Tiho, polako ušuljali se konačno i topli dani. Sjedim, vani piri lagani vjertić, subotnja večer. U sobu se ušuljali zvuci ulice, glasovi prolaznika, negdje na nekoj terasi svira živa glazba...Život.
Pokušala sam se natjerati i odšetati u tu subotnju večer, ali nije išlo. Pomirila sam se da mi je još uvijek mjesto ovdje, sama sa sobom dijeliti misli. Ne mogu više biti upijač za tuđe probleme, jer kamo god izađem netko u meni nađe utjehu i mirne duše mi prebaci svoj teški jaram. Poželim samo šetati s nekim bez riječi, uživati u mirisu prirode i gledati zvijezde. Kada riječi nisu potrebne, a sve je rečeno.
Ili izaći i istrčati se do zadnjeg atoma snage i sve ovo što se godinama u meni nakupljalo, svu bol i nepravdu izbaciti van, pa sve isprati toplom kišom.
I kažem si: tiho, polako..doći će i tvoj trenutak...
Post je objavljen 18.06.2005. u 21:33 sati.