A sada ...
|
:)) Hvala Ivani i Robertu! :) |
23.02.2008., subota
Ovo je kraj
|
Osamostaljenje Kosova je valjda i službeni i konačni kraj SFRJ. Neozbiljne i frivolne su sve prigodne tobože mudre misli o Vojvodini i Beogradskom pašaluku. Ovo je kraj. Početak je bio, bar za mene (kao što danas piše i Pavičić) vijest o štrajku kosovskih rudara. Nekako je bizarno kako su i početak i kraj obojeni prehrambeno. Za vrijeme štrajka beogradski su mediji bijesno javljali kako se rudarima potajno i organizirano u rudnik dostavljaju banane (!), a evo, ovih dana, svi albanski pekari u gradu časte pučanstvo kruhom, pecivom i štrudlima (!). Kako je i zašto s Kosovom, nije sve sasvim jasno. Ima raznih argumenata i možemo ih izmijeniti kasnije; ne bježim od toga, ako baš hoćete možemo kao Marijan Beneš i Plamen Jankov sasvim otvorenog garda, pa nek se kaže sve kako je i zašto. Ali to je opcionalno. Ako pitate. Nego pišem ovo zbog drugog kraja. Danas mi je i nešto kao kraj političara i politike. Kao kad se službeno zatvore Olimpijske igre ili Zagrebački velesajam. Danas su javili da se Dražen Budiša ispisao iz HSLS-a. Bez puno priče i patetike, ali ispisao se pismeno. Ovo je dakle kraj onog što me je najviše mučilo na našoj političkoj sceni. Nije mene nikad izdao ni prevario SKH. Ni HDZ (daleko mu kuća). HSP? HNS? HČLPVMS? Nula bodova. Nego je HSLS probudio u nama nadu i zadobio našu privrženost. Personificirao sve ono što smo htjeli, a nikad prije nismo poduzeli. S današnjom pameću se možete samo čuditi tome da je Budiša bio šef liberala, a Čučić vodio Europski dom – a to su zaista bile naše europske perjanice. Sad, bilo je kako je bilo, nekad bolje, nekad lošije. Što god mislili, samo molim da sve stavite u kontekst. A kontekst su činili Milas, Vukojević, fra Duka, Đodan, Šošić i drugi koje je bolje zaboraviti. Budiša je bio naš i zato je kriv. Budiša nas je prevario. Ne Đapić, ne Bedeničić i Sapunar, ne Pašalić, Kutle, Petrač, Pukanić, ne Tuđman. Budiša je bio naš čovjek na terenu, naša uzdanica i naš glas. I nevjerojatno je zapravo koliku su snagu HSLS i Budiša imali iza sebe, a kako su je jadno potrošili. Pa eto danas i službenog kraja. Kao onaj THE END na ekranu iza završne scene. A završna scena je kad se SVE stranačke ruke složno i jednoglasno dignu da podrže izbor B. Glavaša u parlamentarni odbor za zaštitu ljudskih prava. Jednoglasno! Zbogom, političari. Na mene više ne računajte. Preskočite moj poštanski sandučić kad budete ubacivali nove predizborne letke. |
17.02.2008., nedjelja
Samo za odrasle
|
Kako se smatram ekspertom za usisavače što sam svojim nesebičnim osvrtom na ZAN već uvjerljivo dokazao, mislim da sam pozvan nastaviti s recenzijama istih. Danas vam nudim prikaz Electrolux Airmax Improved-Performance-Better-Handling stroja koji od nedavna ukrašava naš kuhinjski zapećak koji je zapravo zafrižiderak. Electrolux Airmax spada u gamu Electroluxovih proizvoda nove generacije. Vanjština mu je ugodne monovolumenske pojavnosti dostupna u šest pastelnih boja; naš primjerak je obojen u lijepu nijansu bosanskotirkizne. Electrolux Airmax se najviše ističe ingenioznim „hygienic-emptying“ patentom koji vam omogućuje da pritiskom na gumbić zamijenite puno za prazno. Drugo što vam odmah upada u oči je povećan akcijski radijus ovog aparata. Electroluxovi inženjeri su ovom modelu nove generacije produžili žnoru za više od 2 m te time znatno unaprijedili autonomiju djelovanja. Nerijetki čitatelj naći će presudan argument i u novim kugličnim ležajevima kojima je ovaj aparat opremljen. Nogometnim rječnikom rečeno, Electrolux Airmax se terenom kreće poput Gattusa. Ne najmanje važno, težak je samo 3,14 kg. Sasvim je jasno da bi ovaj prikaz bio patetičan kad ne bismo odgovorili na pitanje kako Electrolux Airmax usisava. A on usisava opako dobro. Ni zlonamjerni korisnik ne može naći primjedbe na njegovu usisnu moć. U stvari, Electrolux Airmax usisava predobro i tu se kriju mogući nesporazumi. Naš primjerak ne da kupi mrvice s tepiha, nego se pod njegovim djelovanjem i parketi ispod tepiha pomalo nadižu. Primjećeno je da je već nekoliko pupoljaka na uzorku našeg predragocjenog tepiha počelo otvarati latice. Sad usisavao on bolje ili lošije, još bi ga se i moglo preporučiti. Ja to, ipak, ne mogu učiniti iz jednostavnog ali presudnog razloga: u prvoj rečenici u uputama za rukovanje u rubrici Mjere opreza piše: „AirMax mogu koristiti samo odrasli i to samo za normalno usisavanje u kućanstvu“. Wtf. Kod nas doma baš i nema normalnog usisavanja. Ipak, bolnije je to da sad klinci imaju napismeno da nisu ovlašteni rukovati usisavačem. Upozoravam vas zato da nikako ne kupujete proizvod s tako jadnom uputom za uporabu. I molim vas da mi u zamjenu za tu vrijednu informaciju dojavite ako se ikad na tržištu pojave vreće za smeće „samo za djecu“. |
15.02.2008., petak
Poluvremenske reklame
|
Jeste li, dragi čitatelji, ikad gledali na Tv neku nevažnu nogometnu utakmicu? Ne od onih super derbija s Drogbom i Abramovičem, nego onako, neku nezanimljivu, neku zbog koje lokalne kladionice posežu za trećom danskom ligom, a korporacije i koncerni ni u primislima ne kane platiti reklamu na poluvremenu. Sigurno znate o čemu govorim. Ako možda ne, to vam je od onih Kamen-Mramor uzvratnih četvrtfinalnih utakmica za neki uzaludni trofej koje vas tako hipnotiziraju da krotko i smjerno ostanete pogledati i reklame u poluvremenu i, nemoćni da se ustanete, očekujete novo javljanje legendarnog reportera Drage Ćosića. Pretvoreni ne u kauč potejto, nego u kauč pire ... A čujte, ima i takvih dana. Pa se, dakle, prepustite Onim reklamama! Nogometne poluvremenske reklame! Meni najdraže. Reklame za kanadsku šindru, garažna vrata, aluminijske profile, krovne prozore, pipe, kade i tuš-kabine, sanitarne majstorije opće prakse i fasadnu opeku. Ultimativni muški must-have-must-know hardware. To je meni znatno bolje od Ponosa Ratkajevih, Misli 21. stoljeća, Otvorenog, vremenske prognoze i reklama za nove tehnologije. Nemojte mislit da sam ja sad neki entuzijast od kanadske šindre. Ma kakvi. Ja vam to više doživljavam kao žanr. Otprilike kao western, 007, novi val ili EPP noir. Reklo bi se, s teorijske strane. Evo vam onda mojih zapažanja i ekspertize o nogometnim reklamama. Zakon br. 1. Nogometne reklame nemaju ni fabule ni likova. Nema tu gubitka vremena s mamice-prolio-mi-se-višebojni-jagoda/čokolada-sladoled-po-majici, tako-sam-sretna-da-faks-misli-na-mene. Nema tu romantike kao u reklamama za mobilnu telefoniju, euforije kao kad peglaš master-card, a bogme ni patetike kao kad se nude dobrovoljni mirovinski fondovi. Fakti! Fakti se cijene kod nogometne publike. Zakon br.2. Pošto nema fabule ni likova, a ne može sve ići u mutavo, treba narator. Default narator je Ana Brbora-Hum. Pazite, ako vaša reklama ide s naracijom neke osobe za koju se utvrdi da nije Ana Brbora, sorry. Nekad je mogao proći Vladimir Levak, možda tu i tamo Drago Celizić ili još ponetko, ali danas je drugo vrijeme. Aut Ana, aut vaša reklama ne spada u žanr i zbogom. Vaša reklama nije poluvremenska nogometna reklama i žalim slučaj. Zakon br.3. S naratorom idu i ključne riječi, pa i ključne fraze. A one glase: (a) naše ljubazno osoblje, (b) iz naše bogate ponude izdvajamo, (c) tradicija i dugogodišnje iskustvo, (d) zadovoljstvo potrošača. (e) pogodnost. Zakon br.4. Daljnji element koji nogometne reklame čini izdvojenim žanrom su tzv. telopi. To vam je otprilike ono kad se na tv ekranu izmjenjuju fotografije. Dobro ste shvatili, ne brinite. Fotografije! To je ono kad vidite nasmiješenu tetu koja stoji pred garažnim vratima par sekundi nepomična ili nekog striku koji se rukuje s prodavačem kanadske šindre, isto nepomični (ali se smiješe). Zakon br.5. Što je nezamjenjiv dio nogometnih reklama, to su i pregaoci. Katkad vidite radnike kako veselo postavljaju fasadnu opeku, ponekad istovaruju vrtne patuljke, najčešće voze neke viljuškare i manipuliraju s paletama, ima ih, doduše, i koji montiraju sifone. No, što god da im je područje, oni se imaju prikazati. Nogometna publika traži proizvođače i radnike i ima pravo na njih. Te ih i dobiva. Zakon br.6. Muzika. Tu smo malo nedefinirani jer ne bi baš htjeli biti ofenzivni. State of the art nalaže uključiti osjećaj „da ti sve polazi od ruke“. Za sad se najbolji efekti postižu na sintesajzeru koji u pozadini izvodi neke od uspješnica Engelberta Humperdicka i Demisa Roussosa. Avangardni režiseri posežu u novije vrijeme i za opusom Boney M. Priča se da pojedinci nastoje progurati i Ricchi e Poveri, ali ne vjerujem. Tu bih sada stao. Možda bi se još malo moglo teoretizirati. O kutu kamere, o plavim i bijelim kombinezonima onih pregalaca iz Zakona br. 5, o stanju duha kad ti omiljeni klub primi gol u 45. minuti, a ti bi trebao dijeliti sreću s gazdom koji je nabavio nova garažna vrata i laminate. I ovako vjerujem da sam vas pridobio. Poluvremenske reklame sad znate prepoznat. Na vama je da nastavite istraživanje i unaprijedite žanr. Oni nemirnijeg duha već snatre o tome da se i sami okušaju. Ili, kao što bi rekao Švec u onom čuvenom jinglu ... oho, već jeste! |
13.02.2008., srijeda
Schladming? Pih.
|
Nakon što su 34 topa četrdeset dana i noći zasnježivala Crveni spust, za što je potrošeno čak 65640 kubičnih metara vode, Sljeme je spremno za žensku i mušku utrku Svjetskog kupa 15. i 17. veljače – kažu u Hrvatskom skijaškom savezu i podružnici Sljeme Medvednica (dijelu Zagrebačkog holdinga). I nastavljaju: od 20. listopada, kada je počelo zasnježivanje koje traje još i danas, proizvodimo snijeg koliko nam to vremenske prilike dopuštaju. Svake godine isto. Proizvode snijeg, proizvode miljunske troškove za nas građane i, usudio bih se tvrditi, vrlo vjerojatno proizvode protupravnu korist, barem nematerijalnu, za promućurne u vrhu naše skijaške hijerarhije. Ako je svake godine isto (a je) i ako je sve već rečeno (a je), zašto onda ponavljati iste činjenice i stavljati iste prigovore? Zašto uopće pišem? Ma najbolje da još odšutimo! Pa oni samo to i čekaju. Da se umorimo, da se pustimo, da rezignirano odmahnemo rukom. Evo, dakle, činjenica. Ugrubo, zbrda zdola skupljenih. Neke se čak i ne daju tako lako provjeriti. Sama organizacija zagrebačke utrke svjetskog skijaškog kupa košta malo više od 3 milijuna eura. Za ilustraciju, mariborska Zlatna lisica, Alta Badia i druge s njima usporedive utrke koštaju manje od miljun eura. Nagradni fond u Zagrebu iznosi 165 000 eura za svaku od dvije slalomske utrke; ukupno 330 000. Za usporedbu, nagradni fond na čuvenoj noćnoj slalomskoj utrci u Schladmingu iznosio je 80 000 eura! U Zagrebu se spava u najboljem hotelu na touru, najbolje se jede, servis za skijaše i funkcionere je najbolji, sve je najbolje. I najskuplje. Sve da je financiranje čisto, meni to ne bilo drago. Nekako me smeta ta provincijska megalomanija. Ali, to za priču i nije važno. Uostalom, ako si netko želi i može platiti najbolji, najveći, najglamurozniji slalom na svijetu, naka mu bude. Ako pak netko želi izvrtiti biznis, ima svoje novce i zna da treba uložiti puno da bi puno i dobio, opet dobro. Samo, što ako nema svoje novce? Ako ni ne namjerava sam platiti svoju zabavu nego to traži od nas? Idemo sad zaozbiljno o plaćanju. Stvarno, tko plaća? E pa to se baš i ne zna. Kad pitate, mulja se koliko god se može; tobože još se ne zna. A ako inzistirate, onda je vrlo vjerojatno da će vas prozvati mrgudom, zlobnikom, jalnušem, možda i mrziteljem svega lijepog i uspješnog, sitnom dušom koja ne vidi koliko je to važno za promociju grada i domovine nam. Evo kako je bilo lani: grad i država snosili su više od trećine direktnih troškova organizacije. Turistička zajednica Grada Zagreba platila je 3 milijuna kuna, gradski proračun dva i pol milijuna kuna, državni proračun još milijun kuna. Koliko desetaka milijuna kuna javnih novaca je utrošeno na infrastrukturu, to više nitko ne zna ni zbrojiti. Navodno, više od 80 miljuna kuna od 2004. do danas. Samo su zemljani i građevinski radovi na uređenju ciljne arene koštali više od 10 milijuna kuna. Ciljne arene! Dalje bolje da i ne brojim. Više o svemu naći ćete u članku na Business.hr koji se, kao i brojni drugi, dade izguglat. E baš zbog tih pustih milijuna ne bi bilo dobro na sve oguglat. Sad pogledajmo drugačije: koliko bi se ceste, vode, odvodnje, škole, bolnice, svega potrebnog dalo namaknuti za te novce? Je li nas itko pitao što bismo radije: raskošnu Snježnju kraljicu ili bolnicu. Ne sjećam se. I još bez imalo srama ističu kako se odavno nije uložilo u žensku bolnicu u Petrovoj pa neka budemo humani i doniramo nešto gotovine e da bi se bolnica malo sfriškala. Jer grad i država bi rado renovirali bolnicu (ma sagradili bi i novu), ali nema se kad je Snježna kraljica tako skupa a i nagradni fond je visok i zabavni program na Trgu glamurozan i još nam snježni topovi moraju radit četrdeset dana neprekidno. Pa još kažu: čekaj, ne možeš to samo tako golim brojkama mjeriti; gdje je tu ugled koji stječemo, promocija u Europi i svijetu, skijalište koje ostavljamo našim građanima i djeci, neprocjenjiva korist za turizam … Sad malo razmislite pa recite sami, točku po točku, koliko ovi “argumenti” drže vodu. Meni osobno su najdraži onaj s djecom i onaj s međunarodnom promocijom. Nekako osjećam da nam je domovina na dobrom putu k tituli za mis simpatičnosti. Nema tog Europljanina koji se neće razgaliti kad vidi kako jedna mala zemlja tako izmučena korupcijom, tako napaćena stanjem u zdravstvu, s tako bankrotiranim mirovinskim fondom, s tolikim nezaposlenima i ovisnima o sustavu socijalne skrbi, kako jedna tako izmučena zemlja s ponosom izdvaja za najglamurozniju utrku na svijetu. Neprocjenjivo! |
08.02.2008., petak
Skrivena kamera
|
Nema medija koji nije javio o posjetu izaslanstva Vanjskopolitičkog odbora Europarlamenta Zagrebu. Izaslanstvo je, dakako, posjetilo i Sabor. Šef Odbora Ioan Mircea Pascu poslije je izjavio da je bio «impresioniran odlučnošću saborskog šefa Luke Bebića i njegovih suradnika da pomognu ispunjavanju uvjeta za članstvo RH u EU». Izvanredno me ganula ova izjava. Jedino ne mogu vjerovati kako mi je to promaklo svih ovih godina. Mislim to, da su predsjednik Sabora Bebić i suradnik mu te potpredsjednik Friščić lučonoše i predvodnici našeg puta u Europu. Sigurno ima bezbroj dokaza kako su upravo ta dvojica sve ove godine podmetali leđa pod europsku ideju ne pitajući za cijenu. Pa da, nije li baš Bebić, još kao član Saveza komunista, bio poznat kao najgorljiviji pristaša ujedinjene Europe u čitavom neretvanskom kraju? Nije li Friščić evo, baš neki dan, govorio kako bi odgoda našeg ulaska u EU bila katastrofa? Stvarno ima nešto u onoj staroj mudrosti da ti počesto tek netko sa strane otvori oči pa vidiš stvari tako očite i tako bliske da se poslije ne možeš načuditi kako to prije nisi i sam uvidio. Zato vam, dragi prijatelju Ione Mircea, hvala. Mala sitničica me tek muči: jel vi ono radite u istoj firmi s onim Degertom što je neki dan Mesiću lanuo kako pregovori samo što nisu zamrznuti (pa poslije bio iznenađen i uvređen što je to dospijelo u novine)? Mislim, jel ima vaša firma neku platformu ili vi to onako svaki za sebe odšacate našu živu silu i stanje na terenu? Halo EU! Olli, Hannes, … prijatelji! Ma dajte nam priznajte da sve ovo nije zapravo. Ja sam zaključio da je to sigurno neka pošalica. Znam: sto posto je skrivena kamera! |
06.02.2008., srijeda
Simca
|
Zar vi stvarno mislite da su nacionalni ispiti neki događaj? Ili državna matura? Posjet Stipe Mesića ili Glavaššeksa vašoj školi? Ili sastavak „Kako sam proveo ljetne praznike i zašto?“ Pshaw. Ako stvarno tako mislite, nemate pojma, a vaši učitelji su obični pješaci. Možda oni i jesu, ali moja učiteljica... Ovako je bilo. Malo smo još bili mamurni jer su nam roditelji večer prije dozvolili da gledamo humorističku emisiju s Mijom Aleksićem. Ili je možda bio Čkalja? Sad se više ne sjećam. Što pamtim, je taj ponedjeljak kad sam rutinerski došao u školu i smjestio se u svoju klupu u našu baraku. Vidite, život piše romane: ja sam stvarno išao u prva 4 razreda u neki izdvojeni objekt koji je ličio na baraku i zvao se baraka i stvarno se sjećam da smo na velikim odmorima pred barakom bili posluživani čajem i čajnom paštetom na crnom kruhu; enivej, ja se zbilja sjećam kad je drugarica Š. došla i rekla: djeco, pođimo tiho na dvorište, danas ćemo se fotografirati. Mi se nismo mnogo snebivali jer smo u fotografiranju bili dosta iskusni. Ono, razred s Titom, razred sa štafetom, razred u Novoj valjaonici, razred ususret osmom martu i sve to. Mislili smo, bit će obilježavanje rođendana nekog heroja ili barem pozdrav prvoj ženi u svemiru. A ni sanjati nismo mogli da je naša drugarica učiteljica postala selebriti i poželjela to ovjekovječiti odmah. Drugarici suprug kupio Simcu. Drugarici ne silazi smješak s usana; evo je gdje ulazi u Simcu, iznutra, sa spuštenog prozora, daje upute kako da se rasporedimo; prvi motorizirani dan na poslu ima se zabilježiti i gotovo.  Eto vam družbe Pere Kvržice pred Simcom. Pa si je malo proučite. I ne sudite nam strogo. Nama je drugarica Š. bila kao Valentina Terješkova iz našeg sokaka. Svjetska! Nije onda bilo TV u koloru, automobile su vozili samo drugovi iz komiteta, a naši bicikli, ako smo ih uopće imali, imali su samo jednu brzinu. A vidi sad našu drugaricu učiteljicu! Mi smo bili malčice zbunjeni, ali puno ponosni na našu učiteljicu. Pogledajte sliku. Možda bi danas netko našu drugaricu Š. optužio za mobing, nepedagogiju, neskromnost i tajkunstvo. Ah. Pogledajte ponovo. Zar ne vidite kako smo svi mi pred tom barakom i Simcom sretni? |
