Okretala sam ga svaki put kada je posljednje zrno pijeska kliznulo kroz uski otvor. Bila je to neka utrka s vremenom, strah da će mi izmaknuti važan dio života, osjećaj da trebam biti prisutra svagdje i uvijek.
Prije par tjedana odustala sam od okretanja pješčanog životnog sata, odustala od trke sa životom, od tog pijeska što neminovno klizi i nitko ga nemože zaustaviti. Uporno sam tražila dio života koji mi nedostaje, ljubav, povjerenje, nježnost, nekog tko mi ne pripada u ovom vremenu, nekog tko mi još uvijek nije dovoljno blizu da ga prepoznam. Tražila sam u vremenskom beskraju svojih deset izgubljenih godina života tek tako poklonjenih, taržila pravdu, no što sam više tražila sve manje sam toga pronalazila.
Bila je to igra pokušaja i pogrešaka, igra bez kraja u kojoj uvijek zadnja runda završi sa razočaranjem. Biti marioneta u vlastitom životu i plesati na koncima koje netko drugi pokreće, biti glavni junak vlastite tragi-komedije. I onda sam se umorila od nepravde, od boli koja me nalazila na svakom koraku, od uspomena koje je pogazila nepoznata osoba i na zgarištu mojih osjećaja gradila svoju sreću.
Živim prepuštena vremenu, ali nisam bez nade i bez vjere u bolje sutra, samo više ne trčim . Malo sam usporila i možda tako uspijem bolje vidjeti život u kojem živim, doživjeti vrijeme i sve promjene koje nosi sa sobom, ljude , sunce, zvijezde...I nema više tog pijeska koji bi klizio mojim životnim satom. Svaka minuta je samo moja, svaki trenutak ima svoje mjesto u vremenu i prostoru.
Post je objavljen 16.05.2005. u 20:55 sati.