Stajala sam dugo okrenutih leđa skrivajući strah, suze i sreću. Slijepa, slušala sam tek zvuke njegova glasa, toplinu njegova smijeha, slušala sam razbijanje suza o stijenke njegove duše. Slušala sam kako diše, kako kuca srce što pokreće to biće. Slušala sam himan njegova života.

Da su me pitali, poznajem li tog čovjeka, rekla bih da poznajem njegovu dušu.

Kada bi se mol pretvotio u dur i kada bi sjeta, nesreća i bol pokretali njegovu glazbu, pružala sam ruke, pružala ih daleko, moleći se da se prihvati. No moje ruke bile su nevidljive za nj. Njegovo lice mojeg lica još vidjelo nije.

Kada je bol stegla srce, a ljubav prema njemu širila ga sve više, napravila sam veliki korak. Okrenula sam se, otkrila mu sebe svu, darovala mu ljubav, osmjeh na licu i sreću u očima.

I nisam pogriješila. Sve što je duša pjevala on je bio.

Volim ga do kraja. Do zadnje note melodije moje duše.