Marketing
Hrvatska – Japan
„Slušaj, M. i ja dolazimo u četvrtak, na koncert onih Japanaca.“
„Kojih Japanaca?“
„Poslao sam ti njihov CD još davno jebote kako se ne sjećaš?
„Poslao si ti meni puno cedejova zadnjih godina. A i ta elektronika mi je sva ista, ne pamtim im imena.“
„Nije ovo elektronska muzika! Ovo je jazz! I to odličan! Kupi nam karte, i nama i sebi! Ideš s nama!“
„Taj dan mi je pismeni.“
„Razlog više da se navečer relaksiraš.“
„Sigurno sviraju jazz a nisu di đej nešto?“
„Da, jebote! Sviraju death jazz!“
„WTF is death jazz?“
„Saznat ćeš u četvrtak.“
Kupih karte. Napisah pismeni. Dočekah svoja dva gosta.
Bila sam umorna i nenaspavana. Teška srca priznajem i da je moja ljepota tog dana bila narušena. Nisam bila sigurna ni kako ću odstajati cijeli koncerat, činila mi se sve zanimljivijom ideja da odspavam u nekom ćošku. M. nas je odvukao u prve redove iz čega sam shvatila da je moj zadatak te večeri baciti se sa stejđa barem jedan put.
„Vidiš ovu prazninu između bine i gostiju? E tu nastupamo mi“ objašnjavao je M. „Ti ćeš se bacit sa stejđa u publiku, ja ću se popet nakon tebe i razbit flašu pive na svojoj glavi, a D će sve to fino ovjekovječit aparatom.“
„Treba li bacat grudnjak na izvođače death jazza?“ - upitah skrušeno.
„Ne, to je out.“ – objasnio je znalački M.
„Super, jer grudnjaci su skupi...“ – rekoh više za sebe.
I tako čekasmo mi nastup kosookih i čavrljasmo o koncertnoj ponudi Zagreba. Razmišljala sam o tome kako mi se spava. Kako ćemo se nahodat do kuće. Kako mi je vruće. Kako se zadnje dvije rečenice rimuju. Kako jedva čekam vidjet lemure. Kako zapravo nisam morala ići s njima jer mi se stvarno brutalno spava. Red bull je slabo djelovao. Bila sam uvjerena u skoru kapitulaciju kadli se na sceni pojaviše ONI.
Cijeli Aquarius je živnuo. Kad je maleni u crvenim hlačicama počeo svirati, nije bilo osobe kojoj se nije razvukao kez na licu. Stajali smo tamo ko hrpa smajlića, skakutali, vrištali, pravili se da razumijemo japansku mješavinu Torrentea i Žaka Houdeka koji je najavljivao pjesme na nečemu što bi samo sa puno mašte mogao biti engleski jezik, očarano slušajući 5 nevjerojatno talentiranih glazbenika kako na svojim instrumentima rade čuda. U životu sam čula puno svirki, od Mate Miše pa do Maje Šuput i njenog nepravedno zaboravljenog benda Enjoy – ali ovo se ne da usporediti ni sa čim. Japanci su me oduševili.
Svirali su dva sata, zbog čega im se još više divim, jer između pjesama nije bilo pauza. Vratili su se na dva bisa, Žak Torrente se trudio zahvaliti nam se na engleskom, ali nije uspjelo – nitko ga nije razumio, što znači da nam je uredno mogao opsovati i mame. Ali zato mu se engleski znatno poboljšao kada nam je priopćio da će Japan pobijediti u skorašnjoj utakmici sa Hrvatskom u Dojčlandu. Uhvatih se za pištolj, ali se u zadnji tren sjetih da je ovo friendly utakmica. Neka ih.
Nakon dva sata najbolje svirke u mom životu (a i životima M i D-a), svaki daljnji klabing bio bi bezveze. M. je mudro zaključio da nam jedino preostaje otići kući i slušati ih dok nas ne ulovi san. Što i učinismo, na folk možemo i sutra.
Soil&Pimp Sessions, 20.4.2006. Aquarius.
Pozdrav od
E.
Post je objavljen 24.04.2006. u 21:12 sati.