|
Snene oči polako su se privikavale na svjetlost, a blagi osmjeh ozario je njezino lice skriveno ispod mekanog pokrivača. Bilo joj je tako lijepo i toplo ispod njega. Na trenutak je čak pomislila da je nije tek komad platna obavio, već da je on, svojim toplim tijelom obgrlio njeno. Gotovo je mogla osjetiti njegovu nježnu i mekanu kožu na svom golom tijelu. Toliko je sjećanje na zajedničke dane bilo jako.
U tom trenutku, osjećala se nekako sretno. Zadovoljno. Jedina sitnica koja ju je trenutno mučila bila je glad.
Nevoljko je ustala razmišljajući pritom zašto je baš sada morala osjetiti glad, i krenula prema kuhinji. Stala je, okrenula se i ponovo stala bacivši pogled na trbuščić kao da je htjela pitati ga što bi sada pojeo. Bio je to samo brz pogled, jer ona nije imala strpljenja. Otvorila je škripava vrata kuhinjskog ormarića u kojem je stajao kruh i ugledala pladanj sa točno jednom šnitom kruha. «Savšeno.», pomislila je, «Ne moram ga rezati.» Izvadila je šnitu i otkinula pola. Drugu polovicu vratila je na pladanj. Njih dvoje uvijek su jeli zajedno. Ona je obožavala dijeliti hranu s njim. A sada, kada on nije bio tu, pružila je sebi zadovoljstvo stvaranja privida da ipak je.
Lagano žvačući komadiće kruha što su njezine ruke odvajale od pred koji trenutak otkinute polovice, vratila se u sobu. Pojela je zadnji komadić u trenutku kada je sjela na krevet i bacila pogled na mobitel što je stajao na pisaćem stolu. Njegovo svjetlo odbijalo se o stijenku lončanice njezinog najdražeg kaktusa. Po učestalosti refleksije znala je da nije stigla poruka. A tako žarko je željela nešto njegovo. Nešto više od asocijacija iz okoline što su poticale njezin um na povratak u blisku prošlost.
Njega pokraj sebe. To je zapravo željela. Ali, zadovoljila bi se bila i porukom satkanom od iskrenih riječi čistog duha i velikog srca osobe za koju je živjela.
|
