Umor leži joj na kapcima, san još počiva na srcu, ali sat zvoni i razbija spokoj zemlje snova. Njeno mučno buđenje i usporeni pokreti tek su naznake da sad već diše u realnom svijetu.

Misli se slažu smislenim redom, a razum shvaća - novi dan.

«Što li me čeka? Je li borba s njima moj jedini zadatak danas? Zar je rat postao smiso života? Ah da barem nije ovako...», reče umorna duša.

Zar je zaboravila na ljubav? Na sreću što ona donosi?

Tek na trenutak.

On joj nije dozvolio da korača tim crnim stazma.

Dao joj je ljubav da je grije, zagrljaj da je štiti, poljubac za osmjeh i ruku.... Ruku da se osloni.

I u tom danu, ona nije bila sama.

I u tom danu ona nije bila tužna.

U tom danu ona je bila sretna. I sretna je mogla usnuti.


Kao sunce na zalasku duša odlazi mi na počinak
Na rajskim vratima snova čeka je ruka anđela