petak, 24.06.2005.
Svaštarije
Želim svašta napisati jer mi je glava puna raznih misli, no pitanje je koliko ću toga uspjeti formulirati u ovom trenutku.. Nakupilo se toga u ovih par dana ne pisanja pa sada kao lubenica puna koštica, moje misli luduju u toj čupavoj glavi....još uvijek crvenokosoj :)
Prvo sam mislila pisati pismo promašenoj generaciji. Mojoj generaciji.
Ma gle...odrastali smo u jednom sasvim drugom svijetu bratstva i jedinstva, učili nas nekim stvarima koje danas ne drže vodu u ovom drugom stoljeću. Prošli smo sve moguće reforme od školstva pa do zdravstva...Još nedovoljno odrasli i zreli upali u nekakav rat koji ni dan danas ne razumijemo.
Kada sam se udavala posudila sam i vjenčanicu i ciple, jer u to ratno vrijeme nigdje nisam moga kupiti ništa što mi je trebalo za vjenčanje. Matičar je bio mrtav pijan i zamalo me vjenčao za kuma :).
Zatim sam jedva pronašla dekicu za bebu koju sam nosila u stomaku. Porodila sam se u podrumu osječke bolnice jer su još uvijek po gradu padale granate....
Kada je sinak krenuo u jaslice nisam mogla kupiti pampersice jer su bile preskupe...
I tako, sjedim i razmišljam. I došla sam do zaključka da smo stvarno promašena generacija.
No guramo dalje.
Onda sam opet imala okršaj sa exom. Ma i njemu bih najradije napisala pismo, no ne vrijedi...nepismen je...Opet je sinu ispirao mozak na druženju, pa se dijete vratilo sa potpunom zbrkom u glavi. A ja služim kao one zakrpe za windowse i anti -virusni program, nakon svakog "virusa" moram sve to lijepo zakrpati da se sistem ne oruši. No dobro, pustimo to, preživjela sam...
U nedjelju je u selu malom Ljeto Valpovačko...manifestacija koja se održava godinama, smotra folklora i narodnih običaja ovog kraja. No..zamislite..ma sramota me priznati, još nikada nisam vidjela ono tradicionalno pripremanje starinskih jela i kolača na livadi ispred dvorca. No odlučila ove godine to promijeniti. Ode ja u nedjelju. Pa kakva sam ja to Slavonka iz sela malog, a neinformirana :) Kuha se i gulaš za sve posjetitelja..no dobro, to neću, jer pripremam ručak.
No najtužnije je što mi kolegica ne može doći u goste...
Eto ništa pametno, ali morala sam sve to izbaciti iz sebe. Sada mi je lakše :)
24.06.2005. u 20:25 •
12 Komentara •
Print •
#
subota, 18.06.2005.
Tiho, polako
Tiho, polako ušuljali se konačno i topli dani. Sjedim, vani piri lagani vjertić, subotnja večer. U sobu se ušuljali zvuci ulice, glasovi prolaznika, negdje na nekoj terasi svira živa glazba...Život.
Pokušala sam se natjerati i odšetati u tu subotnju večer, ali nije išlo. Pomirila sam se da mi je još uvijek mjesto ovdje, sama sa sobom dijeliti misli. Ne mogu više biti upijač za tuđe probleme, jer kamo god izađem netko u meni nađe utjehu i mirne duše mi prebaci svoj teški jaram. Poželim samo šetati s nekim bez riječi, uživati u mirisu prirode i gledati zvijezde. Kada riječi nisu potrebne, a sve je rečeno.
Ili izaći i istrčati se do zadnjeg atoma snage i sve ovo što se godinama u meni nakupljalo, svu bol i nepravdu izbaciti van, pa sve isprati toplom kišom.
I kažem si: tiho, polako..doći će i tvoj trenutak...
18.06.2005. u 21:33 •
10 Komentara •
Print •
#
utorak, 14.06.2005.
Kada me krene...
Danas mi je od jutra neki fuj dan...jedina dobra stvar je to što sam ujutro uspjela ranije izaći iz kuće, pa sam stigla u jednu malo udaljeniju pekaru po tamne kroasane...mljac :)
Od jutra me drži neko mrak raspoloženje, lipe su procvale, alergija se prišuljala, boli glava, osjećam se dva broja većom, a noge kao da su dva balvana :(.Koje li ironije, obožavam miris lipa i na kraju sam na to alergična...užas.
A onda se u mene ušuljao neki osjećaj samoće, sve mi nešto nedostajalo, a između ostalog sms, iako sam u zadnje vrijeme potpuno zapostavila takav vid komunikacije. Osjećala sam se kao Pale-sam na svijetu :( Imam osjećaj da mi sve pobjegne tik ispred nosa,
Poslije podne sam pokušala taj osjećaj samoće i tuge ubiti šetnjom. Junior i ja smo malo lutali po trgovinama, pa pronašli nekoliko zgodnih stvari, jer su nas noge odnijele u salon namještaja..i onda opet full glup osjećaj i praznina...
Uh...treba preživjeti ovu godinu...
14.06.2005. u 20:19 •
12 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 12.06.2005.
Poznanstva i prijateljstva
Bila sam u posjetu mojoj poznanici koju sam upoznala ovdje, na netu. Igra neobičnih okolnosti nas je zbližila i zahvaljujući nekoj trećoj, sasvim nebitnoj osobi koja je pokušala učiniti nešto loše, na kraju je napravila vrlo dobru stvar.
Tko pod drugim jamu kopa...dalje znate, stvarno je istinito. Mjeseci ispisanih virtualnih stranica podrški, razgovora, izmijenjenih misli, šala, radosti, tuge, družile smo se i jedna drugoj pokušale u svakoj prilici biti podrška, druga strana koja je nepristrana, koja možda bolje može sagledati problem i dati pravi savjet. I svaki puta je to uspijevalo, bilo mi je jako simpatično kada smo jedna drugoj bile neka vrsta ispovjedaonice :) Uspjele smo se nasmijati životnim situacijama u kojima smo se povremeno nalazile.
Jučer smo se prvi puta vidjele i baš je bilo onako kako sam kroz sav taj tekst i zamišljala, sve one napisane riječi pretvorile su se u jednu veliku stvarnost zvanu PRIJATELJSTVO!
A ti sada sigurno čitaš i smješkaš se :), prijateljice!
12.06.2005. u 18:45 •
10 Komentara •
Print •
#
petak, 10.06.2005.
O stanovima
Rođena sam u pogrešno vrijeme i očito na pogrešnom planetu. Neke stvari ne razumijem i gotovo.
Kako znate u potrazi sam za svojim mjestom, svojih par kvadrata mira, no izgleda da će to biti vrlo mukotrpan posao kao i sve u mom životu. Nema šanse da ja nešto riješim tek onako, od šale, kako to nekim ljudima ide od ruke. No dobro, što je tu je...No moram se ovdje pojadati kako ne bih na ulici vrištala od muke, pa da još završim preko vikenda na psihijatriji :)...no sreća, imam veze na hitnoj :))
Prodam kuću od 300 kvadrata stambenog prostora, kada podijelim novac na pola ne mogu kupiti niti jedan normalan stan od nekih 90 kvadrata. Ljudi moji kakvi se stanovi prodaju, meni osobno više liče na kokošinjce, od trule stolarije, pa do kupatila koja su u raspadanju, podova koji vrište, zidova sa kojih otpada boja i još kada mi vlasnici ponosno pokazuju i diče se kako je sve prvoklasno.
Majko moja ja stvarno više ne pripadam u ovaj svijet....
Danas išla vidjeti stan u novogradnji, svaka čast, čovjek napravio kuću za sebe i svojih četvoro djece, koja naravno više ne žele živjeti pod istim krovom sa roditeljima pa prodaje stanove.
Ajd, to me podsjetilo na moju kuću, uredno, pedantno, prvoklasna stolarija, no ako vam kažem da je najmanji stan od 85 kvadrata približan cijeni za koju sam prodala kuću, mislim da je sve jasno.
Idem si napraviti kućicu na drvetu i lijanu pa živjeti bezbrižno, onako bez brige i pameti. Pa kome još treba stan i krov nad glavom. Pih ...
10.06.2005. u 16:26 •
9 Komentara •
Print •
#
srijeda, 08.06.2005.
Život današnji
U životu bi pojedinci trebali za promjenu malo više biti ljudi. Ta misao mi se sve češće nameče. Zadnjih nekoliko dana opet sam u vrtlogu života i nisam se samo stihijski prepustila nego sve konce koliko je moguće držim u rukama.
Puno se toga dogodilo, na primjer, riješila sam djelomično pitanje imovine sa exom, a to je veliki pomak. No sjediti za stolom i brojati novce , neku smiješnu svotu i sjetiti se svih muka koje sam prošla da bi nešto stekla, sjediti u društvu dvoje potpuno nepoznatih ljudi koji pojma nemaju gdje sam prije 8-9 g. u sada njihovom( kako to glupo zvuči-njihovom) dvorištu zakopala butelju vina, a da ne govorim o ostalim stavrima kao što su cijevi, instalacije u toj kući. Niakada to neće znati i nikada ta kuća u potpunosti neće i ne može biti njihova jer ju nisu "rađali". Došlo mi je da u milion komadića pokidam papire koje ljudi zovu novac i bacim visoko u zrak i odem. No nisam, jer ipak je to NOVAC...brrrrrr
Danas mi je opet jedan stan "zbrisao" pred nosom, valjda ide sve po onoj staroj-treća sreća...pa se eto nadam da je tako.
U međuvremenu sam se dopisivala s nekim čovjekom koji je na kraju rekao da smo potrošili sve teme za razgovor :), kako glupo rečeno, dvoje normalnih ljudi nikada ne potroši sve teme za virtualni razgovor i mrzim likove koji ne mogu iskreno reći razlog. Uzalud mu sva pamet i imovina koju ima, nikada ljude nisam sudila po Armani odijelu nego po srcu koje nose u grudima.
Danas sam nakon dugo vremena osjetila onako ledene trnce po tijelu kada se dogodila teška prometna nesreća u kojoj je poginula mlada djevojka.
Ljudi, budite sretni i uživajte u malim stvarima, život je kompliciran onoliko koliko ga sami zakompliciramo, uživajte u zagrljaju i poljupcu svoje djece, u ljubavi ako ju imate, danu koji je ispred vas, jer između sreće i patnje tako je mala nit :(
Voli Vas sve Ericca i onda kada nije online :)
08.06.2005. u 21:21 •
14 Komentara •
Print •
#
