Riječi teške poput kamena, još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Ne želim ih tu! Želim da nestanu, da ih nema. Da nestanu sa mjesecom i zvijezdama, da sa suncem izađe novi dan. Dan bez njih.

Toliko je malih stvari, sitnica, toliko i onih velikih koje mi nitko drugi ne bi učinio. A ti jesi. Toliko ih ima i sve su mi posebne. Nema nikoga tko bi mogao ponoviti ono što si ti učinio, nikoga tko bi mi mogao toliko prići. Kada bi mi život ovisio o tome, nikada, nikada ne bi dala sjećanje na sve te trenutke. Rađe bi izgubila život.

Koliko je ljudi koji bi ti htjeli biti nalik? Koji bi htjeli ono što ti možeš? Poznaješ li ljude?

U životu, vrlo su me malo hvalili, gotovo uopće. Posebice oni za koje sam mislila da hoće. Svaki moj dobar, pametan potez prihvatili su kao nešto što mora biti. Kao nešto obično i normalno. Da sam posebna saznala bih tek kad bi došli gosti. Kada bi bila trofej kojim su se hvalili. Kojim su prekrivali sve svoje neuspjehe. Svo ostalo vrijeme bila sam sama i obična.

Loše stvari, sitnice, greške koje dijete radi osuđivali su kao smrtne grijehe. Danima sam slušala priče, deranje, češto osjetila i udarac teške ruke. Plakala sam, bolilo me, ali nikada nisam zaboravila tko sam i što mogu. Znala sam da postoje stvari koje ne mogu, stvari koje mogu, i stvari koje mogu savršeno.

Svaki čovjek, svaka životinja, svaka biljka, svako živo biće može napraviti nešto posebno. Orhideja nas očarava cvatom, leopard brzinom, virus brzinom izmjene oblika...

Ako je riječ «mogu» izašla iz tvog riječnika, ja sam tu da je vratim. Da ti pomognem da si vjeruješ malo više. Vjeruj mi, ti jesi jedinstven, neponovljiv... ti jesi poseban...

Nekada je ovdje bio blog ranjene ptičice, zaljubljene djevojčice u potrazi za drukčijim svijetom od vanjskog. I zaista, svijet je našla, novu obitelj također. Stanovala je na domeni http://eta.blog.hr i redovito posjećivala nove prijatelje. Jedno je vrijeme blog bio njezina opsesija, ali kasnije, ponovo je našla način da joj on bude mjesto opuštanja, druženja, slaganja riječi u njoj smislene rečenice. Kada se osjećala tužnom i samom dolazila je ovdje i tražila utjehu. Kad je njen maleni bio daleko, ovdje je pisala da mu bude bliže. Znala je da će on pročitati.

Ali, sve više i više, ona je žudila za vanjskim svijetom. Za svijetom kojeg može dotaknuti. Za stvarnim ljudima, koje je, činilo joj se, zapostavila zbog ovih virtualnih. Sve je češće razmišljala da ode odavde, da ostavi ovu adresu i sve svoje stvari u ovoj kući i zauvijek ode. Odlazak nikome nije najavljivala. Borila se često, dugo i teško sama... borila se sa sobom. Tu je ostavila toliko svojih misli i osjećaja i primila isto toliko. Tu je puštala suze, tu je sijala osmjeh. Ova kuća bila je dio njezinog života gotovo devet mjeseci...Bilo joj je teško...

Onda, jednog dana, zbog jednog nemilog događaja koji ju je jako pogodio, odlučila je ne otići, nego obrisati sve svoje riječi. Nestati potpuno. I učinila je to. Sa suzama u očima i kamenom na na srcu, dva je puta kliknula «da», na pitanje: «jeste li sigurni da želite pobrisati blog?». Osjetila je veliku prazninu. Osjećala se samom.

Prošlo je tek nekoliko sati, a ona je htjela natrag. Htjela je vratiti vrijeme, htjela je da ponovo postoji njezin «život na otoku», poželjela je da ga nikada nije pobrisala. Ali, vrijeme se vraćati nije moglo, izgubljeno se nije moglo pronaći. Pustila je ponovo da ono, vrijeme, učini svoje. I je. Vratila se na staru adresu, stavila stari izgled, ali bez riječi. Čekala je da srce odluči što će. I odlučilo je.

Prošlo je devet mjeseci. Devet mjeseci od prve riječi na ovoj adresi. I sada, rodila se nova ona. Stanovat će i dalje na istoj adresi, ali kuća će izgledati drukčije, riječi će biti drukčije. Jer i ona, pomalo je drukčija. Život ju je promijenio. No, ne brinite se, ne jako. Još uvijek je zaljubljena, još uvijek je djevojčica, još uvijek je Vaša eta i voli Vas puno!