Po prirodi sam iskrena. Preiskrena rekli bi mnogi. Ne želim im skrivati, želim da znaju. Ne želim šutjeti i pustiti ih da misle što mislim. Ja sam ta koja će uvijek jasno reći svoju riječ. Objasniti svoj stav. Ona koja će vam na banalno pitanje: “Da li mi dobro stoji majica?”, iskreno odgovotiti. Uvijek.

Ali ne radi se sada o majici, ni hlačama. Radi se o ozbiljnim pitanjima. Na ta ozbiljna pitanja, također ćete od mene dobiti iskren odgovor. Mnogi me zbog toga poštuju, mnogi cijene.

Ali, ponekad, imam osjećaj da istinom uništavam…. Sve…

Mama npr. u svađama uvijek iskorištava tu moju iskrenost. Od mog glupog priznanja da sam došla u 4, a ne u 3, pa sve do puno ozbiljnijih stvari koje sam joj rekla u povjerenju, očekujući da će upravo ona biti ta koja će to jednom kasnije znati cijeniti. Ali ne. Sve se moje greške, iako priznane gotovo iste sekunde kada su počinjene, vraćaju na naplatu… s lihvarskim kamatama….

I milijun sam se puta zapitala, zašto sam uopće bila iskrena kada ona to ne zna cijeniti…Zašto me moja iskrenost ne vodi putevima dobra nego me odvodi u mračni kut moje sobe… u kut u kojem nema nikoga osim mene, mojih suza i ranjene duše…

I malo pomalo, došla sam do pitanja: “Da li je istina zaista dobro?” I priznajem, pokušala sam prešutjeti, ne reći istinu, ali onaj mali anđeo u meni, rekao je: “Ne čini si to. Ti znaš što je istinsko dobro.” I nisam prešutjela. Rekla sam.

……..

Reći ću vam istinu ma koliko boljela. Reći ću je ma koliko zbog nje ja poslije sjedila u onom kutu. Reći ću je, jer ona je u meni.

Novi dan, staro, novo sunce na izlasku i smješak na mom licu.

Prisjećanje na prekrasan dan. Na tople, smeđe oči, na nestašnu, smeđu kosu, na pune, meke usne, na dvije najnježnije ruke na svijetu. Na riječi što njegov glas blago prinosi mojoj duši.

Prisjećanje na zagrljaj tako topao i nježan. Na osjećaj pripadanja najljepšem biću na svijetu.

I ljubav. Ljubav kojoj nema kraja i beskrajna sreća jer sam njegova....

Kad sam bila malena, nisam baš voljela djecu. Predstavljala su za mene određenu opasnost, jer bila sam mlađe dijete i valjda sam se bojala prinove koja bi mi mogla oduzeti ovako dobar status u obitelji. Za razliku od mene, sestra je obožavala djecu, iako nisam shvaćala zašto. Ja mlađa priredila sam joj traume svakojake vrste, pa prema tome, trebala je ne-voljeti djecu. Roditelji su znali za moje slatke muke i strahove. Bilo im je to simpatično i smiješno jer eto, većina mlađe djece prolazi kroz fazu «mrzim djecu».

Kako sam postajala starija, djeca su mi se sve više sviđala. Krajičkom oka pratila bi malene i bili bi mi tako slatki. No, mišljenje o tome da ja ne volim djecu ostalo je uvriježeno u mojoj obitelji, a ja se baš i nisam trudila to promijeniti. Htjela sam da to bude moja mala tajna.

Ali, tajne se ne mogu dugo skrivati. Mamina nećakinja je rodila, dijete je raslo, i u dobi kada je dijete imalo dvije godine često su dolazili k nama. Mojima je postalo čudno što maleni želi k meni, a ne k mojoj sestri, što se želi samnom igrati, a ne s njom, što želi samnom u šetnju... Kada je dolazio, uvijek bi se najprije zaletio prema meni, uhvatio bi me za nogu i ne bi me puštao sve dok mu ne bi pružila ruku i dala pusu.

...

Sve češće šećući ulicama zamjećujem djecu. Njihovo nespretno hodanje, malene nožice i ručice, znatiželjni izraz lica i onaj prekrasni dječji osmjeh.

Sve češće sanjam svoje dijete, svoju djecu. Moje malene, nestašne juniore i njihovog prekrasnog taticu. Sve češće sanjam dan kada ću imati svoju vlastitu, malenu, sretnu obitelj.

Stajala sam dugo okrenutih leđa skrivajući strah, suze i sreću. Slijepa, slušala sam tek zvuke njegova glasa, toplinu njegova smijeha, slušala sam razbijanje suza o stijenke njegove duše. Slušala sam kako diše, kako kuca srce što pokreće to biće. Slušala sam himan njegova života.

Da su me pitali, poznajem li tog čovjeka, rekla bih da poznajem njegovu dušu.

Kada bi se mol pretvotio u dur i kada bi sjeta, nesreća i bol pokretali njegovu glazbu, pružala sam ruke, pružala ih daleko, moleći se da se prihvati. No moje ruke bile su nevidljive za nj. Njegovo lice mojeg lica još vidjelo nije.

Kada je bol stegla srce, a ljubav prema njemu širila ga sve više, napravila sam veliki korak. Okrenula sam se, otkrila mu sebe svu, darovala mu ljubav, osmjeh na licu i sreću u očima.

I nisam pogriješila. Sve što je duša pjevala on je bio.

Volim ga do kraja. Do zadnje note melodije moje duše.