utorak, 24.05.2005.
Probuđena mirisom
Kad u tamnoj noći punoj bagremova mirisa sav svijet spava, ja pokušavam odgonetnuti gdje se skrio život.
Gledam kako se mirno spuštaju prsa mog povećeg sina, kako negdje u pubertetskim mislma sanja svoj san. I dobro da je tako.
Nekao s proljeća, miris bagrema budi ono poznato nemirno, naivno dijete u meni koje je vjerovalo da je svijet toliko pošten, da treba samo odrasti, pronaći osobu za brak i da tada nastaje bajka. Uvijek sam pružala ruku dobrote svakom, a za uzvrat dobila trnje od ruža. No valjda je tako moralo biti. Nevolim ruže..bodu, no znam, samo se tako brane od svijeta što im mlade stabljike lomi.
Volim idiličan miris đurđice i opojan miris divlje ciklame.
Da...čista greška, mislim da sam čitala pogrešne knjige, da su mi roditelji pričali pogrešne priče ili sam ja rođena pogrešno emotivna?!
Tko bi znao.Bagremovi i dalje šire svoj miris dozivajući ljude da se probude iz svojim začaranih snova u kojim vlada samo trka za novcem , trka za uspjehom.
A gdje je ljubav?
24.05.2005. u 00:45 •
24 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 16.05.2005.
Pješčani sat
Okretala sam ga svaki put kada je posljednje zrno pijeska kliznulo kroz uski otvor. Bila je to neka utrka s vremenom, strah da će mi izmaknuti važan dio života, osjećaj da trebam biti prisutra svagdje i uvijek.
Prije par tjedana odustala sam od okretanja pješčanog životnog sata, odustala od trke sa životom, od tog pijeska što neminovno klizi i nitko ga nemože zaustaviti. Uporno sam tražila dio života koji mi nedostaje, ljubav, povjerenje, nježnost, nekog tko mi ne pripada u ovom vremenu, nekog tko mi još uvijek nije dovoljno blizu da ga prepoznam. Tražila sam u vremenskom beskraju svojih deset izgubljenih godina života tek tako poklonjenih, taržila pravdu, no što sam više tražila sve manje sam toga pronalazila.
Bila je to igra pokušaja i pogrešaka, igra bez kraja u kojoj uvijek zadnja runda završi sa razočaranjem. Biti marioneta u vlastitom životu i plesati na koncima koje netko drugi pokreće, biti glavni junak vlastite tragi-komedije. I onda sam se umorila od nepravde, od boli koja me nalazila na svakom koraku, od uspomena koje je pogazila nepoznata osoba i na zgarištu mojih osjećaja gradila svoju sreću.
Živim prepuštena vremenu, ali nisam bez nade i bez vjere u bolje sutra, samo više ne trčim . Malo sam usporila i možda tako uspijem bolje vidjeti život u kojem živim, doživjeti vrijeme i sve promjene koje nosi sa sobom, ljude , sunce, zvijezde...I nema više tog pijeska koji bi klizio mojim životnim satom. Svaka minuta je samo moja, svaki trenutak ima svoje mjesto u vremenu i prostoru.
16.05.2005. u 20:55 •
10 Komentara •
Print •
#
petak, 13.05.2005.
Petak 13.
Što više reći o tom danu osim da je ispunio sva svoja očekivanja. Šteta što nisam Garlield pa da mrzim ponedjeljke, nekako bi mi to palo lakše nego mrziti petke 13-ste....Svaki puta se ti petci tiho prišuljaju i "ugodno" me iznenade sa podlostima koje imaju unaprijed pripremljene.
Eto...danas se prodao jedan stan na koji pikiram, baš danas na petak 13. !!! Koji to ljudi kupuju stan na petak 13??
A meni je trebalo još samo dva tjedna da dođem do svog novca za taj stan...ehhhhhhhhhhhh
No dobro, još uvijek se držim, stojim na nogama i pitam se kako li ću izledati u ponedjeljak na poslu nakon par neprospavanih noći....Krenulo me i ne pušta!
13.05.2005. u 21:18 •
6 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 08.05.2005.
Uspomene
Naki dan sam naučila nešto novo. Uglavnom se uvijek uči na vlastitoj koži.Tako mora biti.
Postoji dio života koji ima posebno mjesto u mom srcu i jedan čovjek koji je taj dio života učinio posebnim.Netko tko je dovoljno snažno vjerovao u mene, netko tko je snagom svoje volje i riječi promijenio jedan vrlo težak period u kojem sam tada živjela.
Kratko vrijeme je trajalo to poznanstvo koje za zovem nekom vrstom platonske ljubavi, ako ne računamo skrivene poljupce i uzdisaje u noći kada me vozio kući. U to vrijeme oboje smo željeli da je 12 g. manje i da smo se našli onako tradicionalno u nekoj diskoteci, da smo se zaljubili i svu tu ljubav okrunili brakom.
No, nije bilo tako, ostalo je jedino da odaberemo uzdahe, jer nismo smjeli biti zajedno i truditi se da prijateljstvo ostane samo prijateljstvo.No tada smo se rastali, jer više nije bilo moguće sve držati pod kontrolom.
Nosila sam ga u srcu i uspoređivala sa svim drugim muškarcima koji su prolazili kraj mene i ni jedan nije mogao izaći iz njegove sjene sve dok....
Silno sam ga željela ponovo vidjeli, znati kako je, kako živi, kao podnosi sve probleme koje ima, da li ima dovoljno snage za život, da li ima dovoljno ljubavi...Izbrisala sam sve njegove brojeve telefona, jer nisam htjela doći u napast da u takvim trenutcima tuge pošaljem poruku ili nazovem samo da mu čujem glas. I odjednom mi je on javio i pitao želim li da odemo na kavicu i razgovaramo.
Trema je bila strašna. Došao je , poljubili smo se u obraz, otišli na naše staro mjeso u jednom od kafića. Pričao je, ja sam postavljala pitanja, tada je on pitao, ja sam odgovarala. No odjednom, bio mi je smo stranac u noći, netko nepoznat. Vrijeme je učinilo svoje, nije više bilo emocija niti elektriciteta u zraku.
Nije trebalo dirati tamo gdje su bile skrivene sve one emocije, sve to trebalo je ostaviti netaknuto u sjećanju, daleko iza nas, da se čuvamo u srcima kao najljepši i najteži dio života u kojem smo jedno drugom bili podrška, emocionalna karika koja nas je održavla na rubu rijeke koja se život zove.
08.05.2005. u 21:21 •
12 Komentara •
Print •
#
