nastaviti s opservacijom da bi kršćani, da je za Isusa povoljan Pilatov izvještaj doista postojao, takav izvještaj, bez ikakve sumnje, bili trijumfalno objavili, kad su jednom stekli vlast i utjecaj u rimskoj državi. U skladu s tim, moramo izvesti zaključak da, s obzirom na indicije koje ukazuju na to da je Pilat sastavio zvanični izvještaj o Isusovu slučaju, te činjenicu da se nisu sačuvali ni originalni izvještaj, niti Maksiminovo izdanje, ovo može značiti samo to da se i taj izvještaj smatrao štetnim i neugodnim i da je bio uništen nakon trijumfa Crkve u četvrtom stoljeću. Na koji je način bio štetan ili neugodan, možemo samo pretpostavljati, ali s obzirom na to da bi se takav izvještaj odnosio na suđenje Isusu i njegovu osudu zbog političke pobune, čini se razumnim pretpostaviti da je Pilat izvjestio da je pronađen krivim za ovakav prijestup.
Zaprepaštenje izazvano Maksiminovim objavljivanjem spisa Acta Pilati potaklo je, izgleda, stvaranje jedne kršćanske verzije, koja je trebala pružiti detaljniji prikaz suđenja Isusu, u skladu sa ukusima kršćanske pobožnosti. Ovo djelo je posve jasna kompilacija materijala uzetog iz Evanđelja, dopunjena pobožnim, ali čudnim izmišljotinama. Ima narativni oblik, a prema prologu, djelo bi bilo rad nekoga Ananije, koji tvrdi kako je ‘potražio zapise koji su napravljeni te godine u vrijeme našeg učitelja Isusa Krista, koje su Židovi deponirali kod Poncija Pilata, i našao zapise na hebrejskom (jeziku), pa sam ih po Božjoj milosti preveo na grčki (jezik), radi informiranja svih onih koji se pozivaju na ime našeg Gospodina Isusa Krista’. Ovaj izdavački posao je navodno obavljen u osamnaestoj godini imperatora Teodosija, to jest u AD 425. Izdanje je poznato i pod imenom Nikodemovo Evanđelje.
Prikaz je dug i krivudav, ali sljedeće točke vrijedi zabilježiti. Isus, koji se opisuje kao sin Josipa drvodjelca, rođen od Marije, biva optužen od židovskih poglavara da je čarobnjak i da sebe zove Sinom Božjim i kraljem. Pilat se prikazuje kako se prema njemu odnosi sa velikim uvažavanjem. Kad Isus ulazi u praetorij, likovi na rimskim zastavama se naklanjaju, u znak poštovanja prema njemu. Bilježe se dugi i krivudavi dijalozi između Pilata i židovskih poglavara, te Pilata i Isusa. Spominje se optužba o uništavanju Hrama, a i Barabina epizoda, ali očito bez pravog uvida i razumijevanja njihova prvobitnog značenja. Pilat se opisuje kako se konzultira sa Isusom o tome što bi s njim trebao uraditi. Isus odgovara, očito oslobađajući Pilata od odgovornosti, da ‘mora učiniti kako ti je dano’, što očigledno znači da Pilat mora izvršiti ono što su proroci pretkazali da će se dogoditi Isusu. Pilat pokušava nagovoriti Židove da postupe sa Isusom u skladu s njihovim vlastitim zakonom, koji – kako su ga obavijestili - određuje smrt kamenovanjem za bogohuljenje. No oni, na neobjašnjiv način, ustrajavaju na njegovu razapinjanju. Priča se zatim vuče dalje, uz česta ponavljanja, jako naglašavajući Isusova čuda. Pilat osuđuje Židove što se stalno bune, ali na kraju pere ruke ‘pred suncem’, proglašavajući njegovu nevinost, našto mu Židovi odgovaraju, u skladu sa Matejevim prikazom: ‘Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu’. Pilat je zatim predstavljen kako Isusu izriče presudu: ‘Tvoj te narod našao krivim (optužio) da si kralj: zato ja donosim odluku da ćeš najprije biti bičevan, prema zakonu pobožnih careva, a nakon toga obješen na križ u vrtu gdje si uhvaćen. I neka Dizma i Gesta, dva zločinca, budu razapeta s tobom’. U nastavku priče kaže nam se kako je stotnik, pošto je bio svjedokom Isusove smrti i propratnih zloslutnih znakova, izvijestio Pilata i njegovu ženu o tome što se desilo. Oni su jako pogođeni vijestima, te se toga dana uzdržavaju od hrane. Prikaz se nastavlja dugim i zamršenim opisom Isusova uskrsnuća i učinka koji je ono imalo na židovske poglavare.
Tendencija ovakvog pisanja očito je daljnja razrada teze iz Evanđelja da su Židovi bili odgovorni za Isusovu smrt, čime se Pilat oslobađa svake krivnje. Ova tendencija je još dalje razvijena u jednom drugom grčkom tekstu, koji ima oblik Pilatova izvješća imperatoru Tiberiju o pogubljenju Isusa i njegovu uskrsnuću. Pilat svaljuje krivicu na Židove, te na Heroda, Arhelaja, Filipa, Anu i Kajfu - što je očito spisak židovskih velikodostojnika, nemarno probranih iz Evanđelja po Mateju i Luki. Kad je primio pismo, car je jako ljut na Pilata, pa naređuje njegovo uhićenje i prebacivanje u Rim, a Židovi su zbog njihove pokvarenosti pretvoreni u robove. Pilatu odsijecaju glavu, ali on umire pobožno, a mučeničku njegovu smrt posvjedočuje s neba Kristov glas: ‘Svi naraštaji i porodice pogana zvat ćete blaženim, jer si u svojim danima ispunio sve one stvari koje su o meni rekli proroci; i ti ćeš se također pojaviti kao moj svjedok ( ili mučenik) pri mom drugom dolasku, kada ću suditi dvanaest plemena Izraela i sve one koji nisu ispovijedali moje ime’. I anđeo Gospodnji prihvaća Pilatovu glavu, a Pilatova pobožna žena Prokla, kad ugleda taj prizor, ispunjena je radošću i tako umire.
Prije ovog Pilatovog postizanja svetosti, put su za to pripremili raniji kršćanski pisci. Justin Mučenik (oko AD 100 - 165) navodi ‘Djela Poncija Pilata’, gdje su, po njemu, posvjedočena Isusova čuda. Prema Tertulijanu (oko AD 160-220), Židovi su ‘nagovorili Pilata da im preda Isusa da ga razapnu’, a Pilat (‘i sam već u dubini svoje duše kršćanin’) poslao je izvješće o cijeloj stvari Tiberiju, na takav način da je car bio uvjeren u Isusov božanski karakter, pa je nastojao uvjeriti u to i sam rimski Senat. Origen (oko AD 185 - 254) je držao Kajfu u cjelini odgovornim za pogubljenje na križu, a Heroda djelomice, ali je Pilata potpuno oslobodio krivnje, videći u njemu svjedoka Isusova mesijanstva i kraljevskog statusa. Evanđelje po Petru, iz drugoga stoljeća, oslikava Židove i Heroda kako odbijaju oprati ruke, u kontrastu sa Pilatom, Herod je na neobičan način predstavljen kao čovjek koji izdaje zapovijedi kod raspinjanja, a Pilat kako upravo njega moli da mu preda Isusovo tijelo.
Iako je Prokla, Pilatova žena, kanonizirana kao svetica u istočnoj Crkvi, dok je Pilat ovakvo priznanje postigao među etiopskim kršćanima (1), val kršćanskog mišljenja se izgleda kasnije okrenuo protiv prokuratora. Razlog za ovo nije sa sigurnošću poznat, ali je mogao rezultirati iz činjenice da je - kad je kršćanstvo jednom bilo uspostavljeno kao religija Rimskog carstva - prestala potreba da se Pilat prikazuje kao svjedok nedužnosti Isusove po optužbi da je bio politički buntovnik protiv Rima. Euzebije označava ovu promjenu stava pričajući kako je Pilat, poražen zlom sudbinom, izvršio samoubojstvo u vrijeme vladavine Gaja, ‘jer ga je kazna Božja, izgleda, neumoljivo proganjala’. Jedna kasnija legenda, na latinskom jeziku, daje nam veoma maštovit prikaz kako je Pilat preduhitrio svoje pogubljenje samoubojstvom. Tiberije je naredio da se njegovo tijelo, s privezanim mlinskim kamenom, baci u rijeku Tiber. Njegova nazočnost na tom mjestu privukla je mnoštvo demona i izazvala takvo zaprepaštenje, da je tijelo prebačeno u grad Vienne na rijeci Roni. Poslije naknadne sahrane na teritoriju Lausanne i novih demonskih uznemirenja, bilo je položeno u neki izvor, ili jezero, okruženo planinama, gdje je njegova strahotna nazočnost i dalje izazivala dijabolična djelovanja.
Prezentacija suđenja Isusu u ranoj kršćanskoj umjetnosti zanimljiva je i poučna. S obzirom na prevladavanje Isusove Muke i Raspeća, kao tema zapadne srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, odsustvo ovih tema na slikama koje su pronađene u katakombama Rima, a koje nam pružaju najranije primjere kršćanske umjetnosti, predstavlja iznenađenje. Teme oslikane u ovim katakombama, gdje su kršćani pokapali svoje mrtve i obavljali vjerske obrede u vrijeme progona, čini se da predstavljaju neobičnu selekciju iz mnogih dramatičnih prizora, koji su tako živopisno prikazani u Evanđeljima. Glavne teme koje se oslikavaju su krštenje Isusovo, izliječenje oduzetog čovjeka i uskrisivanje Lazarovo. To da su se najradije uzimale ove teme, uz usporedno, naizgled jednako čudno biranje tema iz Starog Zavjeta, značajno je za gledišta i interese kršćana u tijeku drugog i trećeg stoljeća. Teme iz Starog i Novog zavjeta, koje su izabrane za oslikavanje u katakombama, formiraju cjelinu, koja simbolizira spasenje i novi život. To su bile teme koje su ih nadahnjivale u vrijeme kad su bili suočeni s progonom i umiranjem za svoju vjeru. Primjer Kristove Muke vjerojatno su gledali više kao božansko otjelovljenje idealnog mučenika, koji je ‘pred Poncijem Pilatom posvjedočio (Isus) dobru vjeroispovijest’, nego kao dokazivanje cijene koju je platio Sin Božji radi otkupljenja čovječanstva, u skladu sa kasnijom teologijom. Prvi kršćani su instinktivno gledali dalje od patnje i smrti, što je za njih bila svakodnevna stvarnost, na novi i trjumfalni život koji slijedi nakon toga. Štoviše, kako nam to na znakovit način pokazuje prostački poganski crtež kršćanina kako se klanja raspetoj figuri čovjeka sa magarećom glavom, Isusovo pogubljenje na križu nije bila tema koju bi oni izabrali da je jako naglase slikama na svojim mjestima molitve i pokapanja mrtvih. Otuda u katakombama nije do sada pronađen niti jedan prikaz raspeća, a od ostalih prizora Muke Isusove, samo jednu problematičnu sliku Krunjenja trnovom krunom, iz trećeg stoljeća, nalazimo u katakombi Praetextatus u Rimu.
Okončanjem progona i trijumfom kršćanstva pod imperatorom Konstantinom (oko AD 288 - 337), kršćanska je umjetnost našla adekvatnije načine i mjesta izražavanja, nego što je slikanje po zidovima katakombi. Od četvrtog stoljeća, počinje običaj da se za mrtve pripremaju kameni sarkofazi, ukrašeni bogatom raznolikošću tema teološkog značenja. Jedan od najranijih ovakvih sarkofaga, poznat pod imenom Sarkofag dva brata, pruža nam prvi primjer plastičnog prikaza suđenja Isusu. Prizor je postavljen odmah uz onaj o Abrahamovu žrtvovanju Izaka, čime se nedvojbeno podrazumijeva teološka sveza. Sam prizor prikazuje Pilata kako pere ruke, a karakteristična je za njega suzdržanost u pokazivanju značenja ovog čina. Prema tome, čini se potrebnim zaključiti kako su i ova zgoda i njeno značenje bili dobro poznati, te kako se smatralo da čine najvažniji aspekt Suđenja.
Isti događaj predstavljen je i na Sarkofagu Junija Basa, koji srećom možemo precizno datirati u 359. godini. Isus, portretiran kao mladić bez brade, u pratnji dva stražara, stoji pred Pilatom, koji sklanja pogled sa optuženoga, dok se sluge pripremaju da uliju vodu za njegov čin ritualnog pranja ruku (2). U središtu niza prizora u donjem dijelu sarkofaga, nalazi se još jedan prizor povezan sa pričom u Muci, naime Kristov trijumfalni ulazak u Jeruzalem. Ostale oslikane epizode, naizgled u nasumičnom nizu, ali očito tematski međusobno povezane, govore o žrtvi (Izak i Abraham), mučeništvu (Daniel i Petar) i čovjekovom padu (Adam i Eva). Još jedan sarkofag iz četvrtog stoljeća, koji se sada nalazi u Lateranskom muzeju u Rimu (br.174), također predstavlja Krista pred Pilatom, koji je prikazan u činu pranja ruku.
Dokaz usredotočenije pažnje na povijesni aspekt Isusove Muke daje nam jedan sarkofag iz istoga razdoblja, sada također u Lateranskom muzeju. Oslikane su četiri zgode, međusobno razdvojene umetnutim stupovima. Središte izvajane stranice očito ima namjeru protumačiti i proglasiti teološko značenje prizora. Pokazuje križ, u vrhu kojega stoji čuveni monogram Chi Rho, koji označava Krista, zaokružen trijumfalnim lovorovim vijencem; ispod križa, dva usnula rimska vojnika simboliziraju Kristovo Uskrsnuće (3). Ova nota pobjede ponavlja se na razne načine u sva četiri prizora. Dva prizora lijevo od središnjega motiva predstavljaju samo jedan događaj, naime suđenje pred Pilatom. Isus, prikazan kao mlad čovjek bez brade, u rimskom odijelu, čuvan od jednog naoružanog vojnika, portretiran je kako se obraća Pilatu, koji se okreće ustranu, u nedoumici ili zbunjenosti, dok služitelj priprema posude za pranje ruku. Iznad Pilata visi lovorov vijenac koji, zajedno sa učiteljskim držanjem Krista, obilježava njegov trijumf nad rimskim sudcem. Prizori na drugoj strani oslikavaju Šimuna Cirenca koji nosi Kristov križ, u vrhu kojega stoji pobjednički lovorov vijenac, a Krista okrunjenog lovorom, a ne trnovom krunom. Poruka ove skulpturalne kompozicije je veoma jasna: i na suđenju i prilikom izrugivanja, te na putu za Kalvariju, Krist je pobjednik koji trijumfira.
Činjenica da je, u svezi sa suđenjem Kristu, prizorima uklesanim na ovim sarkofazima oslikan samo njegov susret sa Pilatom, zanimljiva je, ali je njeno značenje moguće tumačiti na nekoliko načina. Mogla bi označavati da je, u očima kršćana u to vrijeme, rimsko suđenje smatrano značajnijim od zbivanja pred židovskim Velikim vijećem, o kojima nam Evanđelja također govore (4). Činjenica pak da se pokazuje Pilatovo pranje ruku navodi nas, međutim, na pomisao da su kršćani bili posebno zainteresirani za ovaj simbolični čin odbacivanja odgovornosti. No kako točno ovu zainteresiranost treba prosuditi, nije jasno. Činjenica da je Pilat prikazan kako odvraća pogled od Isusa, navodi na pomisao da je on ipak u neprilici zbog svog čina osude, bez obzira na simbolično pranje ruku.
Lipsanotheca, odnosno kutijica sa relikvijama, izrađena od slonovače, sada u Muzeju dell’Eta Cristiana u Bresci, koja datira otprilike iz druge polovice četvrtog stoljeća, pruža nam najraniji postojeći primjer pokušaja da se oslikaju redoslijedom glavne zgode uhićenja i suđenja Isusu. Na izrezbarenoj stranici, u samom vrhu, prikazani su agonija u Getsemanskom vrtu, uhićenje i Petrovo odricanje. Donji dio, s lijeva na desno, predstavlja Isusa pred Anom i Kajfom, koji nose rimsku odjeću, te suđenje pred Pilatom, koji odvraća pogled od Isusa da bi oprao ruke (5).
Čini se da najraniji povezani likovni prikaz glavnih zgoda Muke, Raspeća i Uskrsnuća Isusova sadrže izrezbarene stranice ciborija od slonovače, koji je vjerojatno izrađen u južnoj Galiji početkom petog stoljeća, a koji se sada nalazi u Britanskom muzeju u Londonu. Jedna strana pokazuje, u minijaturi, složenu kompoziciju u kojoj Pilat, zauzet pranjem ruku, gleda Krista kako nosi svoj križ, dok je Petrovo odricanje zabilježeno pijetlom koji kukuriče. Druga scena prikazuje raspetoga Krista, uz koga stoje Djevica Marija i Ivan, te stotnik koji čini gest priznanja; lijevo, pokajani Juda visi o stablu (6). Kristovo Uskrsnuće predstavljeno je, na jednoj drugoj stranici, slikom praznog groba, oko kojega su okupljeni usnuli vojnici i pobožne žene. Realističko slikanje Raspeća na ovom ciboriju, zajedno sa rezbarenim prikazom na drvenim vratima crkve Svete Sabine u Rimu, datiranim oko 432. godine, čine najranije postojeće portretiranje događaja koji će kasnije prevladavati u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti.
Naš pregled likovnih prikaza suđenja Isusu u ranoj kršćanskoj umjetnosti mogli bismo na prikladan način zaključiti bilježenjem dva značajna primjera iz šestoga stoljeća. U nizu mozaika koji ilustriraju Kristovo poslanje, a koji ukrašavaju baziliku Sant’Apollinare Nuovo u Ravenni, nalazimo i četiri živopisno prezentirana prizora uhićenja u Getsemanskom vrtu, suđenja pred Velikim vijećem, suđenja pred Pilatom i puta na Kalvariju. U svim scenama, Krist je predstavljen kao dominantna figura, malo viša od ostalih; ima bradu, a glava mu je okružena poprečno postavljenim svetokrugom - u stvari, ovdje je već dovršeno sve što će kasnije postati tradicionalnim likom Kristovim (7). Reklo bi se da je umjetnik naišao na mnoge poteškoće u portretiranju Velikog vijeća: tri figure, sjedeći zajedno, pred Kristom koji stoji u opominjućem položaju, služe da nam predstave članove vrhovnog židovskog suda. Slika rimskog suđenja osobito je zanimljiva, zbog umjetnikova pokušaja da pokaže židovske poglavare kako optužuju Isusa pred Pilatom, koji pere ruke. Iako ove scene izgledaju kao istinski pokušaji da se oslikaju stvarna povijesna zbivanja, njihovo oslikavanje je prožeto hijeratskim duhom, koji odražava već potpuno razvijenu kristologiju koja je u Crkvi nazočna i danas.
Drugi važni primjer iz šestoga stoljeća imamo u Evanđeljima iz Rossana (Codex Purpureus), koji se sada nalaze u Muzeju Diocesano, u gradu Rossano (Kalabrija). On predstavlja najrazrađeniji, do sada poznati, pokušaj predstavljanja suđenja pred Pilatom. Prokurator zauzima sredinu scene. Pred njegovom sjedećom figurom je stol, na kojemu je položen pribor za pisanje, a iza njegove ‘sudačke stolice’ stoje dva časnika, držeći nešto što bi svakako trebalo predstavljati rimske vojne zastave. S Pilatove obje strane, dvije skupine koje gestikuliraju predstavljaju Židove koji žestoko optužuju Isusa; dva svitka što leže na zemlji prikazuju valjda zapisnik o njihovim optužbama. Pilat je oslikan kao već postariji sudac, ozbiljan i dostojanstven, čija mirna gesta stoji u upadljivom kontrastu sa žestokim kretnjama zlonamjernih Židova. U prednjem planu, veličanstvena figura Kristova, s glavom okruženom nimbusom, u kontrastu s Barabom, koji ima okove na rukama. Ovaj je umjetnik očito osjetio dramu koju je, prema Evanđeljima, Židovima nametnuo Pilat, da naime izaberu između Barabe i Krista. Sa znatnom umješnošću, on je živopisno prikazao ovaj kontrast, naglašavajući božansko veličanstvo Krista i bijedni lik zločinca Barabe.
Nema potrebe da naše istraživanje nastavljamo i poslije šestog stoljeća, jer su u to vrijeme kršćani već mogli promišljati Isusovo suđenje u terminima dobro utvrđene soteriologije, koja je objašnjavala Božji cilj od Stvaranja do Posljednjeg Suda. Nadalje, novozavjetna prezentacija suđenja izgubila je svoje prvotno apologetsko značenje, jer je sablazan rimskog križa prestala biti problemom, kad je jednom Crkva postala priznatom religijom u Rimskom carstvu. Suđenje je, u skladu s tim, dobilo svoje mjesto kao događaj u svetoj povijesti spasenja čovječanstva činom otjelovljenog Sina Božjeg. Samo po sebi, suđenje nije imalo nikakvog teološkog značenja, pa je prirodno palo u zasjenak Raspeća i Uskrsnuća, koji su za teologiju spasenja bili od temeljne važnosti. Međutim, ljudsko zanimanje za suđenje bilo je zajamčeno živopisnim pričama iz Evanđelja, sa kojima su se upoznali svi kršćani, zato što se čitaju u liturgijskim prilikama. Što se tiče likovnih umjetnosti, zbivanja na suđenju činila su prilično tešku temu za portretiranje. U skladu s tim, dijelovi priče o Muci, sa izravnijim emotivnim djelovanjem, kao što su bičevanje Krista i njegovo raspinjanje na križ, počeli su prirodno prevladavati kao glavne teme za predstavljanje i u srednjovjekovnoj i u kasnijoj kršćanskoj umjetnosti. Suđenje je bilo prikladnije za prikazivanje u kazalištu, pa su Pilat i Kajfa postali dobro poznati likovi u srednjovjekovnim misterijima, često kao primjeri svjetovne pompe i arogancije.
Zanimanje za suđenje Isusu kao povijesni događaj moralo je čekati pojavljivanje one akutne historijske svijesti, koja obilježava suvremenu zapadnu misao od devetnaestog stoljeća nadalje. Baconov ‘podrugljivi Pilat’ prestao je biti tipskom figurom i pretvorio se u rimskog sudca, čije su motive i postupke historičari nastojali prosuditi u svjetlosti svega što se znalo o rimskoj povijesti i pravnoj znanosti. Okušali su se i romanopisci, među kojima je Anatole France pokušao cinično sugerirati beznačajnost suđenja Isusu u prokuratorovoj karijeri, kad je prikazao ostarjelog prokuratora, umirovljenog u mjestu Baiae, kako na pitanje o Isusu odgovara: ‘Jesus de Nazareth? Je ne me rapelle pas’ (Isus iz Narazeta? Ne sjećam se). No veliki dio ovog novog povijesnog zanimanja za suđenje Isusu bio je nadahnut željom da se obrani autentičnost novozavjetnih zapisa, budući da je općenito prevladalo duboko uvjerenje, koje proistječe iz Markove prvobitne apologetike, da Isus nije mogao biti kriv za političku pobunu protiv Rima. Međutim, kako smo pokušali pokazati u ovoj studiji, nova svjedočanstva o judaizmu u Palestini prvoga stoljeća i novi pristup u evaluaciji prvobitnih svjedočanstava, nametnuli su nužnost radikalno nove prosudbe o tradicionalnoj prezentaciji.
Bilješke
1. Pilata slave kao mučenika u koptskoj crkvi na dan 25. lipnja. Njegova žena je dobila potpunije ime kao Klaudija Prokula. Kao sveta figura, Pilat je dobio veću popularnost među Koptima u šestom i sedmom stoljeću; u Srednjem Egiptu, njegovo se ime često uzima za krštenje djece. Etiopski kršćani preuzeli su njegov kult od Kopta; koptska priča o Pilatu, koja datira iz četvrtog stoljeća, prevedena je na etiopski na bazi arapskog prijevoda. Pilatova 'apoteoza' doživljava najvišu točku u etiopskom spisu Martyrium Pilati, gdje se opisuje kako su ga Židovi raspeli na križ kao Isusova učenika. Pilata spašava od smrti božanska intervencija. Iako on poslije toga podiže iz mrtvih umrlog Tiberijeva sina, tako što ga polaže u Isusov grob, na kraju mu ipak, po naredbi Tiberija, nakon raspinjanja, odrubljuju glavu. U ovom neobičnom spisu, glavni krivac za Isusovo raspeće je Herod (Antipa). Pilat je također svjedok Isusova uskrsnuća.
2. U ovim scenama, Pilat je uvijek bez izuzetka predstavljen kako otklanja pogled od Isusa, pa se čini da je napravljen pokušaj da se položajem njegove ruke ukaže na njegovu sumnju i zbunjenost. Treba primijetiti da je u ovim ranim oslikavanjima, Isus predstavljen kao mlad čovjek bez brade.
3. Motiv usnulih vojnika je očito izvučen iz Mat. XXVIII: 13 i oni postaju stalnom crtom kasnijih predstavljanja Uskrsnuća u kršćanskoj umjetnosti, sve do razdoblja Renesanse. Zanimljivo je zamjetiti da su, prema apokrifnim Acts of Pilate, vojnici bili svjedoci uskrsnuća.
4. Pilatovo pranje ruku moglo je, naravno, biti lakše portretirano od bilo kojeg zbivanja na suđenju pred Sinedrijem. Međutim, ne može biti velike sumnje o tome da je rimsko suđenje dominiralo u imaginaciji prvih kršćana.
5. Scena je predstavljena sa više realizma nego na sarkofazima. Isus je prikazan kako ga čvrsto drže dva vojnika.
6. Gough tumači akciju stotnika tako da je probio Isusov bok (Iv. XIX: 34 - 37), ali se ne može razabrati nikakvo oružje.
7. Aureola ili svetokrug postupno je usvojen u kršćanskoj umjetnosti u tijeku trećeg i četvrtog stoljeća.
Napomena prevoditelja
Tekstovi iz Evanđelja, koji se u ovoj knjizi navode na puno mjesta, dati su u hrvatskom obliku prema prijevodu Biblije što ga je 1968. godine izdala zagrebačka nakladnička kuća Stvarnost. Glavni urednici su bili dr. Jure Kaštelan i dr. Bonaventura Duda.
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...