Bila je topla subotnja večer. Ozbiljno sam razmišljala o tome da ostanem kući, spavalo mi se od učenja i od nespavanja. Nemoguće, nema šanse da ostanem kući kad je vani tako toplo. A i kako sutra pogledati ljudima u oči i reći da NISI bila na koncertu 'Trobezovih krušnih peći'?
I tako smo ja i sva moja 3 prijatelja otišli u KSET. Uvijek me iznova oduševi način kupovanja karte; malo podalje od ulaza kroz jedan prozor vam dečko, koji sjedi u sobi koja više liči na odlagalište starih kompjutera, prodaje karte. Ne kroz onaj mali prozorčić koji se nalazi na ulazu u većinu klubova, već kroz pravi pravcati prozor, kao da vaš ludi susjed iz prizemlja odluči iz svoje dnevne sobe prodavat koštice i kikiriki. Karta je koštala 35 kuna, što nije nevažno za priču koja slijedi.
Ušli smo na koncert te (kako mi je rečeno) nekoć kultne grupe par minuta nakon što je počeo. Kset je bio ugodno popunjen, ali nikako natrpan. Očito je ta čudna grupica, koja se nazvala po slovenskom serijskom ubojici koji je svoje žrtve spaljivao u krušnoj peći, privukla svoje stare fanove. Iznenadilo me koliko im neke pjesme neodoljivo podsjećaju na Partibrejkerse (točnije, Partibrejkersi podsjećaju na njih), a stihovi poput 'vuk i sedam praščića ča ča ča' su me odmah osvojili, no ništa nije bilo toliko divno kao činjenica da sam na koncertu bila (sasvim sigurno) među 5 najmlađih posjetitelja. Većina publike se vjerojatno dovukla do Kseta prvi put nakon barem 15 ili 20 godina, oduševljenje i razdraganost su im se mogli čitati sa lica. Međusobno su se pozdravljali, cmakali, lokali pive, pričali jedni drugima koliko imaju djece i u kojoj državnoj firmi rade. Sve u svemu, fenomenalna ekipa čija se pozitivna energija zaista mogla osjetiti.
Odsvirali su 10 pjesama. Mi smo ušli negdje na drugu ili treću. Moj štedljivi prijatelj M je, shvativši da neće odsvirati više od 10 pjesama, odmah zaključio kako smo platili 5 kuna po pjesmi. Jedva čekam da mi javi koliko će me, po pjesmi, koštati Depeche Mode.
Mali i nepretenciozni koncerti koji se gotovo svakodnevno održavaju u ovom gradu su, po mome mišljenju, jedna od najvećih prednosti života u Zagrebu. Nije bitno koju muziku voliš, jer za svakoga ima ponešto. Nikad nije gužva. Karte nisu skupe, često su i besplatne (kakve moj prijatelj M. najviše voli, nula kuna po pjesmi). Ekipa je obično vrlo simpatična, a muzika nerijetko jako dobra. Stoga izađite i razveselite se muzikom po svom guštu, umjesto da svoju okolinu sustavno i višednevno davite lamentiranjem o 'Mojoj štikli' ne kojekakvim kavama (a kako vidim i po blogovima). Želim vam dobar provod.
Pozdrav od
Ponovnog radnika-udarnika
Espadrile
Post je objavljen 07.03.2006. u 15:34 sati.