Svaka agonija ima svoj početak i svoju priču, pa tako i moja. Suštinu te agonije čini šest upravnih sporova pokrenutih zbog nezakonitosti poreznog tijela na koje sam primoravana kontinuiranim namjernim postupanjem od strane nekolicine pojedinaca u razdoblju od devet godina te postupak pred pučkim pravobraniteljem koji je pokrenut prije dvije godine. To što sam dio tog tijela nikada nisam smatrala nekakavim privilegijem i da zbog toga trebam imati drugačiji status u odnosu na druge građane te sam se u skladu s time i ponašala ali nisam očekivala niti mene da se stavlja u drugačiji položaj u odnosu na druge građane jer to je neka vrst diskriminacije, a stavljena sam. Kako sam legalista u punom smislu riječi svoje pravo sam pokušala ostvariti samo i jedino u skladu sa zakonom i istim putem kao što bi svaki drugi pošteni građanin a ne zaobilaznim kao što to čini velika većina. Htjela sam samo ono što mi pripada po zakonu i ništa više od toga. Za one koji su se čitanjem prvog posta osjetili uskraćeni za konkretnost moje priče, nadam se da je ovo dovoljno konkretno.
Priča započinje jednom kupnjom 2004. godine. Nije to bila svakodnevna kupnja već kupnja stana radi preseljenja i poboljšanja životnih uvjeta.Čovjek u mladosti, prvenstveno zbog neiskustva i neznanja počini svakakve gluposti a to se događalo i meni. Kupnja prvog stana bio je totalni promašaj a kupnja drugog taj put u agoniju. Ubrzo nakon kupnje prvog stana shvatila sam zašto sam prošla jeftino i zašto taj stan nije mogao pronaći kupca punih trinaest godina. Prvo sam mislila da je u pitanju peti kat i nedostatak lifta, potkrovlje i industrijska zona, međutim bilo je tu još puno toga. Primjerice, nakon svake veće kiše curilo bi niz zidove, potkrovlje je bilo puno golubova od kojih smo jedne godine imali invaziju tekuti koja je izlazila kroz lamperiju i milila po cijelom stanu. Ta vražja lamperija bila je leglo miševa, žohara, osa i smrdljivih martina tako da smo uvijek bili u pripravnosti za neku novu najezdu. Nisam sigurna da li je to bio uzrok ali nakon invazije tekuti svi smo dobili gnojnu anginu i završili na pencilinima. Iako smo ubrzo postali nesretni zbog našeg promašaja, kupnja drugog stana došla je više sponatano nego li planirano.
Bilo je to vrijeme kada su se krediti dijelili vrlo elegantno te smo se na iste odlučivali bez nekog velikog promišljanja i straha. Posljedice istih svima su dobro poznate. Zbog kredita u švicarskim francima pola je Hrvatske u agoniji. Pojavio se u prodaji taj drugi stan u strogom centru grada te pomislih, ovo je idealno. Sve na dohovat ruke. Rješavamo se troška putovanja i svih ostalih nedostataka kojima smo bili opterećeni a bili smo i na izmaku otplate s prvim kreditom. Isti dan pogledavši stan odlučim se na kupnju, rukujem s prodavateljem bez ikakvog cjenkanja iako u novčaniku nisam imala ni za pošten gablec. Da je kojim slučajem prodavatelj tražio kaparu najvjerojatnije bih odustala. U slijedećih nekoliko dana sklopim i ovjerim ugovor kod javnog bilježnika, podignem formulare u banci i upustim u proceduru. Zbog brzine i neizvjesnosti hoću li sve realizirati, nisam svoj događaj podjelila s nikim osim s radnom kolegicom na poslu.
Prošla su samo tri prokleta dana od sklapanja ugovora a moj život je bio pretvoren u pakao. Točno treći dan na ruke glavnog nadređenog poslano je anonimno pisamo temeljem kojeg sam pozvana da se očitujem obzirom na sadržaj istog. Prije očitovanja, pismo mi je dano da pročitam. U pismu me se degradiralo po svim osnovama, od nacionalne, ljudske, stručne i svake druge. Opisivalo me se kao nekoga tko se spustio s brda, tko nije dobar u poslovima koje obavlja, da postoji mogućnost da primam mito te se bogatim i kupujem stanove.
Ništa od navedenog nije bilo točno, osim činjenice da sam te nacionalnosti koja po nekima nije dobro došla te kao takva zauzimam radno mjesto Hrvatima. Sve nekako ali spominjanje mita najviše me zaboljelo. Osjećaj diskriminacije i vrijeđanja po nacionalnoj osnovi već mi je odavno poznat te bih mogla reći da sam i navikla još od školskih dana ali sam se na isto već odavno prestala obazirati. Zaboljelo me degradiranje kao radnika jer cijeli radni vijek radim trostruko više nego li drugi u mom radnom okruženju a što se tiče mita i korupcije posebno sam alergična na takve. I onda se nađete u situaciji da vas netko ocrni bez ikakvog osnova i dokaza.Držala sam u rukama to anonimno pismo koje je bilo pisano velikim štampanim slovima te istog trenutka iz stila pisanja i sadržaja bila svjesna tko ga je poslao, jer i bez činjenice da sam rekla samo jednoj osobi, kada s nekim godinama dijelite radni prostor puno toga naučite o tom nekom ali nikada ne naučite koliko su ljudi opasni i na što su sve spremni.
Najteže je bilo donekle se sabrati i ponovo ući u isti prostor, sjesti preko puta, dijeliti blizinu od dva metra, disati isti zrak. Ulaskom sam potražila njezin pogled ali ga nisam mogla dobiti. Znala je gdje sam bila iako joj nisam rekla kuda idem. Da sam ju tog trenutka išta pitala, sigurna sam da bi sve negirala i ne bih ništa postigla osim dodatnog uzrujavanja. Tko bi takvo nešto priznao? I u ovom trenutku, iako je prošlo deset godina, od pomisli na situaciju, probije me znoj. Odlučila sam se na šutnju, muk i ignoriranje. Obzirom da u takvim situacijama posao ne smije trpjeti, komunikacija se svela isključivo na nužno službeno. Uslijedili su dani puni nervoze, stresa, gorčine i razočaranosti. Našla sam se zatočena sa svojim krvnikom u istom prostoru. (Nastavlja se ...)
Post je objavljen 22.01.2015. u 22:14 sati.