Don't be afraid
Open your mouth and say
Say what your soul sings to you

Your mind can never change
Unless you ask it to
Lovingly re-arrange
The thoughts that make you blue
The things that bring you down
Only do harm to you
And so make your choice joy
The joy belongs to you

And when you do
You'll find the one you love is you
You'll find you
Love you

Don't be ashamed no
To open your heart and pray
Say what your soul sings to you

So no longer pretend
That you can't feel it near
That tickle on your hand
That tingle in your ear
Oh ask it anything
Because it loves you dear
It's your most precious king
If only you could hear

And when you do
You'll find the one you need is you
You'll find you
Love you

Massive Attack

„Slušaj, M. i ja dolazimo u četvrtak, na koncert onih Japanaca.“
„Kojih Japanaca?“
„Poslao sam ti njihov CD još davno jebote kako se ne sjećaš?
„Poslao si ti meni puno cedejova zadnjih godina. A i ta elektronika mi je sva ista, ne pamtim im imena.“
„Nije ovo elektronska muzika! Ovo je jazz! I to odličan! Kupi nam karte, i nama i sebi! Ideš s nama!“
„Taj dan mi je pismeni.“
„Razlog više da se navečer relaksiraš.“
„Sigurno sviraju jazz a nisu di đej nešto?“
„Da, jebote! Sviraju death jazz!“
„WTF is death jazz?“
„Saznat ćeš u četvrtak.“

Kupih karte. Napisah pismeni. Dočekah svoja dva gosta.
Bila sam umorna i nenaspavana. Teška srca priznajem i da je moja ljepota tog dana bila narušena. Nisam bila sigurna ni kako ću odstajati cijeli koncerat, činila mi se sve zanimljivijom ideja da odspavam u nekom ćošku. M. nas je odvukao u prve redove iz čega sam shvatila da je moj zadatak te večeri baciti se sa stejđa barem jedan put.

„Vidiš ovu prazninu između bine i gostiju? E tu nastupamo mi“ objašnjavao je M. „Ti ćeš se bacit sa stejđa u publiku, ja ću se popet nakon tebe i razbit flašu pive na svojoj glavi, a D će sve to fino ovjekovječit aparatom.“
„Treba li bacat grudnjak na izvođače death jazza?“ - upitah skrušeno.
„Ne, to je out.“ – objasnio je znalački M.
„Super, jer grudnjaci su skupi...“ – rekoh više za sebe.

I tako čekasmo mi nastup kosookih i čavrljasmo o koncertnoj ponudi Zagreba. Razmišljala sam o tome kako mi se spava. Kako ćemo se nahodat do kuće. Kako mi je vruće. Kako se zadnje dvije rečenice rimuju. Kako jedva čekam vidjet lemure. Kako zapravo nisam morala ići s njima jer mi se stvarno brutalno spava. Red bull je slabo djelovao. Bila sam uvjerena u skoru kapitulaciju kadli se na sceni pojaviše ONI.



Cijeli Aquarius je živnuo. Kad je maleni u crvenim hlačicama počeo svirati, nije bilo osobe kojoj se nije razvukao kez na licu. Stajali smo tamo ko hrpa smajlića, skakutali, vrištali, pravili se da razumijemo japansku mješavinu Torrentea i Žaka Houdeka koji je najavljivao pjesme na nečemu što bi samo sa puno mašte mogao biti engleski jezik, očarano slušajući 5 nevjerojatno talentiranih glazbenika kako na svojim instrumentima rade čuda. U životu sam čula puno svirki, od Mate Miše pa do Maje Šuput i njenog nepravedno zaboravljenog benda Enjoy – ali ovo se ne da usporediti ni sa čim. Japanci su me oduševili.



Svirali su dva sata, zbog čega im se još više divim, jer između pjesama nije bilo pauza. Vratili su se na dva bisa, Žak Torrente se trudio zahvaliti nam se na engleskom, ali nije uspjelo – nitko ga nije razumio, što znači da nam je uredno mogao opsovati i mame. Ali zato mu se engleski znatno poboljšao kada nam je priopćio da će Japan pobijediti u skorašnjoj utakmici sa Hrvatskom u Dojčlandu. Uhvatih se za pištolj, ali se u zadnji tren sjetih da je ovo friendly utakmica. Neka ih.

Nakon dva sata najbolje svirke u mom životu (a i životima M i D-a), svaki daljnji klabing bio bi bezveze. M. je mudro zaključio da nam jedino preostaje otići kući i slušati ih dok nas ne ulovi san. Što i učinismo, na folk možemo i sutra.



Soil&Pimp Sessions, 20.4.2006. Aquarius.


Pozdrav od

E.

'Razbu, nije ti bed što te sad svi moji i tvoji prijatelji vole zbog interesa a ne zbog ljepote tvoje duše?'
'Ne'
'Ali, to je sve prolazno.....prave vrijednosti ostaju......već sutra tj. za dva i po mjeseca bolit će ih briga za tebe.'
'Pa? Uživam u svojoj popularnosti i nemam ni najmanjih moralnih dilema u svezi glede toga.'

I dok je moj brat uzimao novi komad pašticade i novu porciju njoka koje sam mu uz puno muke zamijesila i skuhala, pazivši da se u svakom trenutku vidi koliko muke i truda ulažem u cijeli proces, ja sam se itekako zapitala nad ovim ozbiljnim problemom koji se nadvio nad našu bogatu uskršnju trpezu popunjenu samim delicijama koje nam je besprijekorno posluživao naš imeđineri konobar.

Želim li da me vole zbog mene ili onoga što imam?
Koji su uopće moji aduti? Lakat? Potkoljenica? Regionalni dijalekt? Ekstenzije?
Što ako mi se dogodi da mi u srce uđe neki momčić koji je očaran mojim rebrom ali ga, zle li sudbine, nimalo ne zanima moj stav o Daytonskom sporazumu? (a imam ful kul stav o tom sporazumu)
Hoće li itko ikada uočiti svu slatkoću moje duše i visprenost mog intelekta?
Hoću li znati razlikovati one koji mi prilaze sa iskrenim osjećajima u srcu od onih vicioznih glumaca koji bi se samo rado uvjerili u moje neprikosnovene i već opjevane ljubavničke sposobnosti?
Što ako me ljudi vole samo zbog mojih opako lijepih stopala i podebljeg bankovnog računa?
Kako znati voli li me netko zbog mene ili zbog mojih uspjeha, kako domaćih tako i međunarodnih?

Zaokupljena svojim mislima, izađoh na terasu. Svjež zrak će mi razbistriti misli, pomislih. Za mnom je došao i bratov pas, beštija impozantnih proporcija i dobrog srca, ali nažalost bez znanja i imanja.
Lizne mi ruku. Sagnem se da ga počeškam iza uha kad mi ogroman pasji jezik prođe preko lica, poglavito preko usana.

'Zar i ti?!'
Pas me gleda i šuti.
'Sad šutimo,a?! Svi ste vi isti, probate pa ako ne uspije pravite se blesavi! Kao da ja nemam osjećaje?! Samo sam ti komad mesa, jel da?! Jesi me pitao možda kako sam? Što mi je? O čemu razmišljam? Zašto šutim? A?!'
Pas šuti i tek lagano naginje glavu, ko fol ništa ne kuži, pseto jedno ustaško.
'Samo vam je jedna stvar bitna!!! Dosta mi je da me se tretira kao objekt!'
Ćuko se približava i njuši mi ruku.
'Nemoj mi se sad ulizivat! Iš! Ako ti ne kužiš zašto se ljutim, ja ti neću objašnjavat, jel jasno?!'

Raspižđeno ulazim nazad u stan.

'Kaje bilo?' - pita brat.
'Tvoj extra large pas mi je pokušao uvalit žvaku!' - odgovorih uzrujano.
'Eto vidiš, došlo je i tvojih pet minuta slave.I tebe sad svi vole' - zadovoljno će on.
'Ali to nije ljubav! On me ni ne poznaje!' - nastavih moralizirati.
'Tko si ti da prosuđuješ tuđu ljubav? Možda te on voli više od svih koji su te dosad voljeli' - mudro će maleni.
'A možda je i njemu samo do jedne stvari' - zlosutno ću ja.
'Prestani toliko razbijati glavu zašto te netko voli' - krenuo je u poentiranje moj jedini brat. ' Ljubav je ljubav;javila se ona kao posljedica tvoje erudicije ili činjenice da ideš na Svjetsko u nogometu i da ti brat raspolaže kartama. Uživaj, sister, tko zna kada ćemo opet u svojim rukama držati ključeve tolikih srdašaca!'

Pozdrav od

Espadrile Kojoj Su Dionice Značajno Porasle

Nitko nikada neće nadmašiti maštovitost, urbanost i mondenost špice za tu emisiju. Nema je na netu, šteta.
Jedna od najbližih osoba mi je danas upriličila pravi mali intervenšn, one on one.

Ništa mi ne pričaš.
Kako ne pričam, pa pričamo već dva sata.
O pizdarijama. Uvijek to napraviš, dođeš, sjedneš i počneš razgovor o Kurdima ili Jemenu, cerekamo se sat, dva i odeš kući. O sebi ne pričaš.
Kako ne pričam. Rekoh ti da me humano sele i da učim gluparije.
Ne pričaš o s.e.b.i. A onda nemam želju ni ja pričati o sebi.
Zašto? Ja želim znati što je s tobom. Uostalom kome možeš tako otvoreno pričati kao što možeš meni?
Zašto onda ti ne možeš meni?
Ne znam. Možda zato što bi me sad tvoja kriva reakcija samo dodatno dotukla.
Ako ljudi krivo reagiraju, to nije razlog da ih makneš od sebe. Nekad ne barataju svim informacijama,a tko je za to kriv?
Ja?
Jasno. Onda?
Što onda?
Hoćeš li mi sada reći kako si?
Nisam nešto.
To znam.
Pa što me onda pitaš.
Zato jer hoću da mi pričaš što ti je. Ja ljude oko sebe zaspem svime što mi je na duši. Ti meni u zadnje vrijeme pričaš skoro pa ništa.
Nije mi do pričanja. Ja tek učim pričati o takvim stvarima. A i neće me jedan intervenšn otvorit - osim ako nismo u američkom filmu. A nismo. Ili jesmo?
Ne zajebavaj. Pričaš li nekom drugom?
Pričam. Ponešto. Prijateljicama.
Prijateljima?
Ne budi naivan.
U svakom slučaju, postoje ljudi koji te vole i koji te žele vidjeti sretnom. Pa tako i ja.
Ti si mi rođak. Tebi je zapisano u genima da me voliš. Ili da me voliš ili da me tužiš zbog nekog komada zemlje.
Ja te volim. I hoću da izbaciš sve to iz sebe i da krenemo dalje.
Jesi znao da postoji pjesma 'Ala imam ružnu curu' od benda 'Teška industrija'?
Nisam. Jel to sad bitno?
Pa nije al stvarno je smiješna pjesma.
Hoćeš li mi pričati kad se vratim s juga?
Bum.
Hoćemo na kakav izlet u nepoznato kad se preseliš?
Obavezno. Znaš da me to najbolje vraća u život.
Znači, vraćaš se u život?
Naturalmente. Čekaju me još mnogi performansi, nacionalne manjine i narodnjačke zabave.



Vrijeme spremanja ispita je moj dragi kolega N odavno nazvao koračanjem Dolinom suza. Sam proces je neatraktivan sam po sebi, uz odnedavno puštene negativne emocije još neatraktivniji. Situaciju popravljaju hitovi Dražena Žanka i uriniranje po stubištu - čisto protesta radi. Hvala Darth Vaderu, zatim mom rođaku, zatim mojoj rodici, zatim mom prijatelju D, zatim svima onima koji znaju da sam im zahvalna, zatim svima onima koji ne znaju da sam im zahvalna, zatim mom konstruktivnom sms kritičaru, zatim mojim roditeljima, zatim Bogu, zatim akademiji i zatim obožavateljima.



rusini. tripice.

Pozdrav

E.

Prošlu noć me izmučila prava pravcata noćna mora. Ne, nisam sanjala da mi je pukao nokat. Nisam sanjala ni da je Ninđa Badrić prestala pjevat. Sanjala sam ljude koji su mi u životu učinili loše, posebice jednu osobu. Koja mi se smije u lice a ja joj ne mogu ništa. Koliko god udarala, moji udarci ne dolaze do te osobe. Ne, ta osoba nije Gumiflex. Kaže mi D da je to normalno za snove, udaraš po nekome tko ti je nanio bol a ne osjećaš da si ga udario, i to te izbezumljuje. Sanjala sam da mi je životinja pobjegla, dok me The Osoba i dalje maltretira. Sanjala sam da me zove gorespomenuti D, koji upravo proživljava najgori dan u životu. Rezultat? Buđenje sa boli u želucu.

Ne samo da je ružno umjesto odmora i naspavanosti zaraditi nenaspavanost i bol, već me brine činjenica da ispod tone krajnje čudnih hobija i fetisha još uvijek spava nagomilani bijes. Čini mi se čak da se ne radi toliko o bijesu koliko o tuzi, jer sebi bijes dozvolim, ali tugu teško.

Nije kul biti tužan. Nije opravdano i nije dozvoljeno, ukoliko se ne raspadaš od neke boleštine ili ti netko nije umro – a ni onda nije dozvoljeno biti dugo tužan, jer „tako toneš sve dublje“. Koje sranje. Koji totalni i apsolutni bullshit. Moja rodičica je pisala najfuckindepresivnije postove u povijesti bloga ha er, toliko depresivne da sam u jednom trenutku bila sigurna da će se objesit o šljivu ili se bacit pod trajekt Split-Supetar. I samo odjednom postovi su se počeli puniti energijom i pozitivnim mislima. Izbacila je svo đubrivo (ne bend nego gnojivo) iz sebe i u njoj je ostalo samo ono lijepo, bila je spremna za freš start.
Meni je moja rodica faca. Dopustila je sebi najveći luksuz, a taj je da bude tužna javno i pred svima. Kod mene bi to teško išlo, što zbog moje prirode što zbog prakse koja me uvjerava da ljudi ne vole tužne vrbe pored sebe. Jedan dan vas možda i tješe, ali već drugi pojačava se pritisak da se urazumite i oraspoložite, pa makar taj osmijeh bio glumljen i namješten ko onaj Mič Bjukenona.

U mom životu trenutno nema potrebe za plakanjem po cijele dane, daleko sam od karijere narikače. Ali.....ostalo je puno toga nerečenog. Neisplakanog. Puno toga što mi se zabilo preduboko u srce i dozvoljava mi da funkcioniram na svakodnevnom nivou, ali mi ne dozvoljava da poletim. Ne dozvoljava mi da riskiram i ne dozvoljava mi da budem ja. A to je usitinu razlog za teški plač.

Nisam svoj život zamišljala kako prolazi dok ja trošim zrak, jedem hranu i hodam Zemljinom površinom bez onog ž n se kva. Onog radi čega nam oči sjaje i cijeli svijet doživljavamo na jednom drugačijem i čarobnijem nivou. Ne govorim o ljubavi prema osobi, govorim o ljubavi prema životu i prema ljudima. Jer život JEST jebeno prekrasan, i ako sam ga znala i htjela tako živjeti, onda nije red da sad odustanem i zbog jedne otrovnije strelice koja mi je trenutno zabodena u srce hodam okolo sa oklopom koji me sputava, guši a i ( lec fejs it) čini apsolutno neatraktivnom jer je demode.

Ako sam mogla sjesti u auto i voziti 500 km samo da bih vidjela meni draga lica i sutradan se vratila, ako sam mogla spavati u autu da bi upoznala neke lijepe djelove ove zemlje, ako sam mogla i znala čekati ono što je vrijedilo čekati, ako sam mogla spavati na klupi u parku u susjednoj i prijateljskoj Austriji samo da bih čula omiljeni bend – onda jebemu di je sve to nestalo?! I što ja to čekam? Da želudac prođe sam od sebe? Da mi Fatma Nur Dženet skine uroke i zdravlje mi se poboljša? Da popijem kamilicu s mentom a crne misli odlepršaju same od sebe? Da se jednog jutra probudim i ničim izazvana ponovo počnem vjerovati ljudima a ne zamišljati kako potajno švercaju drogu, teflon tave i farmerke?

Moja rodca kaže da je najbitnije ne odustati od onog svijeta što ga nosiš u svojoj glavi i u svome srcu. Ful mi je pametna rodica. Čim je to rekla bilo mi je jasno da sam zatvorila vratašca svog svijeta, nakupilo se paučine i prašine i onih malih pizdarijica što lete pa ih zgnječiš o zid i ostane fleka. Ponekad ga fino izložim na blogu ili otvorim koji prozorčić u stvarnosti, ali ga odavno ne živim. Ljutila bih se na ljude koji su me natjerali da od te simpatične kućice na moru, kako ja taj svoj svijet doživljavam, napravim tamnu i neuglednu zemunicu ali istina je da sam ja kriva. Kriva sam jer sam trebala biti tužna unatoč svima, ponajviše sebi. Moja teorija je bila da je tuga za pičkice i da tugu što prije treba pretočiti u ljutnju, jer ljutnja i njoj pripadajući inat su produktivni. Jesu. Produkt je moj sprženi želudac.

Što ima loše u tuzi? Tuga dođe i prođe. I jako dobro pokazuje kome je iskreno stalo, a tko je tu tek zbog zajebancije, interesa ili moje kolekcije porculanskih labudova. I ne živi mi se više u zemunici. Nije zabrinjavajuće što volim Rusine i nije sick što me zabavljaju glupi filmovi. Zabavlja me život i volim smijeh. Zabavljaju me male stvari i volim ljude kojima to ne moram crtati. Prvenstveno zato jer crtat ne znam. Nije strašno što sam idealist po pitanju ljubavi, jer na svijetu postoji još pripadnika mog krda, a nama je ljubav spektakl. Ljubav nije svađa, nabrijane priče o seksu i smanjivanje kriterija kako vrijeme prolazi. Ljubav nije zanemarivanje svega i svih drugih - prvenstveno zato jer je ljubav dobrota. Dobri ljudi su najveće face ove male planete. Ljubav je oko i uho za druge i sposobnost da sam stvaraš čaroliju tamo di je milijun drugih očiju ne vidi, kako je lijepo reko onaj dundo iz Simple Mindsa. Ljubav su male stvari, nikakva megalomanija. Male stvari, osjećaj za feeling i dobrota su ono što pokreće i stvara najveće ljubavi. One radi kojih teško dišeš, a nemaš astmu. One radi kojih se smiješ, a nisi pušio ono što se mota. One radi kojih si sretan. One radi kojih srce luđački kuca, a nemaš srčanu manu. One radi kojih lijepo sanjaš.

Želim opet pisati pisma i uveseljavati svog prijatelja D otužnim pokušajima da njemu, slikaru, nešto nacrtam. Želim opet skupljati meni drage Hrvate u auto i putovati negdje iz samo meni znanog razloga. Želim opet ležati na Lopudu i biti savršeno sretna sa suncem iznad sebe, morem ispred sebe i breskvom u ruci. Želim opet imati maratone debilnih filmova u svom stanu. Želim opet imati tone video materijala najlošijih spotova ever. Želim opet pokušavati plesati brejk dens i vratiti se kući sa crnom flekom na leđima. Želim sjediti u onom ružnom kafiću u Krapini i diviti se količini mesinga u istom. Želim ići na onaj đez festival na Lastovu. Želim otići na sva mjesta gdje još nisam. Voziti se Dalmacijom dok mi klape trešte iz zvučnika, a ja i najdraži rođak urličemo, uvjereni da pjevamo. Želim opet imati vremena za sve ljude koji su mi dragi. Želim opet one festivale smijeha i pričanja pizdarijica na mojoj terasi. Želim i sa pedeset slušati bendove maštovitih naziva. Želim uvijek toliko voljeti život da mi nije teško sjesti u auto i krenuti.....negdje. S druge strane, ne želim da ta putovanja budu bježanje. Ako mi dođe, želim samo ležati. I ne pričati. Želim oko sebe imati što više dobrica (ćosića) a što manje suck-the-life-out-of-me ljudi. Nikome se ne divim kao dobričinama i nikakva načitanost ni inteligencija ne može nadomjestiti niti zamijeniti nečiju istinsku dobrotu. A kad se dobrota spoji sa inteligencijom – onda su to pravi mali hodajući biseri. Takvi ljudi me uče da budem bolja, i da nije sramota željeti biti dobar. Nije strašno ako najebem jer sam željela biti bolja osoba ili zato što sam željela živjeti onako kako me veseli. Strašno će biti samo ako ne pokušam. I ako počnem nositi špic papke.



Pozdrav

E.

Ako je ona, vlasnica ovog bloga, slatka Espadrilica, normalna, to bi značilo da će sve naše bivše jebavat jato napaljenih tuljana! Dakle, jest, normalna je! Priča slijedi...


- Bokić, kaj delaš?
- E... Evo pušim.
- Ok, pravit ću se da nisam razumjela.
- Jebote, sišla sam pred ured i zapalila c i g a r e t u !
- Ok, ok, znaš kaj, bi mi risajzala neke fotke s koncerta DM-a i okačila mi ih na blog?
- Aj može, pošalji na mail...

Rečeno-učinjeno.

- E, poslala sam ti linkove na mail. Jel' ok tako?
- Kakve linkove? Kaj ih nisi stavila na moj blog?
- Na tvoj blog?
- Pa da. U sklopu novog posta.
- Pa, jebote, nemaš novi post?!
- Pa tu je!
- Ma di?
- U mojoj glavi!
- ?!
- Kaj nije jasno?
- Aha, oćeš mi ga diktirat?!
- Paaa, neee. Napiši nekaj...
- Ok. Jupi!
- Nemoj bit bezobrazna dok pišeš po mom blogu!
- Ja?!?! Nikad!

Uglavnom, dragi čitatelji slatke Espadrilice, ona je sinoć bila na koncertu Simple Minds.

Morala sam i ja biti s njom, al' me boleščina spriječila u tome. Ležala sam kao umrla, a nikog nije bilo da mi čaja donese... No, da se ne bih ja sad tu jadala i da vi ne biste skužili kako ja nemam prijatelja in real life, vratimo se mi slatkoj Espi.

I tako je slatka Espadrila pohodila Simple Minds, a zašto je danas naumila okačiti tri fotke sa koncerta Depeche Mode, to samo Bog zna...

Slike su tu, pa uživajte!



Kao što vidite, slatka Espa ima mota za slikavanje, pa ako netko želi koristiti njene usluge fotografiranja različitih iventa poput: krštenja, vjenčanja, sprovoda, tuluma, seksualni činova, oralaca, analaca, bla, bla, bla..., budite slobodni javiti se na moj mail.

A ako netko možda želi kupiti slatku Espicu, opet svoje cijenjene ponude šaljete na moj mail.

Ja sam, dabome, Beštija.

Kakvih ja samo spektakularnih postova imam u glavi. Remek djela prava. Raspamećene mase će me nosit na rukama kad sve to objavim.
Al ništa zasad.
Prvo, uči se. Nerado, al se uči. Neki nehrvat mi je stavio ispit tik uz Uskrs i oduzeo mi i najmanju mogućnost odlaska na ladanje i sađenja poma i tikvica u gumenim čizmama, sa maramom na glavi i zlatnim lančićem oko vrata, na kojem visi medaljon sa slikom Gospe i Ante.
Drugo, liječi se. Sporo, mučno i pretužno za ovaj prpošan blog.
Treće, seli se. Preselit će me humano na drugo mjesto, u sklopu nacionalne koncentracije stanovništva. Molim Boga da ipak bude pokoji Rusin u blizini, kako bi se udovoljilo zahtjevima međunarodne zajednice.
Četvrto, zatvara se financijska konstrukcija za nove putešestvije. Prosim po kućama. Izlazim sa starijom i vrlo solventnom gospodom. Igram ostruži i osvoji. I pjevam po stolovima.
I peto, čeka se Simple Mindse.

Prije nekoliko mjeseci obrela sam se na blogu jedne vrlo zanimljive djevojke. Počela sam je redovno čitati pa je, jer nepisana pravila tako nalažu, i ona počela čitati mene. Čim mi je poslala prvi mail skužila sam da smo rodice, što i nije tako čudno jer mi je šira obitelj vrlo sklona razmnožavanju. Uslijedili su telefonski pozivi, izmjenjivanje sličica i sve ostale male radosti koje su kulminirale dolaskom Rod'ce u Zagreb. Time baš i nisam bila oduševljena.

Kada vam netko dolazi prvi put morate biti pristojni i uslužni. Očistiti stan. Nahraniti gosta. Nasmijati ga. Izvesti vani. Paziti da se zabavlja. Muka živa.
Kasnije je lakše. Pod parolom 'osjećaj se kao kod svoje kuće' privolite ih da vam kuhaju, voze vas, peru suđe pa čak i da obavljaju manje popravke po kući.

I tako je stigla Rod'ca.

'Ajme šta mi je drago da san došla, ajme kad javin svojoj materi, ajme šta je lipo vrime u Zagrebu, ajme blablablabla...'
'OK, a jel možeš ti malo tiše? I sporije? I književnije?' – rekoh joj europski svisoka.
'Molim.....mogu....zašto?' – procvrkuće sunce moje nekulturno.
'Zato kaj si sad u glavnom gradu a nemreš mi usred Zagreba tak pričat, kuiš?' – rekoh joj učtivo,pazeći da se držim uspravno ne bi li mi poprsje izgledalo veće od njenog.
'Ajme skužaj.' – reče ona nimalo tiše.
'Ne kaže se skužaj nego sori. I nema veze. Nije prvi put da vas mi učimo kulturi.' – odvratih rezignirano.
'Nas?'
'Da, vas. Dalmatince.'
'Ali i ti si Dalmatinka.'
'A a. To je drugo. Mene je oblikovao Zagreb. Ovaj grad te kultivira i unaprijedi, pa pogledaj Bandića ili Anu Lučić. Kultura je ovdje jednostavno dio tradicije.' – objavih slavodobitno
' Ali....Dalmacija isto ima tradiciju i kulturu......pa...imamo Dioklecijanovu palaču...Hvarsko kazalište....Marulićevu Juditu....svega tu još ima...' – reče ona sa suzom u oku.
' Bla bla bla. Ok, imate tu kao palaču i par tornjeva i odmah ste kulturni?' – rekoh ja povlačeći crtu oko oka ne bi li mi pogled bio ljepši od njenog.
'Tornjeva....misliš zvonika?' – reče ona odglumivši preneraženost.
'Tornjevi, zvonici, whatever. Kamen je ionako out. Nego reci ti meni imaš li dečka?' – konačno dotaknuh ono najbitnije.
'Nemam. Ostavio me. Zašto?'
'Zato što ti godine idu a zadnje što nam treba je sramota u obitelji. Dat ćemo te Huri' – rekoh menađerski.
'Kome?'
'Huri. On lijepo kaže da sve Splićanke padaju na Osječane.'
'Sve?'
'Aha. Što znači da ti je svaki otpor uzaludan, a njemu svaki napor suvišan.'
'Pa dobro, ako ti tako kažeš.....ali gdje je tu ljubav?'
'Zavoljet ćeš ga s vremenom.'
'Kako znaš?'
'Zna on. Osim ako prije ne naletiš na Skalicha, ali on je zauzet eventima tako da ne vjerujem da ćeš ga sresti. Hure je sigurniji, on već standardno slini po Trogiru ljeti. Vidiš da ti je taman.'

'Ne znam...možda bih ipak sama trebala naći onog pravog'.
'Sama? Tako ćeš i ostati sama. Pa će ti Catcher u svojoj sapunici dodijelit ulogu vanbračne kćeri Splićanke i Osječanina koju siluje kočijaš nepoznatog porijekla. Jel to stvarno sebi želiš?'
'Ne.'
'Eto vidiš.'
'A jel to znači da moram živjeti u Osijeku?'
'Naravno da znači. Žena ide di joj je muž. Meni, s druge strane, stvarno treba vikendica na moru a vas rodica draga moja imam i previše.' – zamahnuh svojom bujnom kosom koja je neusporedivo ljepša od njene.
'Dobro...probat ću...a mogu li ja sad dobit nešto za jest?'

Možeš ih izvuć iz sela ali ne možeš selo iz njih. Dala sam joj jelo. Bratovu sobu. Sapun. Popričala s njom o šahu. Uvjerila je da je Osijek na dva sata od Splita. Pravila se da me zanima čime se bavi. Rekla joj da može opet doći – naravno da je došla, trebala su joj puna 3 dana da se vrati. Daš im prst, uzmu ruku. Trebat će još dosta posla kako bi se izbilo divljaštvo iz njih. Zato se prvi mačići bacaju u vodu. Ili u Slavoniju.


Mom stilistu čestitam na položenom ispitu uz pajtonovski dio naslova koji mu uvijek izmami osmijeh na lice. Razbu, svaka čast.

Mom prijatelju Z šaljem veliki pozdrav i nestrpljivo iščekujem ludi provod u Sandžak cityju. Da ti pošaljem malo hrane?

Mom prijatelju Skalichu poručujem da je glup i da šuti.

Mom prijatelju D poručujem da se spremi za Rusine.

Pozdrav od popurgerisane

Espadrile.