Kad u tamnoj noći punoj bagremova mirisa sav svijet spava, ja pokušavam odgonetnuti gdje se skrio život.
Gledam kako se mirno spuštaju prsa mog povećeg sina, kako negdje u pubertetskim mislma sanja svoj san. I dobro da je tako.
Nekao s proljeća, miris bagrema budi ono poznato nemirno, naivno dijete u meni koje je vjerovalo da je svijet toliko pošten, da treba samo odrasti, pronaći osobu za brak i da tada nastaje bajka. Uvijek sam pružala ruku dobrote svakom, a za uzvrat dobila trnje od ruža. No valjda je tako moralo biti. Nevolim ruže..bodu, no znam, samo se tako brane od svijeta što im mlade stabljike lomi.
Volim idiličan miris đurđice i opojan miris divlje ciklame.
Da...čista greška, mislim da sam čitala pogrešne knjige, da su mi roditelji pričali pogrešne priče ili sam ja rođena pogrešno emotivna?!
Tko bi znao.Bagremovi i dalje šire svoj miris dozivajući ljude da se probude iz svojim začaranih snova u kojim vlada samo trka za novcem , trka za uspjehom.
A gdje je ljubav?
Post je objavljen 24.05.2005. u 00:45 sati.