....all else is hollow. Jedini kriterij za muziku je tijelo. Ako mi se muzika sviđa, ona će me ili natjerati da plešem, da plačem ili da se smijem, da se ježim, da sklopim oči i da me nema. Ako me muzika dotakne na bilo koji način, od cupkanja nogom do vađenja mog pištolja i razdraganog pucanja po ugostiteljskom objektu – to je to.
Zato volim koncerte. Tamo je cijeli doživljaj muzike (a pod muzikom ne mislim samo na glazbu već i na riječi) puno jači. Koncerti su moja droga. Tu dolazim po ono što volim i tu punim baterije. Zato i nisam pobornik droga i opijata – stvari koje zaista volim su moja droga. One me dižu na najprirodniji i najosobniji način, bez umjetnih supstanci i ubijanja svega onoga u meni što me čini Espadrilom. Ako mi treba kemija da bi doživila muziku – onda mi se ta muzika očito ne sviđa dovoljno. Jer uživanje u muzici koju volim ne može nadomjestiti niti jedna droga ovog svijeta.Tijelo je čudesan mehanizam, sposoban za proizvodnju svojih, najjačih droga. O tim drogama sam ja ovisnik. Potpuni.
Depeche Mode i ja se smo se upoznali kad sam bila u osnovnoj školi. Vidila sam spot 'Enjoy the silence'. Bio mi je super, iako ne mogu reći da sam tada obratila pažnju na riječi. Povremeno bih čula još koju pjesmu i tako su prolazile godine. Njihov zvuk mi je oduvijek bio jak, ali pravi interes za njih se probudio sa pažljivijim slušanjem tekstova. Moj prvi kupljeni album bio je 'Ultra'. Tad su mi već bili jako dragi.
I onda je došao taj fatalni 'Exciter'. Čula sam jednu pjesmu i otišla u dućan po CD. Prošlo je otprilike 5 godina a ja taj album i danas slušam jednako opijena. Nikada u pozadini, nikada kao zvučnu podlogu druženju sa prijateljima. Zasad,samo sama. Zvuk na tom albumu i riječi koje ga prate imaju nešto radi čega se osjećam kao da mi netko ulazi u glavu i srce i kopa po njihovim najskrivenijim djelovima a ja ne mogu apsolutno ništa osim prepustiti se. Exciter kod mene budi čitavu lepezu emocija koje se ponekad ispoljavaju vrlo očito i otvoreno, ali meni ne smeta. Jer TO je muzika. Ne može svaka muzika izazivati takav efekt, ni ne mora. Fun Lovin Criminalsi će me uvijek tjerati na smijeh, ples i rasterećenje dok Depeche Mode, Pink Floyd ili Massive Attack doživljavam bitno drugačije. Intimnije. Takve su im pjesme, dovoljno je da nekome kažete dvije ili tri najdraže i da mu već puno toga bude jasno, kao da ste istrgnuli par stranica iz vlastitog dnevnika i dali mu da čita.
Prvi koncert u Zagrebu sam propustila, ne sjećam se zašto. Kada sam čula da opet dolaze, znala sam da neću ponoviti grešku. Bilo mi je samo bitno da ne idem sa ljudima koji će mi pokvariti doživljaj. I nisam. Brat sleš stilist i ja imamo već uhodanu šemu potpuno rasterećenog odlaska na koncerte, nebitno da li kasnimo, pada li kiša i ima li parkinga – nama je super. Uživamo u muzici, pričamo pizdarijice i na kraju uvijek izađemo vani sretniji nego kad smo ušli. Takvi su obično i ljudi koji idu sa nama. Tako je bilo i sad.
Dvorana je bila puna, ofkors. Odgledala sam puno koncerata u Domu sportova ali rijetko kada se osjeća takva ljubav publike prema ona tri čovječuljka na pozornici. A tri čovječuljka tu ljubav uzvraćaju prije svega savršenim zvukom, raznovrsnim svjetlosnim efektima i neumornom svirkom. Čula sam 'Walking in my shoes' uživo. Gledala sam nevjerojatan uvod u 'I feel you'. Skakala sam na 'Just can't get enough'. I ono najbitnije, tijelo mi se ježilo od užitka već na prve taktove onih pjesama čije nazive neću otkrivati, kao što ne bih dala bilo kome ni da mi čita stranice dnevnika. Neke su mi mamile suze na oči, neke su me ukopavale na mjestu, neke me tjerale da potpuno hipnotizirano buljim u smjeru pozornice a neke su mi izazivale strujni udar koji mi je prolazio potiljkom. Za kraj, zagrlila sam svog (soul) brothera uz 'Goodnight Lovers' i nabacila ogroman kez na lice.
Pozdrav od nadrogirane
Espadrile
Post je objavljen 23.03.2006. u 14:33 sati.