„Mnoge male stvari postale su velike zahvaljujući dobroj reklami"

Mark Twain


Prije puno godina je kružio onaj vic kad Mujo zapne na pustom otoku sa Pamelom Anderson. Ona ga ispočetka odbija, ali kako vrijeme prolazi postaje joj sve jasnije da nema smisla biti izbirljiva pa se oni na kraju,biblijski rečeno, upoznaju. Nakon toga Mujo je danima bio u banani, depresivan i šutljiv. Nakon Pamelinog višednevnog ponavljanja omiljenog ženskog pitanja („o čemu razmišljaš?") i inzistiranja da joj se povjeri, on joj naposlijetku komadom ugljena nacrta brkove i počne joj pričat nadugo i naširoko kako je jebo Pamelu Anderson.

Poanta je, naravno, da seks nije seks dok ga ne prepričaš svojim drugarima.

Počelo je negdje u srednjoj školi. Tada su moji dragi prijatelji krenuli u prve seksualne pohode, ili su barem počeli sebe i druge uvjeravati da jesu. Bilo je tu čistog i nepatvorenog deniala, poput subotnjih izlazaka u Jabuku i redovnih 'Idemo nešto bacit pod jaja' uzvika u tramvaju (ništa nikad nigdje nisu bacili, ali entuzijastični uzvici su se ponavljali iz vikenda u vikend), zatim prvih koraka prema seksu koji su se prikazivali kao sam seks ('ma joooj, bio sam kod nje već sto puta, vidio sam je golu i to, samo je pitanje dana. U biti kao da već jesmo spavali'. Samo što nisu. Nikad. Ostavila ga je par mjeseci kasnije, ali od seksa ništa.To znam ja, ali muškim prijateljima ponuđena je značajno drugačija verzija) do ekšual prvih seksualnih odnosa koji su se kao ono sasvim slučajno i ovlaš spominjali u razgovoru ('sranje je to sa starcima. Evo baš jučer ja kod nje, a njena mama upada u sobu taman kad smo usred najžešćeg posla – know what I mean? Svi starci su isti!')

Beskrajno su me veselile njihove priče. Zato što znam da je njih veselilo pričati ih. Pa što i ako je sve izmislio, kada ispriča priču do detalja nije li zadovoljstvo gotovo istovjetno onome koje bi osjećao da se sve ispričano actually dogodilo? Njih, s druge strane, nije pogađalo što znaju da ja znam. Ja nisam bila ciljana publika. Meni nije trebalo prodati tu reklamu. Prava publika bili su drugi prijatelji. Što me dovelo do zaključka da se imidž jebača stvara ne zbog žena, već zbog drugih muškaraca.

Godine su pokazale ispravnost te teze. Prijatelji su prijateljima i dalje nudili new and improved verzije svojih pohoda na ženke, dok su prijateljicama dolazili sa bitno drugačijim problemima. Rezultat? Znam već od nekoliko dječaka koji su još uvijek nevini. Kad kažem nevini mislim na djevce. Zatim ih znam već od nekoliko kojima bi već sad, u dvadesetim i tridesetim, dobro došla viagra. Dečki su jednostavno privremeno zakazali (točnije, dio njih) a podijeliti to sa nekim muškog roda ravno je samoubojstvu. Ima tu još toga. Razno-raznih malih i velikih muških jada sa kojima su sve prijateljice ovog svijeta itekako dobro upoznate, dok prijatelji ni ne slute.

Sa godinama se, naravno, situacija donekle mijenja – barem bi trebala. U mojoj okolini lovačkih priča više i nema, što je pomalo i šteta jer su mi uvijek mamile osmijeh na lice. Dečki su se jednostavno dokazali sebi (i prijateljima) i potrebe za samoreklamom nema. Samozatajni su. Šutljivi. Kavaliri, usudila bih se reći. Seks i slične mu teme su konačno tema razgovora sa djevojkama/ženama, a ne sa prijateljima i prijateljicama. Tek ponekad se dogodi neki poletarac koji još uvijek ima nešto za reći. Pohvaliti se. Porasti u očima sebi i drugima. Ispričati kakav joj je grud. Ili noga. I koliko je multiple orgazama doživila samo u zadnjoj rundi. Neka. Volim denial i ne pada mi na pamet kvariti nekome zadovoljstvo življenja u istom.

Prije dosta vremena jedan dečko koji voli svoje prijatelje i sa ljubavlju im šalje moje slike mi je rekao da ne prepričava prijateljima svoje uspjehe kod žena – „osim ako se baš ne radi o nekom trofejčiću". Ne znam koliko je to istina, ali činjenica jest da smo drugačija publika – mene priča o trofejčiću ni izbliza nije toliko oduševila koliko priča o tome kad je doveo kući nevjerojatno ružnu žensku.

Ako muškarac priča sa prijateljicom o svojim uspjesima kod žena, najbolje će proći sramoćenja, anegdote i, na kraju krajeva, istina.

Ako muškarac priča sa muškarcem, najbolje prolazi maštovita i odlično upakirana laž.

A ako muškarac priča sa svojom potencijalnom družicom, najbolje prolazi šutnja. Jer šutnja može značiti samo dvije stvari: ili je djevac ili je shvatio poantu seksa kao takvog. A onda nema postkoitalnog crtanja brkova ugljenom.

Ono što me brine jest što žene u cijeloj priči uopće nisu bitne. Lovačke priče ne samo da njima nisu upućene, već te iste žene nerijetko nemaju veze sa pričama iako su prikazane kao akterice istih. Bitno je da prijatelji budu uvjereni. U veličinu penisa, u ljubavničke sposobnosti, u broj 'palih' žena, u činjenicu da se druže sa sebi ravnim jebačima. Neki odu i korak dalje pa se zabave sa djevojkom utroje. Razumljivo. Ima li boljeg načina da se vaš prijatelj na licu mjesta uvjeri u vaše performanse? Ima. A taj oblik zabave je samo korak dalje. Kad djevojka ode kući.


Pozdrav od

E.


P.S.

Klabing apdejt:ovog vikenda slušalo se bendove Cabaret Magaret i Blamaž Elektroniq. Toplo preporučujem. Nitko još tako vješto nije spojio Kurt Cobaina i Ivu Robića kao prvospomenuti bend.

....all else is hollow. Jedini kriterij za muziku je tijelo. Ako mi se muzika sviđa, ona će me ili natjerati da plešem, da plačem ili da se smijem, da se ježim, da sklopim oči i da me nema. Ako me muzika dotakne na bilo koji način, od cupkanja nogom do vađenja mog pištolja i razdraganog pucanja po ugostiteljskom objektu – to je to.

Zato volim koncerte. Tamo je cijeli doživljaj muzike (a pod muzikom ne mislim samo na glazbu već i na riječi) puno jači. Koncerti su moja droga. Tu dolazim po ono što volim i tu punim baterije. Zato i nisam pobornik droga i opijata – stvari koje zaista volim su moja droga. One me dižu na najprirodniji i najosobniji način, bez umjetnih supstanci i ubijanja svega onoga u meni što me čini Espadrilom. Ako mi treba kemija da bi doživila muziku – onda mi se ta muzika očito ne sviđa dovoljno. Jer uživanje u muzici koju volim ne može nadomjestiti niti jedna droga ovog svijeta.Tijelo je čudesan mehanizam, sposoban za proizvodnju svojih, najjačih droga. O tim drogama sam ja ovisnik. Potpuni.

Depeche Mode i ja se smo se upoznali kad sam bila u osnovnoj školi. Vidila sam spot 'Enjoy the silence'. Bio mi je super, iako ne mogu reći da sam tada obratila pažnju na riječi. Povremeno bih čula još koju pjesmu i tako su prolazile godine. Njihov zvuk mi je oduvijek bio jak, ali pravi interes za njih se probudio sa pažljivijim slušanjem tekstova. Moj prvi kupljeni album bio je 'Ultra'. Tad su mi već bili jako dragi.

I onda je došao taj fatalni 'Exciter'. Čula sam jednu pjesmu i otišla u dućan po CD. Prošlo je otprilike 5 godina a ja taj album i danas slušam jednako opijena. Nikada u pozadini, nikada kao zvučnu podlogu druženju sa prijateljima. Zasad,samo sama. Zvuk na tom albumu i riječi koje ga prate imaju nešto radi čega se osjećam kao da mi netko ulazi u glavu i srce i kopa po njihovim najskrivenijim djelovima a ja ne mogu apsolutno ništa osim prepustiti se. Exciter kod mene budi čitavu lepezu emocija koje se ponekad ispoljavaju vrlo očito i otvoreno, ali meni ne smeta. Jer TO je muzika. Ne može svaka muzika izazivati takav efekt, ni ne mora. Fun Lovin Criminalsi će me uvijek tjerati na smijeh, ples i rasterećenje dok Depeche Mode, Pink Floyd ili Massive Attack doživljavam bitno drugačije. Intimnije. Takve su im pjesme, dovoljno je da nekome kažete dvije ili tri najdraže i da mu već puno toga bude jasno, kao da ste istrgnuli par stranica iz vlastitog dnevnika i dali mu da čita.

Prvi koncert u Zagrebu sam propustila, ne sjećam se zašto. Kada sam čula da opet dolaze, znala sam da neću ponoviti grešku. Bilo mi je samo bitno da ne idem sa ljudima koji će mi pokvariti doživljaj. I nisam. Brat sleš stilist i ja imamo već uhodanu šemu potpuno rasterećenog odlaska na koncerte, nebitno da li kasnimo, pada li kiša i ima li parkinga – nama je super. Uživamo u muzici, pričamo pizdarijice i na kraju uvijek izađemo vani sretniji nego kad smo ušli. Takvi su obično i ljudi koji idu sa nama. Tako je bilo i sad.

Dvorana je bila puna, ofkors. Odgledala sam puno koncerata u Domu sportova ali rijetko kada se osjeća takva ljubav publike prema ona tri čovječuljka na pozornici. A tri čovječuljka tu ljubav uzvraćaju prije svega savršenim zvukom, raznovrsnim svjetlosnim efektima i neumornom svirkom. Čula sam 'Walking in my shoes' uživo. Gledala sam nevjerojatan uvod u 'I feel you'. Skakala sam na 'Just can't get enough'. I ono najbitnije, tijelo mi se ježilo od užitka već na prve taktove onih pjesama čije nazive neću otkrivati, kao što ne bih dala bilo kome ni da mi čita stranice dnevnika. Neke su mi mamile suze na oči, neke su me ukopavale na mjestu, neke me tjerale da potpuno hipnotizirano buljim u smjeru pozornice a neke su mi izazivale strujni udar koji mi je prolazio potiljkom. Za kraj, zagrlila sam svog (soul) brothera uz 'Goodnight Lovers' i nabacila ogroman kez na lice.


Pozdrav od nadrogirane

Espadrile

Rekao je meni još prije nekoliko godina moj bivši da je klabing zakon. Što jest jest, promislih ja, zadovoljna što sam bogatija za jednu spoznaju i što imam tako modernog i urbanog dečka.
Kasnije je taj dečko otpao (plesao je dva ljeta), ali moja ljubav prema klabingu je ostala – jer prava ljubav traje vječno, a moja prava ljubav su klabing, iventi, hepeninzi i hjuman risorsiz.

Klabingom sam se zapravo bavila godinama, a da istog nisam ni bila svjesna. Za sve nekul i neurbane čitatelje, klabing vam je ono kad idete od mjesta do mjesta u toku iste večeri a ta mjesta nisu Pasha, Fontana i Ludnica.
I tako se ja i pretprošle subote odlučih baciti u klabing. Bit ću urbana večeras, rekoh sebi, ali bez alkohola. Prvi razlog je što sam bila za volanom a drugi što me bilo pomalo strah da pijana ne naletim na stablo šljive i kakvog suicidalno raspoloženog susjeda.

Prvo odredište – Route 66.
Gužvetina, nezaobilazni Pišta, nastup nekog benda koji ima ili puno obožavatelja ili puno rodbine, i moj prijatelj J. koji slavi rođendan (tad ga je slavio. više ga ne slavi). Nakon što sam uspješno upala u grmlje ispred Routea i još uspješnije prokrčila sebi put do šanka naletih na skupinu prijateljski raspoloženih mladića:

JA: Oprosti, bi li se malo pomaknuo da mogu sebi uzet piće?
ON (miče se): Naravno. A onda bi se mogla i upoznat sa mnom i mojim prijateljima.
JA (konobarici): Jednu mineralnu.
ON (kao da je upravo saznao da imam genitalni herpes): Mineralnu?!
JA (urbano sa natruhama mondenog): Pa da. Vozim. A i ne pije mi se.
ON (razočaran u mene, sustav i socijalnu politiku): Ništa od ove, dečki. Trijezna je.

Neobično cijenim ljude koji su svjesni svojih mogućnosti.


Slijedeća stanica – Spunk.
Ugodno popunjen i pun poznatih mi ljudi – prije svega gdin MKG koji je ozdravio i ponovno žari i pali metropolom (samo figurativno, jel'te, čovjek je hepili zaručen). Muziku je puštao onaj što je nekoć bio u Kojotima, interesantan izbor (to se naime govori kada ste urbani). Talking Headsi i Violent Femmes su me najviše razveselili, iako smo MKG i ja mudro mahali glavom na sve, od Satana Panonskog do Sex Pistolsa i nekih bendova koje ne znamo ali smo vrlo uspješno glumili da ih znamo. Bitna stvar kod klabinga je da su vam sve pjesme koje se puštaju poznate (čak i one koje to nisu), dok one poznatije obavezno slušate sa gnušanjem proglašavajući ih čistom komercijalom. 'Light my fire' sucks. 'Fear of the dark' je za tetkice. Deep Purple su vam totalno pali u očima kad su snimili 'Smoke on the water'. 'Ena' je najobičniji šund. Međutim, čim puste Šabana Bajramovića (što u Spunku srećom ne rade) vi padnete u afan od oduševljenja. To je etno, to se sad nosi. Vrld mjuzik je in, mičite bokovima nošeni ritmom izvorno bosansko hercegovačko turskog melosa u kojem se vaša kozmopolitska duša pronalazi k'o Čeh u Daruvaru.

Otišla sam po svog prijatelja F. na neki tulum i krenusmo dalje.

Treća stanica – Limb.
Mali kafić blizu KSET-a, navodno strahovito urban, na momente i konceptualan. Klijentela od 20-50 godina, sa vrlo zadovoljavajućim postotkom gay populacije. F. i ja smo sjali od sreće, znali smo da je Limb te večeri bio pun pogodak. Čak sam se u prolazu očešala o lakat jednog poznatog hrvatskog dizajnera! F je sreo neke prijatelje prijateljevih prijatelja koji su uskoro postali naši instant best frendovi za tu večer.

Instant best frendovi su odlična stvar, to su ljudi koje ste netom upoznali i sa istima ostvarili nevjerojatno dobru komunikaciju/zajebanciju/vajb/ž n se kva i sasvim ste svjesni da nećete razmijeniti brojeve telefona i nećete se početi družiti. Ne zanima vas rade li im očevi u Njemačkoj i pate li još (oni, ne očevi) za bivšom curom – oni su vam samo savršeno društvo za tu večer. Sa instant best frendovima nema međusobnog upucavanja ili cijeđenja love – to bi bio strašan socijalni fo pa. Oni su tu zato što jedni druge veselite.

Tako smo naša 3 instant best frenda, F i ja odlučili krenuti dalje, odlučili smo poludit. Otkačit se. Zabavit se ko nikad.
Nakon što smo se jedni drugima malo otvorili i otkrili svatko o sebi poneku sočnu informaciju (ja da sam lezbijka, I da postaje nježan kad padne mrak a F da nije sklon nacionalnim manjinama) otišli smo do auta i nabacili jedan kraći brejnstorming na temu našeg slijedećeg odredišta, mene u tenisicama i Thompsona. Zaključili smo da je dobro da sam u tenisicama, da nam se ne razgovara o Thompsonu i da je zadnje odredište te večeri – Papillon.

Koji je bio pun. Kad kažem pun mislim krcat. Troje od nas pet odvažilo se krenuti do šanka, ali taj plan je doživio potpuni debakl. Zgaziše nas negdje na pola puta. I me tješio da je zabava ionako prežestoka i da nije siguran zna li i može li se on toliko zabavljat. Odlučili smo izać vani i čilat. U tom čilanju sam uočila Čili. Koja očito nije uočila mene, pa joj poručujem da me slijedeći put smije uočit. Bez obzira što čilam.

Spomenuto čilanje mi je također donijelo i životinjsku upalu grla, višednevnu visoku temperaturu i opasno razmišljanje o vješanju. Srećom, prva meni poznata (i, uostalom, moja) šljiva nalazi se 350 km dalje od mene. Nakon tegle i po meda, cisterne čaja i dvije kutije antibiotika opet sam tu. I ne pomišljam na stablo šljive. Samo na eventualni novi klabing.

Pozdrav od rekonvalescenta

Espadrile

Više je razloga zašto sam šutljiva.
Jedan od prvih su svakako geni. Dok mi je roditeljica prava pričljiva Splićanka koja je u stanju sa svakim naći neku temu za razgovor, ja sam se uvrgla na roditelja. On je u stanju šutjeti već od nekoliko sati. Kako je on puno putovao, roditeljica i ja smo često bile same. Ne znam tko se kome više čudio, ona meni što ne pričam ili ja njoj što me svako malo ispituje zašto šutim. Ta navika joj je ostala do današnjih dana, uvijek kad šutim uvjerena je da mi je nešto. I svaki put joj kažem da mi nije ništa. I svaki put me pita "pa što onda šutiš".I svaki, ali svaki put ja joj odgovaram isto:

"Nemam što za reći."

Svatko tko mi je po šutljivosti blizak složit će se sa ovom velikom istinom. Mi jednostavno nemamo što za reći, to je sve. Rjeđe se dogodi da imamo nešto za reći, ali nam se jednostavno ne da.

Nakon tih prvih godina i jednom odlasku doktoru sa roditeljicom koja je bila uvjerena da sam bolesna pa zato ne govorim, došli su školski dani. Moj drugar iz klupe i ja smo nekoliko godina vrlo ugodno dijelili šutnju, toliko ugodno da bi nam pozavidjeli mnogi parovi. Ja sam čitala, on je crtao. Po mojoj torbi. Nije mi smetalo. Moram priznati da danas shvaćam kako je taj drugar postavio poprilične kriterije za sve moje buduće drugare, naime i danas najviše cijenim one ljude sa kojima ugodno dijelim tišinu, a najteže funkcioniram sa ljudima koji pod svaku cijenu inzistiraju na konverzaciji, ma kako ona loša bila.

Nemojte me krivo shvatiti, u dobrim razgovorima, diskusiji ili kvalitetnoj zajebanciji ja istinski uživam. Ali ne bježim od tišine, zašto bih? Neke od najboljih razgovora uopće sam vodila sama sa sobom, u tišini. A kako sam tek u sebi izvrijeđala neke ljude koji su mi digli živac,da su me samo čuli! Gdje su svi oni imaginarni razgovori sa meni interesantnim ljudima koje sam tako divno i sa puno duha i šarma vodila u svojoj glavi! Koliko sam samo zemalja proputovala! Ljudi upoznala! Koliko sam samo stvari promijenila i koliko gladnih u svijetu spasila!

Lijepo je imati svoj svijet. Mjesto za bijeg kada sam umorna ili nemam što za reći. Kada mi je netko dosadan. Naporan. Ili nevrijedan moje pažnje ili ljutnje. Nezgodno bi bilo da to postane moj jedini svijet, ali to ne dolazi u obzir. Volim ljude sa kojima se družim.

I baš ti ljudi bude moju drugu stranu, pričljivu stranu. Kada imam što reći. Kada me zanima što druga strana ima za reći. Kada se otvara ogroman prostor za smijeh. Tada treba brbljati. Ali nikako i nikad pod svaku cijenu.

Zadnji razlog mojoj šutljivosti je čisti imidž. Osobe koje šute ne čine samo to - one mudro šute. Da, šutnja je gotovo uvijek pouzdani znak mudrosti, tek ponekad izuzetne ograničenosti i gluposti - ali, kad bolje razmislim, šutnja u tom slučaju je također svojevrsna mudrost, zar ne? Dok šutim nitko ne može znati koliko toga ja zapravo ne znam. Koliko toga u biti ne shvaćam. Koliko je plitak moj um i koliko bi glup moj komentar na neki razgovor bio. Koliko loš smisao za humor imam i koliko sam dosadno društvo.

Zato nije loše šutjeti. Mane ostaju skrivene, a vrline (ako postoje) ionako prije ili kasnije isplivaju. Onima koji govore i u tišini.

Pozdrav od

šutljive

Espadrile

1) da žene prema ženama budu dobronamjerne

2) da mi se prestane nametati kako bih trebala izgledati

3) da se kvaliteta mog izgleda ne mjeri dubinom mog dekoltea ili dužinom moje suknje

4) da se kvaliteta mog izgleda ne mjeri. nisam tele na stočnom sajmu.

5) da ponekad netko brže zapamti tko mi je omiljeni pisac i koju muziku volim nego koji uzorak imam na bikiniju

6) da bude svejedno jesam li izašla na prvi dejt u trenirci i tenisicama ili suknji i čizmicama

7) da ne bude svejedno što imam u glavi, ma kako dobar push-up grudnjak imala

8) DA VIŠE NIKAD NE ČUJEM SLIJEDEĆE IZRAZE: treba, pička, cupi, riba, drolja, kurva, pičetina i sve varijacije na temu, TE DA MI SE NIKADA NE DOGODI DA NETKO NEGDJE PREPRIČAVA KAKO ME: nategnuo, potorbao, pojebao, prasnuo, švasnuo, pljusnuo i također sve varijacije na temu.

9) da me više nitko ne gura na suvozačko mjesto bez da uopće zna kako vozim, da mi više nitko ne daje instrukcije dok vozim samo iz razloga što sam žensko i da mi se više nitko ne obraća kao debilu čim su tema auti. Jebite se i vi i auti, pa nije to kvantna fizika.

10) da općenito jedni prema drugima budemo malo dobriji


Svaki muškarac ima majku, sestru, kćer ili djevojku – barem jednu ženu čije vrijeđanje ili omalovažavanje ne bi dozvolio nikome.
Sve smo mi nečije kćeri, sestre, majke, djevojke, žene. I nismo komad mesa.

Za Dan žena želim svakoj ženi da bude poštovana. Da to poštovanje traži, zahtijeva i – zaslužuje.


Želim vam sretan Dan žena.

Bila je topla subotnja večer. Ozbiljno sam razmišljala o tome da ostanem kući, spavalo mi se od učenja i od nespavanja. Nemoguće, nema šanse da ostanem kući kad je vani tako toplo. A i kako sutra pogledati ljudima u oči i reći da NISI bila na koncertu 'Trobezovih krušnih peći'?

I tako smo ja i sva moja 3 prijatelja otišli u KSET. Uvijek me iznova oduševi način kupovanja karte; malo podalje od ulaza kroz jedan prozor vam dečko, koji sjedi u sobi koja više liči na odlagalište starih kompjutera, prodaje karte. Ne kroz onaj mali prozorčić koji se nalazi na ulazu u većinu klubova, već kroz pravi pravcati prozor, kao da vaš ludi susjed iz prizemlja odluči iz svoje dnevne sobe prodavat koštice i kikiriki. Karta je koštala 35 kuna, što nije nevažno za priču koja slijedi.

Ušli smo na koncert te (kako mi je rečeno) nekoć kultne grupe par minuta nakon što je počeo. Kset je bio ugodno popunjen, ali nikako natrpan. Očito je ta čudna grupica, koja se nazvala po slovenskom serijskom ubojici koji je svoje žrtve spaljivao u krušnoj peći, privukla svoje stare fanove. Iznenadilo me koliko im neke pjesme neodoljivo podsjećaju na Partibrejkerse (točnije, Partibrejkersi podsjećaju na njih), a stihovi poput 'vuk i sedam praščića ča ča ča' su me odmah osvojili, no ništa nije bilo toliko divno kao činjenica da sam na koncertu bila (sasvim sigurno) među 5 najmlađih posjetitelja. Većina publike se vjerojatno dovukla do Kseta prvi put nakon barem 15 ili 20 godina, oduševljenje i razdraganost su im se mogli čitati sa lica. Međusobno su se pozdravljali, cmakali, lokali pive, pričali jedni drugima koliko imaju djece i u kojoj državnoj firmi rade. Sve u svemu, fenomenalna ekipa čija se pozitivna energija zaista mogla osjetiti.

Odsvirali su 10 pjesama. Mi smo ušli negdje na drugu ili treću. Moj štedljivi prijatelj M je, shvativši da neće odsvirati više od 10 pjesama, odmah zaključio kako smo platili 5 kuna po pjesmi. Jedva čekam da mi javi koliko će me, po pjesmi, koštati Depeche Mode.

Mali i nepretenciozni koncerti koji se gotovo svakodnevno održavaju u ovom gradu su, po mome mišljenju, jedna od najvećih prednosti života u Zagrebu. Nije bitno koju muziku voliš, jer za svakoga ima ponešto. Nikad nije gužva. Karte nisu skupe, često su i besplatne (kakve moj prijatelj M. najviše voli, nula kuna po pjesmi). Ekipa je obično vrlo simpatična, a muzika nerijetko jako dobra. Stoga izađite i razveselite se muzikom po svom guštu, umjesto da svoju okolinu sustavno i višednevno davite lamentiranjem o 'Mojoj štikli' ne kojekakvim kavama (a kako vidim i po blogovima). Želim vam dobar provod.

Pozdrav od

Ponovnog radnika-udarnika

Espadrile