nedjelja, 29.05.2005. @ 14:05
Solitude
Prošli su mjeseci otkako je padao snijeg. Snijeg kojeg je voljela, a zbog kojeg se osjećala samom. Nije imala ruke kojima bi mogla pružiti svoje, ruke koje bi s njom izgradile snjegovića. Imala je tek misli s kojima je mogla izgraditi suze.
Otopio se snijeg, novi vjetar otpuhao je hladnoću, ali ne iz njene duše. Bez obzira na vrijeme, ovdje, u ovoj kućici što ju je zvala domom, nikada nije bila sretna. Ovdje nije imala nikoga.
I svaki puta kada su prolaznici odlazili s prijateljima i bili sretni, ona bi shvatila da je sama....
|
nedjelja, 22.05.2005. @ 18:28
Nove stranice
...korice su preklopile skup srcem pisanih stranica. Još jedna knjiga sjećanja zauzeti će svoje mjesto na polici mog života. Pridružiti se ostalima, jednako vrjiednima, da mi bude tu, nadohvat ruke, u blizini srca, kada dođu dani. Dani u kojima ću htjeti osjetiti barem dio nje, kada ću je uzeti i čitati svako slovo što je ispisano jednakom ljubavlju.
Ali, više nikada neću stvarati u njoj. Nikada više osjećaje pretvarati u riječi i poklanjati ih njoj. Ona je završena.
Pred sobom sada imam tek dvije plahe ruke što gledaju u netaknute korice. Dvije plahe ruke što se boje obilježiti nedirnute listove. Ruke što se boje primiti pero, svog dobro znanog druga. Ruke što se boje crnih mrlja na tom tako bijelom papiru.
Hoće li smoći snage da obilježe nove stranice života...?
Dragi moji prijatelji, ja se nadam da vaše hoće. Nadam se da će vaša knjiga biti ispunjena. I ako se više nikada ne sretnemo, želim da znate da ovo srce misli na vas, a ova duša želi vam svu sreću svijeta!
|
petak, 20.05.2005. @ 00:30
Fear
…pomalo se gubim i nestajem u suzama. Osjećam strah dok gledam kocku što se još uvijek vrti. Kocku što je za njega je bačena.
…srce me boli dok gledam njegove tople oči kako gube sjaj i nestaju u strahu. Boli me jer gledam dušu što bespomoćno traži mir.
…suze teku, i sve glasnije udaraju o pod, jer znam…kada raširim ruke i primim to tijelo, osjetiti ću drhtaje voljenog bića…
…prožima me stravičan osjećaj koji kaže da mu ne mogu pomoći. Koji kaže da je ovaj trenutak samo njegov. Da je kocka samo njegova…..
|
utorak, 17.05.2005. @ 22:10
I wonder
Ovo dolje, moja je poslijednja zadaćnica u životu. Napisana u 45 minuta, u trenutku ne baš velike inspiracije. Ono što me zanima je da li možete li pogoditi o čemu sam pisala, tj. što je tema te zadaćnice?
Mi ne ne znamo. Slutimo, ali ne znamo. Nagađamo, osjećamo, mislimo, ali ne znamo. Nema prozora kroz koji bi mogli pogledati i reći: «Ovo je naša budućnost.» Tu je tek zid s pokojim otvorom da smiri dušu nemirnog čovjeka.
Čovjek je, otkada uopće postoji htio znati što će biti sutra. Pećinski je čovjek htio znati hoće li pokraj njegovog grma proći plijen i hoće li ga uloviti. Kasnije je čovjek htio znati hoće li pasti kiša, da zalije usjeve. Pitali su se ljudi ima li kraja mračnom srednjem vijeku. Djeca su tražila odgovor na pitanje: «Hoću li za koju godinu morati raditi 12 sati dnevno?» Stariji su se bojali kuge i praznih ulica što je za sobom ostavljala. Čovjek je bacio atomsku bombu pitajući se: «Što li će ostati za njom?» Čovjek onda nije znao što će učiniti njegovih vlastitih ruku djelo. Čovjek ne zna ni danas!
Napredovali smo iz dana u dan. Kao da smo u trenutku od pećinskog čovjeka nastali mi, ali kao da se ništa nije promijenilo. Ma koliko napredan bio, čovjek ni danas nije siguran što će se dogoditi, što će biti. Ali želja za spoznajom nadilazi sve ostalo. U tom zatvorenom krugu želje i njezinog ostvarenja kao da guramo kamen što se na koncu ipak strovaljuje niz brdo.
Zašto tolika upornost ako je neuspjeh predodređen?
Zbog straha.
Strah nas je stvari koje smo sami stvorili, stvari koje bi nas mogle uništiti. U neznanju našem mogle bi nas proždrjeti. Ako ne fizički, izbrisati nas, a onda psihički, razoriti nas. Ostati će možda tek pokoji jaki da započne ispočetka evoluciju čovjeka.
Ili možda ipak ne. Tko zna. Možda su ovo samo zablude i farse što će se rasplinuti u atmosferi ružičastog svijeta što dolazi.
P.S. Mr Piton i longrunner nemaju pravo glasa ovdje jer oni znaju o čemu se radi. =o) Ispričavam se, ali obećajem, bit će nešto i za vas! ;o)
|
subota, 07.05.2005. @ 11:38
Tear me apart
Jeste li se ikada osjećli malenim i bezvrjednim? Osjetili kako vas udaraju? Ne rukom, nego riječima... Jeste li poželjeli nestati, otići negdje daleko od njih? Da li vas je bolilo to što vas nisu slušali? Što su vaše riječi zloupotrebljavali i zbog njih vam se smijali cinično i zlobno.
Jeste li se branili istim, ili ste poput mene, zatvorili se u svoju dušu i tiho jecali? Jeste li pokušali sakriti suze što se ne mogu sakriti i zbog njih bili prozivani? Zbog njih bili nazivani onima što ne priznaju druge, što plaču kad osjete da su ugroženi? Tako bili nazivani vi duše što plakali ste zbog njih koji vas udaraju, koji vas ne slušaju, koji vas bole...
Jeste li ikada posumnjali u sebe, počeli vjerovati njima? Jeste li izgubili volju, jer vi ste sada oni što ne znaju ovo, ono, onako.... što ne znaju ništa?
Jeste li ikada rekli: «Ti stijeno, sravni me sa zemljom, bitku s tobom više ne mogu voditi. Odavno je već nestalo snage u ovom biću da te iznova gura na vrh brda....»
Ja jesam.
|
utorak, 03.05.2005. @ 23:06
Pustite ga da uđe
Umor leži joj na kapcima, san još počiva na srcu, ali sat zvoni i razbija spokoj zemlje snova. Njeno mučno buđenje i usporeni pokreti tek su naznake da sad već diše u realnom svijetu.
Misli se slažu smislenim redom, a razum shvaća - novi dan.
«Što li me čeka? Je li borba s njima moj jedini zadatak danas? Zar je rat postao smiso života? Ah da barem nije ovako...», reče umorna duša.
Zar je zaboravila na ljubav? Na sreću što ona donosi?
Tek na trenutak.
On joj nije dozvolio da korača tim crnim stazma.
Dao joj je ljubav da je grije, zagrljaj da je štiti, poljubac za osmjeh i ruku.... Ruku da se osloni.
I u tom danu, ona nije bila sama.
I u tom danu ona nije bila tužna.
U tom danu ona je bila sretna. I sretna je mogla usnuti.
Kao sunce na zalasku duša odlazi mi na počinak
Na rajskim vratima snova čeka je ruka anđela
|
|
