etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

nedjelja, 18.01.2015.

MOJIH DEVET GODINA AGONIJE

Agonija se opisuje kao proces nestajanja ili odumiranja neke društvene pojave. Iz vlastitog iskustva potvrđujem da jednom takvom procesu kod pojedinca, najčešće pridonosi fenomen poznat pod nazivom „borba s vjetrenjačama“ koji podrazumijeva uzaludnu borbu malog čovjeka protiv nekoga ili nečega puno većeg a proistječe iz znanog nam romana Don Kihot, Miguela de Servantesa. Što god drugi smatrali, po meni niti jedna borba nije uzaludna, naročito ako nam je važan ishod te borbe. Međutim, koliko god bili uporni i izdržljivi, dođe vrijeme kada moramo stati.

Moja borba s vjetrenjačama trajala je punih devet godina. Bila je to borba protiv sustava kojeg sam i sama dio, točnije države. Sigurna sam, da sam u toj borbi bila samo građanin koji pokušava ostvariti to pravo, možda bih i uspjela, jer znam da mnogi jesu. Međutim, kada si dio jednog takvog sustava, kao što sam ja, onda je to nemoguća misija. Borila sam se redovnim pravnim putem i dopuštenim pravnim sredstvima, međutim opstruirana sam na svim razinama. Ponekad mi padne na pamet, da sam se obratila i Bogu, mislim da bi našli načina da me opstruiraju. Sada kada razmišljam, znam da sam trebala odustati tog trenutka, kada sam u knjizi Upravna znanost pročitala posvetu profesora Roberta Blaževića namijenjenu svojim studentima, u kojoj citira Friedricha Nietzschea "Država je laž". Iako sam tijekom studija često nailazila na tu izreku, kao i „Država je najhladnija od svih hladnih nemani“, čvrsto sam vjerovala da ću dokazati nepravilnost sustava koja je više nego očita, koja je u suprotnosti ne samo s odredbama zakona već i sa zdravim razumom. Jesam li trebala drugačije, pravo u glavu, onako kako to drugi čine, dati sve u medije, pa neka presudi javnost. Ne, ja sam htjela sve po zakonu i u skladu s procedurama ali umjesto ostvarenog prava dobila sam nekoliko vrsta bolesti, narušeno zdravlje i na kraju odbijenu presudu Upravnog suda bez ikakvog normalnog obrazloženja, koju bi trebala prihvatiti kao okončanje agonije, te priznati poraz. Kako? Kako priznati poraz na svom području, u svojoj struci, u nečem u čemu imaš 28-godišnju praksu, u nečem što si specijalizirao i što ti je život?

Nakon stotinu ispisanih stranica prigovora, žalbi, podnesaka, upita, tužbi, mislila sam da će biti puno lakše opisati ovu borbu, dok nisam sjela da opišem to što htjedoh. Godinama ispisujem stranice i stranice obraćajući se institucijama odnosno sustavu ali bezuspješno i beznadno. Sustav je hobotnica koja radi i djeluje izravno i neizravno elektronički. Sustav ima svoje hijerarhijske razine koje kada ocijene da je potrebno nekoga đonom nabiti u pod tako to elegantno i perfidno odrađuju i provode, da sve počne dobivati dimenziju filma s temom o uroti i zavjeri i nakon vrlo kratkog vremena shvatiš da si na tom putu sam i da je sve izgubljeno ali ipak ne odustaješ, boriš se i nadaš jer vjeruješ, vjeruješ u pravnu državu.

Teoretski i stvarno, suštinu i bit čovjekovog društvenog postojanja u jednom organiziranom i civiliziranom društvu trebala bi činiti osobna i pravna sigurnost, jednakost s drugim građanima pred državom i zakonom, zaštićenost od državne samovolje i traganje za ljudskom srećom onako kako je svaki pojedinac zamišlja. Ovo bi trebali biti nekakvi optimalni okviri države u kojoj ne vlada pojedinac ili skupina, nego vlada pravo. Teoretski da, ali da li je to i stvarno tako? Također, čovjek se ako je svjesno i razumno društveno biće rađa s idejom pravednosti. Pravednost je idealno, moralno ispravno stanje i trebala bi biti prva vrlina društvenih institucija o kojoj ovisi stabilnost demokratskog društva. Kao takva, pravednost se izravno tiče pojedinca kao osobe i društva sa svim njegovim institucijama, ustavom i zakonima. Svaki čovjek kao osoba posjeduje pravo na nepovredivo vlastito dostojanstvo koje ne bi smjelo biti dokinuto čak ni u ime boljitka cjelokupnog društva. Međutim, teorija pravednosti u praksi suočava se s brojnim devijacijama. Pročitala sam brojne teorije i tumačenja o pravu i pravednosti, te iako pravo i pravednost nisu isto, dijelila shvaćanje da moraju biti u bliskoj vezi i podrazumijevati posjedovanje i dijeljenje onoga što kome pripada. Sada, nakon devet godina agonije i svoga raspadanja, mogu reći da je moje dostojanstvo dokinuto a da pravda ima dva lica. Prvo je lice željene pravde te ukoliko postoje interesi izvršava se odmah i bez odlaganja i kao takva zadovoljava dio prava zbog kojeg ono postoji. Drugo lice je lice nepoželjne pravde koja je okrunjena interesima i koliko je god željeli ne možete doći do nje jer se njeno izvršenje ne želi.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...