U sitne noćne sate jedna duša jeca, jedno srce se slama, a jedna djevojka, daruje suze mraku. Njemu hladnome. Njemu sablasnome. Njemu zlom. Ali, njemu jedinome koji je obavija, koji je prima u svoj zagrljaj.

Bojala ga se nekada, da. I tada, svake je noći mala noćna lampa sijala zrnca svjetlosti u njezinoj sobi. Svake bi noći odagnala mrak, a ona zaspala bi obavijena svjetlošću poput malog anđela što spokojno diše na svom oblačiću sreće.

Davno, davno je to bilo. Predavno, priznala bi ponekad. Jer već dugo, mrak je bio njezin prijatelj. Ne pravi, to je znala, ali onaj koji je pratio svaku njenu misao, pokret, suzu. Poznavao ju je bolje od ikoga. I kada je bila sama, on je bio tu. I kada je bila tužna, samo njemu je to odavala. On je slušao, i svakoga jutra odnosio njene tuge, patnje i boli.

Živjela je tako, dan po dan. Živjela u nadi da će jednom doći netko tko će rasplinuti tugu. I došao je. Došao je dan, a s njime i on. Prvo stvarno biće, prvo i jedino koje je voljela.

Sjedila je. Sama. U sobi. U mraku što je skrivao izmučeno lice mlade djevojke koje je već odavno zaboravilo što je osmjeh. Što je sreća. A oči, nekada sjajne i vesele, sada tek kugle bez ikakvog znaka života, vidno privinute na mrak, gledale su u telefon koji neće zazvoniti.

Da, još uvijek je čekala iako je znala da je iza podignute slušalice čeka samo jednoličan zvuk aparata koji je govorio: “Sama si.” Tratila je vrijeme, svjesno, jer više nije bilo ničega čemu bi to vrijeme poklonila. Osim godinama. Godinama koje su prolazile tiho i polako. Godinama koje su odnosile život.

Više se nije mogla smijati. Nije imala čemu. Više nije mogla ni plakati. Njezini su zdenci presušili. Postala je tek biće slično skulpturi od kamena. Samo, ona kamen nije bila. Imala je još uvijek srce. Srce što se stezalo, srce što je bolilo, srce što je plakalo i smijalo se. Srce ostavljeno životu kao danak.