etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

nedjelja, 25.01.2015.

ZVALI SU JE BAU BAU

Od pomisli na ovu ženu spopadne me nekakva muka i obuzme jeza. Iako je već odavno nisam vidjela, sama pomisao na nju stvara nelagodu. Godinama sam trpjela i potiskivala muku, borila se sama sa sobom ali i protiv nje. Borila da odagnam tu zlu ćud, pokvarenost, zloću nad svim zloćama. Ona je bila vrag, sotona u tijelu žene. Netko tko se hrani ljudskom patnjom, tugom, nemoći, nešto poput tumora ili opake zloćudne bolesti. Takvi ljudi uredno egzistiraju u svojim radnim sredinama, svima su poznati kao takvi, možda posjeduju i liječničku dokumentaciju o tome ali nitko nikada ništa ne poduzima u vezi njih. Prije nekoliko godina otišla je u svoju usudila bih se reći ne zasluženu mirovinu ali sigurna sam da i dalje ugrožava nečije živote.

U mojoj radnoj sredini pojavila se početkom devedesetih. Odumiranjem Željezare Sisak koja je hranila tisuće željezarskih obitelji, mnogi su ostali bez posla. Naravno, samo oni koji su bili politički podobni ili u nekoj rodbinskoj, prijateljskoj ili susjedskoj vezi, uhljebljeni su u državne i lokalne institucije. I moja radna kolegica uhljebljena je u instituciji za koju po svim pravilima i rezonu nije imala odgovarajuće kompetencije. Može li biti primjereno da jedan metalurg bude komeptentan u poreznim poslovima. Međutim, bila je ona i više nego li kompetentna. Imala je iza sebe tadašnjeg župana a i moćnog brata. Kud veće kompetencije? Sa dva razreda više metalurške škole brzo je napredovala do voditelja jedne od ispostava. Za vrijeme njezinog vođenja te ispostave svi službenici završili su na sedativima i obolijevali jedan za drugim. Nakon razriješenja mjesta voditelja stavljena je na manje složene poslove koje smo zajedno dijelile odnosno trebale dijeliti. Dijelile smo ih tako da sam ja uvijek bila taj magarac i bena koja je radila za sebe, nju i još jednog.

Osim navedenih kompetencija, imala je i sestru koja je predavala u školi u koju je išao sin naše neposredno nadređene. Iz nekoliko razgovoara shvatila sam da je dijete pomalo lijeno i ne odveć bistro te da moja radna kolegica i naša neposredno nadređena imaju obostrani interes. U odnosu na ovo ja nisam imala što za ponuditi osim svoga rada koji za moju neposredno nadređenu očigledno nije bio dovoljan. Svi su je dobro poznavali i bili svjesni njezine pokvarenosti i zloće pa tako i naša neposredno nadređena ali zbog navedenih kompetencija nitko nije niti pomišljao da joj se ikada u bilo čemu zamjeri jer onda si tek je.... ježa. Bila je dobro poznata i van institucije kao žena opasnih namjera.

U odnosu na svoju radnu kolegicu bila sam sušta suprotnost međutim to mi nije bila nikakva prednost već nedostatak koji me koštao skoro života. Relativno brzo sam shvatila s kim imam posla, kao što sam shvatila i igru koju su svi u odnosu na nju igrali. Meni je bilo najteže jer sam u poslovima bila osuđena na usku suradnju. Bez obzira na svu zloću, odlučila sam postaviti se prema njoj kao prema bolesnoj osobi jer sve navedeno ne može biti primjereno zdravoj već psihički bolesnoj osobi. Tolerirala sam svu njezinu oholost i podlost koju je sijala prema meni te uzvraćala finoćom i ljubaznošću. Znalo mi se ponekad činiti da to čak i ne funkcionira loše. Patila je od toga da bude velika, pametna i moćna a ja sam joj puštala da se tako osjeća. Iako se smatrala velikom i pametnom, u odnosu na mene uvijek je imala veće zaostatke u poslu i manji broj riješenih predmeta. Bila je poprilično nespretna te je svako malo bila na bolovanju. Bilo je tu raznih lomova i padova, uglavnom u okviru radnog vremena, naravno zbog 100% plaćenog bolovanja a ja sam uskakala svako malo iz kolegijalnosti i pomagala svojoj radnoj kolegici. Ostajala, nosila posao kući, radila subotama. Međutim, kada bi bilo godišnje ocijenjivanje nikada nisam mogla dobiti ocijenu kao ona. Uvijek sam bila za ocjenu niže. Pokušala sam prigovarati neposredno nadređenoj zbog nesubjektivnosti u ocjenjivanju te nekoliko godina upuštala se u žalbene postupke ali bezuspješno. Mogla sam imati i 1000 predmeta više riješeno, to uopće nije bilo važno.

Koliko god da sam mislila da poznam njezinu narav i taj zloćudni karakter ni u snu nisam pomišljala da bi žena njezinih godina išla pisati anonimna pisama. Imala je toliko putra na glavi i bavila se stvarima koje nisu primjerene jednom poreznom službeniku ali nitko to nije želio da vidi. Može li biti primjereno jednom poreznom službeniku da voditi poslovne knjige svom članu uže obitelji? Ona je to radila javno bez iakakvog straha i srama pa i tijekom radnog vremena.

Nakon što me odlučila pokopati svojim anonimnim pismom okrenula sam ploču. Nisam joj vratila istom mjerom jer to nije moj način i stil. Pustila sam je da sama jede kašu koju je skuhala. Pravila sam se kao da ne postoji i kao da ju uopće ne primjećujem. Ako bi što pitala, odgovorila bi najkraće i najslužbenije što bi mogla. Atmosfera je iz dana u dan postajala sve mučnija kako za mene tako i za nju. Nakon nekoliko mjeseci, možda pola godine, uputila je svoje prvo pitanje. Pitala je zašto sam se promjenila? Odgovorila sam vrlo kratko, da nisam i da sam ista ona za koju radni kolege pišu anonimna pisma. Nije više ništa pitala. U roku nekoliko dana putem svojih veza riješila si je premještaj u drugu službu. I dalje smo se sretale ali se nismo pozdravljale. Njezinim odlaskom u mirovinu mnogi su odahnuli. (Nastavlja se...)

četvrtak, 22.01.2015.

POČETAK

Svaka agonija ima svoj početak i svoju priču, pa tako i moja. Suštinu te agonije čini šest upravnih sporova pokrenutih zbog nezakonitosti poreznog tijela na koje sam primoravana kontinuiranim namjernim postupanjem od strane nekolicine pojedinaca u razdoblju od devet godina te postupak pred pučkim pravobraniteljem koji je pokrenut prije dvije godine. To što sam dio tog tijela nikada nisam smatrala nekakavim privilegijem i da zbog toga trebam imati drugačiji status u odnosu na druge građane te sam se u skladu s time i ponašala ali nisam očekivala niti mene da se stavlja u drugačiji položaj u odnosu na druge građane jer to je neka vrst diskriminacije, a stavljena sam. Kako sam legalista u punom smislu riječi svoje pravo sam pokušala ostvariti samo i jedino u skladu sa zakonom i istim putem kao što bi svaki drugi pošteni građanin a ne zaobilaznim kao što to čini velika većina. Htjela sam samo ono što mi pripada po zakonu i ništa više od toga. Za one koji su se čitanjem prvog posta osjetili uskraćeni za konkretnost moje priče, nadam se da je ovo dovoljno konkretno.

Priča započinje jednom kupnjom 2004. godine. Nije to bila svakodnevna kupnja već kupnja stana radi preseljenja i poboljšanja životnih uvjeta.Čovjek u mladosti, prvenstveno zbog neiskustva i neznanja počini svakakve gluposti a to se događalo i meni. Kupnja prvog stana bio je totalni promašaj a kupnja drugog taj put u agoniju. Ubrzo nakon kupnje prvog stana shvatila sam zašto sam prošla jeftino i zašto taj stan nije mogao pronaći kupca punih trinaest godina. Prvo sam mislila da je u pitanju peti kat i nedostatak lifta, potkrovlje i industrijska zona, međutim bilo je tu još puno toga. Primjerice, nakon svake veće kiše curilo bi niz zidove, potkrovlje je bilo puno golubova od kojih smo jedne godine imali invaziju tekuti koja je izlazila kroz lamperiju i milila po cijelom stanu. Ta vražja lamperija bila je leglo miševa, žohara, osa i smrdljivih martina tako da smo uvijek bili u pripravnosti za neku novu najezdu. Nisam sigurna da li je to bio uzrok ali nakon invazije tekuti svi smo dobili gnojnu anginu i završili na pencilinima. Iako smo ubrzo postali nesretni zbog našeg promašaja, kupnja drugog stana došla je više sponatano nego li planirano.

Bilo je to vrijeme kada su se krediti dijelili vrlo elegantno te smo se na iste odlučivali bez nekog velikog promišljanja i straha. Posljedice istih svima su dobro poznate. Zbog kredita u švicarskim francima pola je Hrvatske u agoniji. Pojavio se u prodaji taj drugi stan u strogom centru grada te pomislih, ovo je idealno. Sve na dohovat ruke. Rješavamo se troška putovanja i svih ostalih nedostataka kojima smo bili opterećeni a bili smo i na izmaku otplate s prvim kreditom. Isti dan pogledavši stan odlučim se na kupnju, rukujem s prodavateljem bez ikakvog cjenkanja iako u novčaniku nisam imala ni za pošten gablec. Da je kojim slučajem prodavatelj tražio kaparu najvjerojatnije bih odustala. U slijedećih nekoliko dana sklopim i ovjerim ugovor kod javnog bilježnika, podignem formulare u banci i upustim u proceduru. Zbog brzine i neizvjesnosti hoću li sve realizirati, nisam svoj događaj podjelila s nikim osim s radnom kolegicom na poslu.

Prošla su samo tri prokleta dana od sklapanja ugovora a moj život je bio pretvoren u pakao. Točno treći dan na ruke glavnog nadređenog poslano je anonimno pisamo temeljem kojeg sam pozvana da se očitujem obzirom na sadržaj istog. Prije očitovanja, pismo mi je dano da pročitam. U pismu me se degradiralo po svim osnovama, od nacionalne, ljudske, stručne i svake druge. Opisivalo me se kao nekoga tko se spustio s brda, tko nije dobar u poslovima koje obavlja, da postoji mogućnost da primam mito te se bogatim i kupujem stanove.

Ništa od navedenog nije bilo točno, osim činjenice da sam te nacionalnosti koja po nekima nije dobro došla te kao takva zauzimam radno mjesto Hrvatima. Sve nekako ali spominjanje mita najviše me zaboljelo. Osjećaj diskriminacije i vrijeđanja po nacionalnoj osnovi već mi je odavno poznat te bih mogla reći da sam i navikla još od školskih dana ali sam se na isto već odavno prestala obazirati. Zaboljelo me degradiranje kao radnika jer cijeli radni vijek radim trostruko više nego li drugi u mom radnom okruženju a što se tiče mita i korupcije posebno sam alergična na takve. I onda se nađete u situaciji da vas netko ocrni bez ikakvog osnova i dokaza.Držala sam u rukama to anonimno pismo koje je bilo pisano velikim štampanim slovima te istog trenutka iz stila pisanja i sadržaja bila svjesna tko ga je poslao, jer i bez činjenice da sam rekla samo jednoj osobi, kada s nekim godinama dijelite radni prostor puno toga naučite o tom nekom ali nikada ne naučite koliko su ljudi opasni i na što su sve spremni.

Najteže je bilo donekle se sabrati i ponovo ući u isti prostor, sjesti preko puta, dijeliti blizinu od dva metra, disati isti zrak. Ulaskom sam potražila njezin pogled ali ga nisam mogla dobiti. Znala je gdje sam bila iako joj nisam rekla kuda idem. Da sam ju tog trenutka išta pitala, sigurna sam da bi sve negirala i ne bih ništa postigla osim dodatnog uzrujavanja. Tko bi takvo nešto priznao? I u ovom trenutku, iako je prošlo deset godina, od pomisli na situaciju, probije me znoj. Odlučila sam se na šutnju, muk i ignoriranje. Obzirom da u takvim situacijama posao ne smije trpjeti, komunikacija se svela isključivo na nužno službeno. Uslijedili su dani puni nervoze, stresa, gorčine i razočaranosti. Našla sam se zatočena sa svojim krvnikom u istom prostoru. (Nastavlja se ...)

nedjelja, 18.01.2015.

MOJIH DEVET GODINA AGONIJE

Agonija se opisuje kao proces nestajanja ili odumiranja neke društvene pojave. Iz vlastitog iskustva potvrđujem da jednom takvom procesu kod pojedinca, najčešće pridonosi fenomen poznat pod nazivom „borba s vjetrenjačama“ koji podrazumijeva uzaludnu borbu malog čovjeka protiv nekoga ili nečega puno većeg a proistječe iz znanog nam romana Don Kihot, Miguela de Servantesa. Što god drugi smatrali, po meni niti jedna borba nije uzaludna, naročito ako nam je važan ishod te borbe. Međutim, koliko god bili uporni i izdržljivi, dođe vrijeme kada moramo stati.

Moja borba s vjetrenjačama trajala je punih devet godina. Bila je to borba protiv sustava kojeg sam i sama dio, točnije države. Sigurna sam, da sam u toj borbi bila samo građanin koji pokušava ostvariti to pravo, možda bih i uspjela, jer znam da mnogi jesu. Međutim, kada si dio jednog takvog sustava, kao što sam ja, onda je to nemoguća misija. Borila sam se redovnim pravnim putem i dopuštenim pravnim sredstvima, međutim opstruirana sam na svim razinama. Ponekad mi padne na pamet, da sam se obratila i Bogu, mislim da bi našli načina da me opstruiraju. Sada kada razmišljam, znam da sam trebala odustati tog trenutka, kada sam u knjizi Upravna znanost pročitala posvetu profesora Roberta Blaževića namijenjenu svojim studentima, u kojoj citira Friedricha Nietzschea "Država je laž". Iako sam tijekom studija često nailazila na tu izreku, kao i „Država je najhladnija od svih hladnih nemani“, čvrsto sam vjerovala da ću dokazati nepravilnost sustava koja je više nego očita, koja je u suprotnosti ne samo s odredbama zakona već i sa zdravim razumom. Jesam li trebala drugačije, pravo u glavu, onako kako to drugi čine, dati sve u medije, pa neka presudi javnost. Ne, ja sam htjela sve po zakonu i u skladu s procedurama ali umjesto ostvarenog prava dobila sam nekoliko vrsta bolesti, narušeno zdravlje i na kraju odbijenu presudu Upravnog suda bez ikakvog normalnog obrazloženja, koju bi trebala prihvatiti kao okončanje agonije, te priznati poraz. Kako? Kako priznati poraz na svom području, u svojoj struci, u nečem u čemu imaš 28-godišnju praksu, u nečem što si specijalizirao i što ti je život?

Nakon stotinu ispisanih stranica prigovora, žalbi, podnesaka, upita, tužbi, mislila sam da će biti puno lakše opisati ovu borbu, dok nisam sjela da opišem to što htjedoh. Godinama ispisujem stranice i stranice obraćajući se institucijama odnosno sustavu ali bezuspješno i beznadno. Sustav je hobotnica koja radi i djeluje izravno i neizravno elektronički. Sustav ima svoje hijerarhijske razine koje kada ocijene da je potrebno nekoga đonom nabiti u pod tako to elegantno i perfidno odrađuju i provode, da sve počne dobivati dimenziju filma s temom o uroti i zavjeri i nakon vrlo kratkog vremena shvatiš da si na tom putu sam i da je sve izgubljeno ali ipak ne odustaješ, boriš se i nadaš jer vjeruješ, vjeruješ u pravnu državu.

Teoretski i stvarno, suštinu i bit čovjekovog društvenog postojanja u jednom organiziranom i civiliziranom društvu trebala bi činiti osobna i pravna sigurnost, jednakost s drugim građanima pred državom i zakonom, zaštićenost od državne samovolje i traganje za ljudskom srećom onako kako je svaki pojedinac zamišlja. Ovo bi trebali biti nekakvi optimalni okviri države u kojoj ne vlada pojedinac ili skupina, nego vlada pravo. Teoretski da, ali da li je to i stvarno tako? Također, čovjek se ako je svjesno i razumno društveno biće rađa s idejom pravednosti. Pravednost je idealno, moralno ispravno stanje i trebala bi biti prva vrlina društvenih institucija o kojoj ovisi stabilnost demokratskog društva. Kao takva, pravednost se izravno tiče pojedinca kao osobe i društva sa svim njegovim institucijama, ustavom i zakonima. Svaki čovjek kao osoba posjeduje pravo na nepovredivo vlastito dostojanstvo koje ne bi smjelo biti dokinuto čak ni u ime boljitka cjelokupnog društva. Međutim, teorija pravednosti u praksi suočava se s brojnim devijacijama. Pročitala sam brojne teorije i tumačenja o pravu i pravednosti, te iako pravo i pravednost nisu isto, dijelila shvaćanje da moraju biti u bliskoj vezi i podrazumijevati posjedovanje i dijeljenje onoga što kome pripada. Sada, nakon devet godina agonije i svoga raspadanja, mogu reći da je moje dostojanstvo dokinuto a da pravda ima dva lica. Prvo je lice željene pravde te ukoliko postoje interesi izvršava se odmah i bez odlaganja i kao takva zadovoljava dio prava zbog kojeg ono postoji. Drugo lice je lice nepoželjne pravde koja je okrunjena interesima i koliko je god željeli ne možete doći do nje jer se njeno izvršenje ne želi.

	siječanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...

Linkovi

KONCEPT DOBRE VLADAVINE I INSTITUCIJA PUČKOG PRAVOBRANITELJA

cep.hr

cep.hr/tekstovi-clanova/gdje-je-nestao-covjek

cep.hr/tekstovi-clanova/nacionalni-deficit-eticnosti

cep.hr/tekstovi-clanova/globalna-etika

cep.hr/tekstovi-clanova/odnos-drutvo-pojedinac

cep.hr/tekstovi-clanova/poslovna-etika

blog.hr

forum.hr

Loading