etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

nedjelja, 25.01.2015.

ZVALI SU JE BAU BAU

Od pomisli na ovu ženu spopadne me nekakva muka i obuzme jeza. Iako je već odavno nisam vidjela, sama pomisao na nju stvara nelagodu. Godinama sam trpjela i potiskivala muku, borila se sama sa sobom ali i protiv nje. Borila da odagnam tu zlu ćud, pokvarenost, zloću nad svim zloćama. Ona je bila vrag, sotona u tijelu žene. Netko tko se hrani ljudskom patnjom, tugom, nemoći, nešto poput tumora ili opake zloćudne bolesti. Takvi ljudi uredno egzistiraju u svojim radnim sredinama, svima su poznati kao takvi, možda posjeduju i liječničku dokumentaciju o tome ali nitko nikada ništa ne poduzima u vezi njih. Prije nekoliko godina otišla je u svoju usudila bih se reći ne zasluženu mirovinu ali sigurna sam da i dalje ugrožava nečije živote.

U mojoj radnoj sredini pojavila se početkom devedesetih. Odumiranjem Željezare Sisak koja je hranila tisuće željezarskih obitelji, mnogi su ostali bez posla. Naravno, samo oni koji su bili politički podobni ili u nekoj rodbinskoj, prijateljskoj ili susjedskoj vezi, uhljebljeni su u državne i lokalne institucije. I moja radna kolegica uhljebljena je u instituciji za koju po svim pravilima i rezonu nije imala odgovarajuće kompetencije. Može li biti primjereno da jedan metalurg bude komeptentan u poreznim poslovima. Međutim, bila je ona i više nego li kompetentna. Imala je iza sebe tadašnjeg župana a i moćnog brata. Kud veće kompetencije? Sa dva razreda više metalurške škole brzo je napredovala do voditelja jedne od ispostava. Za vrijeme njezinog vođenja te ispostave svi službenici završili su na sedativima i obolijevali jedan za drugim. Nakon razriješenja mjesta voditelja stavljena je na manje složene poslove koje smo zajedno dijelile odnosno trebale dijeliti. Dijelile smo ih tako da sam ja uvijek bila taj magarac i bena koja je radila za sebe, nju i još jednog.

Osim navedenih kompetencija, imala je i sestru koja je predavala u školi u koju je išao sin naše neposredno nadređene. Iz nekoliko razgovoara shvatila sam da je dijete pomalo lijeno i ne odveć bistro te da moja radna kolegica i naša neposredno nadređena imaju obostrani interes. U odnosu na ovo ja nisam imala što za ponuditi osim svoga rada koji za moju neposredno nadređenu očigledno nije bio dovoljan. Svi su je dobro poznavali i bili svjesni njezine pokvarenosti i zloće pa tako i naša neposredno nadređena ali zbog navedenih kompetencija nitko nije niti pomišljao da joj se ikada u bilo čemu zamjeri jer onda si tek je.... ježa. Bila je dobro poznata i van institucije kao žena opasnih namjera.

U odnosu na svoju radnu kolegicu bila sam sušta suprotnost međutim to mi nije bila nikakva prednost već nedostatak koji me koštao skoro života. Relativno brzo sam shvatila s kim imam posla, kao što sam shvatila i igru koju su svi u odnosu na nju igrali. Meni je bilo najteže jer sam u poslovima bila osuđena na usku suradnju. Bez obzira na svu zloću, odlučila sam postaviti se prema njoj kao prema bolesnoj osobi jer sve navedeno ne može biti primjereno zdravoj već psihički bolesnoj osobi. Tolerirala sam svu njezinu oholost i podlost koju je sijala prema meni te uzvraćala finoćom i ljubaznošću. Znalo mi se ponekad činiti da to čak i ne funkcionira loše. Patila je od toga da bude velika, pametna i moćna a ja sam joj puštala da se tako osjeća. Iako se smatrala velikom i pametnom, u odnosu na mene uvijek je imala veće zaostatke u poslu i manji broj riješenih predmeta. Bila je poprilično nespretna te je svako malo bila na bolovanju. Bilo je tu raznih lomova i padova, uglavnom u okviru radnog vremena, naravno zbog 100% plaćenog bolovanja a ja sam uskakala svako malo iz kolegijalnosti i pomagala svojoj radnoj kolegici. Ostajala, nosila posao kući, radila subotama. Međutim, kada bi bilo godišnje ocijenjivanje nikada nisam mogla dobiti ocijenu kao ona. Uvijek sam bila za ocjenu niže. Pokušala sam prigovarati neposredno nadređenoj zbog nesubjektivnosti u ocjenjivanju te nekoliko godina upuštala se u žalbene postupke ali bezuspješno. Mogla sam imati i 1000 predmeta više riješeno, to uopće nije bilo važno.

Koliko god da sam mislila da poznam njezinu narav i taj zloćudni karakter ni u snu nisam pomišljala da bi žena njezinih godina išla pisati anonimna pisama. Imala je toliko putra na glavi i bavila se stvarima koje nisu primjerene jednom poreznom službeniku ali nitko to nije želio da vidi. Može li biti primjereno jednom poreznom službeniku da voditi poslovne knjige svom članu uže obitelji? Ona je to radila javno bez iakakvog straha i srama pa i tijekom radnog vremena.

Nakon što me odlučila pokopati svojim anonimnim pismom okrenula sam ploču. Nisam joj vratila istom mjerom jer to nije moj način i stil. Pustila sam je da sama jede kašu koju je skuhala. Pravila sam se kao da ne postoji i kao da ju uopće ne primjećujem. Ako bi što pitala, odgovorila bi najkraće i najslužbenije što bi mogla. Atmosfera je iz dana u dan postajala sve mučnija kako za mene tako i za nju. Nakon nekoliko mjeseci, možda pola godine, uputila je svoje prvo pitanje. Pitala je zašto sam se promjenila? Odgovorila sam vrlo kratko, da nisam i da sam ista ona za koju radni kolege pišu anonimna pisma. Nije više ništa pitala. U roku nekoliko dana putem svojih veza riješila si je premještaj u drugu službu. I dalje smo se sretale ali se nismo pozdravljale. Njezinim odlaskom u mirovinu mnogi su odahnuli. (Nastavlja se...)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...