Osamostaljenje Kosova je valjda i službeni i konačni kraj SFRJ. Neozbiljne i frivolne su sve prigodne tobože mudre misli o Vojvodini i Beogradskom pašaluku. Ovo je kraj. Početak je bio, bar za mene (kao što danas piše i Pavičić) vijest o štrajku kosovskih rudara. Nekako je bizarno kako su i početak i kraj obojeni prehrambeno. Za vrijeme štrajka beogradski su mediji bijesno javljali kako se rudarima potajno i organizirano u rudnik dostavljaju banane (!), a evo, ovih dana, svi albanski pekari u gradu časte pučanstvo kruhom, pecivom i štrudlima (!).
Kako je i zašto s Kosovom, nije sve sasvim jasno. Ima raznih argumenata i možemo ih izmijeniti kasnije; ne bježim od toga, ako baš hoćete možemo kao Marijan Beneš i Plamen Jankov sasvim otvorenog garda, pa nek se kaže sve kako je i zašto. Ali to je opcionalno. Ako pitate.
Nego pišem ovo zbog drugog kraja. Danas mi je i nešto kao kraj političara i politike. Kao kad se službeno zatvore Olimpijske igre ili Zagrebački velesajam. Danas su javili da se Dražen Budiša ispisao iz HSLS-a. Bez puno priče i patetike, ali ispisao se pismeno.
Ovo je dakle kraj onog što me je najviše mučilo na našoj političkoj sceni. Nije mene nikad izdao ni prevario SKH. Ni HDZ (daleko mu kuća). HSP? HNS? HČLPVMS? Nula bodova. Nego je HSLS probudio u nama nadu i zadobio našu privrženost. Personificirao sve ono što smo htjeli, a nikad prije nismo poduzeli.
S današnjom pameću se možete samo čuditi tome da je Budiša bio šef liberala, a Čučić vodio Europski dom – a to su zaista bile naše europske perjanice. Sad, bilo je kako je bilo, nekad bolje, nekad lošije. Što god mislili, samo molim da sve stavite u kontekst. A kontekst su činili Milas, Vukojević, fra Duka, Đodan, Šošić i drugi koje je bolje zaboraviti.
Budiša je bio naš i zato je kriv. Budiša nas je prevario. Ne Đapić, ne Bedeničić i Sapunar, ne Pašalić, Kutle, Petrač, Pukanić, ne Tuđman. Budiša je bio naš čovjek na terenu, naša uzdanica i naš glas. I nevjerojatno je zapravo koliku su snagu HSLS i Budiša imali iza sebe, a kako su je jadno potrošili. Pa eto danas i službenog kraja. Kao onaj THE END na ekranu iza završne scene.
A završna scena je kad se SVE stranačke ruke složno i jednoglasno dignu da podrže izbor B. Glavaša u parlamentarni odbor za zaštitu ljudskih prava. Jednoglasno!
Zbogom, političari. Na mene više ne računajte. Preskočite moj poštanski sandučić kad budete ubacivali nove predizborne letke.
Post je objavljen 23.02.2008. u 13:24 sati.