Rekao je meni još prije nekoliko godina moj bivši da je klabing zakon. Što jest jest, promislih ja, zadovoljna što sam bogatija za jednu spoznaju i što imam tako modernog i urbanog dečka.
Kasnije je taj dečko otpao (plesao je dva ljeta), ali moja ljubav prema klabingu je ostala – jer prava ljubav traje vječno, a moja prava ljubav su klabing, iventi, hepeninzi i hjuman risorsiz.
Klabingom sam se zapravo bavila godinama, a da istog nisam ni bila svjesna. Za sve nekul i neurbane čitatelje, klabing vam je ono kad idete od mjesta do mjesta u toku iste večeri a ta mjesta nisu Pasha, Fontana i Ludnica.
I tako se ja i pretprošle subote odlučih baciti u klabing. Bit ću urbana večeras, rekoh sebi, ali bez alkohola. Prvi razlog je što sam bila za volanom a drugi što me bilo pomalo strah da pijana ne naletim na stablo šljive i kakvog suicidalno raspoloženog susjeda.
Prvo odredište – Route 66.
Gužvetina, nezaobilazni Pišta, nastup nekog benda koji ima ili puno obožavatelja ili puno rodbine, i moj prijatelj J. koji slavi rođendan (tad ga je slavio. više ga ne slavi). Nakon što sam uspješno upala u grmlje ispred Routea i još uspješnije prokrčila sebi put do šanka naletih na skupinu prijateljski raspoloženih mladića:
JA: Oprosti, bi li se malo pomaknuo da mogu sebi uzet piće?
ON (miče se): Naravno. A onda bi se mogla i upoznat sa mnom i mojim prijateljima.
JA (konobarici): Jednu mineralnu.
ON (kao da je upravo saznao da imam genitalni herpes): Mineralnu?!
JA (urbano sa natruhama mondenog): Pa da. Vozim. A i ne pije mi se.
ON (razočaran u mene, sustav i socijalnu politiku): Ništa od ove, dečki. Trijezna je.
Neobično cijenim ljude koji su svjesni svojih mogućnosti.
Slijedeća stanica – Spunk.
Ugodno popunjen i pun poznatih mi ljudi – prije svega gdin MKG koji je ozdravio i ponovno žari i pali metropolom (samo figurativno, jel'te, čovjek je hepili zaručen). Muziku je puštao onaj što je nekoć bio u Kojotima, interesantan izbor (to se naime govori kada ste urbani). Talking Headsi i Violent Femmes su me najviše razveselili, iako smo MKG i ja mudro mahali glavom na sve, od Satana Panonskog do Sex Pistolsa i nekih bendova koje ne znamo ali smo vrlo uspješno glumili da ih znamo. Bitna stvar kod klabinga je da su vam sve pjesme koje se puštaju poznate (čak i one koje to nisu), dok one poznatije obavezno slušate sa gnušanjem proglašavajući ih čistom komercijalom. 'Light my fire' sucks. 'Fear of the dark' je za tetkice. Deep Purple su vam totalno pali u očima kad su snimili 'Smoke on the water'. 'Ena' je najobičniji šund. Međutim, čim puste Šabana Bajramovića (što u Spunku srećom ne rade) vi padnete u afan od oduševljenja. To je etno, to se sad nosi. Vrld mjuzik je in, mičite bokovima nošeni ritmom izvorno bosansko hercegovačko turskog melosa u kojem se vaša kozmopolitska duša pronalazi k'o Čeh u Daruvaru.
Otišla sam po svog prijatelja F. na neki tulum i krenusmo dalje.
Treća stanica – Limb.
Mali kafić blizu KSET-a, navodno strahovito urban, na momente i konceptualan. Klijentela od 20-50 godina, sa vrlo zadovoljavajućim postotkom gay populacije. F. i ja smo sjali od sreće, znali smo da je Limb te večeri bio pun pogodak. Čak sam se u prolazu očešala o lakat jednog poznatog hrvatskog dizajnera! F je sreo neke prijatelje prijateljevih prijatelja koji su uskoro postali naši instant best frendovi za tu večer.
Instant best frendovi su odlična stvar, to su ljudi koje ste netom upoznali i sa istima ostvarili nevjerojatno dobru komunikaciju/zajebanciju/vajb/ž n se kva i sasvim ste svjesni da nećete razmijeniti brojeve telefona i nećete se početi družiti. Ne zanima vas rade li im očevi u Njemačkoj i pate li još (oni, ne očevi) za bivšom curom – oni su vam samo savršeno društvo za tu večer. Sa instant best frendovima nema međusobnog upucavanja ili cijeđenja love – to bi bio strašan socijalni fo pa. Oni su tu zato što jedni druge veselite.
Tako smo naša 3 instant best frenda, F i ja odlučili krenuti dalje, odlučili smo poludit. Otkačit se. Zabavit se ko nikad.
Nakon što smo se jedni drugima malo otvorili i otkrili svatko o sebi poneku sočnu informaciju (ja da sam lezbijka, I da postaje nježan kad padne mrak a F da nije sklon nacionalnim manjinama) otišli smo do auta i nabacili jedan kraći brejnstorming na temu našeg slijedećeg odredišta, mene u tenisicama i Thompsona. Zaključili smo da je dobro da sam u tenisicama, da nam se ne razgovara o Thompsonu i da je zadnje odredište te večeri – Papillon.
Koji je bio pun. Kad kažem pun mislim krcat. Troje od nas pet odvažilo se krenuti do šanka, ali taj plan je doživio potpuni debakl. Zgaziše nas negdje na pola puta. I me tješio da je zabava ionako prežestoka i da nije siguran zna li i može li se on toliko zabavljat. Odlučili smo izać vani i čilat. U tom čilanju sam uočila Čili. Koja očito nije uočila mene, pa joj poručujem da me slijedeći put smije uočit. Bez obzira što čilam.
Spomenuto čilanje mi je također donijelo i životinjsku upalu grla, višednevnu visoku temperaturu i opasno razmišljanje o vješanju. Srećom, prva meni poznata (i, uostalom, moja) šljiva nalazi se 350 km dalje od mene. Nakon tegle i po meda, cisterne čaja i dvije kutije antibiotika opet sam tu. I ne pomišljam na stablo šljive. Samo na eventualni novi klabing.
Pozdrav od rekonvalescenta
Espadrile
Post je objavljen 21.03.2006. u 14:23 sati.