Sjedila je. Sama. U sobi. U mraku što je skrivao izmučeno lice mlade djevojke koje je već odavno zaboravilo što je osmjeh. Što je sreća. A oči, nekada sjajne i vesele, sada tek kugle bez ikakvog znaka života, vidno privinute na mrak, gledale su u telefon koji neće zazvoniti.

Da, još uvijek je čekala iako je znala da je iza podignute slušalice čeka samo jednoličan zvuk aparata koji je govorio: “Sama si.” Tratila je vrijeme, svjesno, jer više nije bilo ničega čemu bi to vrijeme poklonila. Osim godinama. Godinama koje su prolazile tiho i polako. Godinama koje su odnosile život.

Više se nije mogla smijati. Nije imala čemu. Više nije mogla ni plakati. Njezini su zdenci presušili. Postala je tek biće slično skulpturi od kamena. Samo, ona kamen nije bila. Imala je još uvijek srce. Srce što se stezalo, srce što je bolilo, srce što je plakalo i smijalo se. Srce ostavljeno životu kao danak.