subota, 30.04.2005.
Ne kradi mi noći
Ne kradi mi noći, ti čovječe u liku dječaka. Dođeš sa sjajem u tamnim očima i napraviš potpunu zbrku u mom životu. Niti dan niti noć više nema svoj smisao. Probudim se u sunčani dan bez volje i bez želje,jer samo si prošao mojim snovima.
Zar i ja tako snovima tvojim hodim sa raspuštenom kosom, pričam ti riječi koje si tako želio čuti, pa ti pružam ruke nade i jutrom nestajem?
Ne kradi mi noći, jer bol je jača od samoće. Ima te tu za zauvijek dovoljno, za rijeke stihova neispisanih, za rijeke suza neispakanih i more ljubavi neostvarene.
Ne kradi mi noći...
30.04.2005. u 13:32 •
13 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 28.04.2005.
Atlantida
Polako ali sigurno tonemo. Ma ne...ne materijalni svijet nego ljudi.
U zadnje vrijeme sve više se pitam s kim to nešto nije u redu, samnom, jer još uvijek imam neke vrijednosti koje poštujem ili s ljudima koji gaze sve ispred sebe??? Kako objasniti kada ti netko mazne sterilni materijal koji mi je potreban za rad i bez imalo grižnje savjesti kaže :Pa šta hoćeš, trebalo mi je!! A ja sam se trudila da sve odradim na vrijeme, da složim kako treba, a ona je na kraju kao nogom sve natrpala u bubanj i uvalila mi to u ruke. Ne hvala, ja se ne mogu sramotiti pred pacijentima, jer ne želim da misle da je to ruku mojih djelo!"!!!!
Jedna s drugom nemamo nikakve veze, niti radimo u istoj ordinaciji!?
Na kraju dana mi netko mazne cvijeće koja sam posadila u čekaonici...
Što se to događa,sa svijetom, sa ljudima? Kako da se i ja pokvarim , jer opstati pošten u svijetu ovakvih vrlo je teško..
Zašto tako?????
28.04.2005. u 21:33 •
5 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 25.04.2005.
Snovi od papira
Sanjala sam u duginim bojama ali kada sam se probudila shvatila sam da su sve to bili snovi od krep papira. Razlila se boja, papir se raskvasio i sve je na proljetnoj kiši nestalo.
Tako i godine koje smo proživjeli polako gube svoju boju, svoj miris, dodire koje smo dijelili s nekim.
Mjesec od papira, život od papira, snovi od papira....sve tako krhko, nestvarno, ostaju samo sjene na licima i po koja suza u oku, suza koja se iskrade kada se misli uzburkaju na stranicama sjećanja.
25.04.2005. u 16:55 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 23.04.2005.
Sunčan dan i Murphy iza ugla..
Od jutra je sve savršeno krenulo, dobro sam spavala, probudila se sa sretnim osmijehom na licu, a da tome razlog uopće nisam znala?!?!, valjda nebo bez oblaka , sunce ili podsvjesno radovanje što smo sinak i ja danas sami kod kuće :)
Ooooo koliko slobodeeee.....nigdje nikog, pustili smo glazbu, svatko obavio svoje zadatke, tako da je u kratkom vremenu sve bilo čisto, mirisno i na svom mjestu. Kako dobar osjećaj...
No običnim vikendima moja mama juri meni iza leđa i postavlja pitanja i podpitanja, virka mi preko ramena šta kuham, kako kuham , zašto kuham i kada me već sasvim dovoljno izludi i kada me prođe zdrav seljački apetit, ona mirne duše sjedne za stol i blaženim pogledom pravednika uživa u hrani uz komentar: mmmm baš je fino!...heh
U stvari pustimo sada to. Htjela sam reći da smo danas roštiljali prvi put ove godine :) Susjedi baš nije bilo previše drago što mora zatvoriti balkonska vrata i sve prozore na kući, ali proljeće je i nema ljutiš .
Najslađe je jesti onako sa žara, kakvi tanjuri, kakve vilice, sve smo smazali onako s nogu i uživali, a nakon toga odjurili na balkon, izvukli velikuuu ležaljku i sunčali se sve dok...grrrrrr....ni od kuda se pojavila ogromna osa sa ogromnim nogama, ogromnim otrovnim žalcem i bez ikakvog razloga ubola mog sinka u vrat :((((((((( Strašnooooo..
Moj Murphy nikada ne spava , ima li tko malj, toljagu, bazuku, arsen, bilo što.....da ga se riješim jednom zauvijek!!!!!
23.04.2005. u 13:45 •
4 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 21.04.2005.
Rekla kazala...ili igra pokvarenih telefona
Pukao mi film i svega mi je dosta.Poželim pojeći što dalje, dalje od mrtvila, od zlih pogleda. Pitam se na čemu mi to ljudi zavide? Opet priče kruže kako sam ja upala na ovaj posao bez veze, pa šta mi je nedostajalo tamo u rudniku u kojem sam crnčila??!! Sve te zlobne bih na samo dan-dva pustila na onaj bajni posao pa bi zauvjek zašutjeli .Zavide ono koji imaju velike plaće i rade još uvijek na državnim jaslama, na poslu lakiraju nokte i pretresaju tuđi veš...Oni koji nikada nisu radili subotom i nedjeljom, imaju godišnji odavde do vječnosti.. a ja nisam godinama mogla sastaviti dva slobodna dana.....Oh...grrrrrrrr
Btw. ex je kupio novi Peugeot , a i dalje nije platio alimentaciju, o tome da se oblaći po posljednjoj modi i kupuje krpice s markicama ne trebam ni pisati. A sinu za Uskrs ni lipica, a kamoli da se sjetio pitati dijete kako je...He...a neki dan kada nas je vidjeo na ulici kako šetamo poslao je sms ovog sadržaja : Da li hoćete da vam kupim pizzu!??!
Da li mi to izgledamo izgladnjelo???? Meni se ipak čini da smo sasvim dobro uhranjeni...O životeeeeeeeeeee
Ima li negdje na ovom svijetu mala oazica mira u kojoj bi odmorila svoje živce od ovakvih gluposti? I koliko čovjek može trpjeti a da ostane normalan??? I kako onda vjerovati nekom, vjerovati u bolje sutra i poželjeti s nekim ponovo dijeliti postelju?? Vjerujte mi, teško!
21.04.2005. u 11:30 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 16.04.2005.
Tjedan iza
Kao na pokretnoj traci prolaze dani. Imam osjećaj da trebam ispuniti neku određenu normu koja ima ovaj redosljed: ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak...i tada dolazi vikend. Osobno mi taj vikend ne znači ništa posebno, samo dva dana u kojima spavam nešto duže nego radnim danom.
Novost je to što sam ponovo počela sanjati normalne stvari. I ujutro se sjetiti snova, to je u par zadnjih mjeseci bilo potpuno nemoguće, ili su bile more koje nisu imale ni početak ni kraj ili je sve bilo kako kada proliješ vodene boje...No sada sanjam, ništa posebno, i baš se pitam od kuda u mojim snovima Neven Ciganović sa svojim inplatatima, ali eto, dogodilo se da mi on nekim čudom uletio u snove. Oh...bez zločestih misli molim, ma nije on čovjek mojih snova. Ja volim male i slatke, u stilu Damira Markovine.
Sin mi je neki dan rekao: čuj mama, ti si moj najveći i nabolji prijatelj, ali samo da te još nagovorim da igramo igrice na PS2...hihi..Nema mi druge, moram i ja kao Sailent izabrati neku igricu, sjesti na pod i sa juniorom se upustiti u ludu avanturu! Mislim da ću probati sa tenisom, to mi zvuči humano, nisam ja za neke tabačine. Ili neku igricu u kojoj se juri u formuli...Kada već nisu izmislili igricu u kojoj bi hitna pomoć jurila gradom i oživljavala unesrećene.
Idući vikend se priprema izlet sa starim društvom negdje na Dunavu, moram zasukati rukave i pripremiti dobar roštilj...Galileo bi rekao...ipak se kreće...Proljeće se svaki peti dan sjeti da bi bilo vrijeme zagrijati promrzle kosti prozeblom stanovništvu Hrvatske, od nekih dugih šetnji ove godine nije bilo ništa, bicikl i dalje u spremištu, jednom smo provozali skuter i to je bio vrhunac svih proljetnih aktivnosti.
Razina inspiracije je u kritičnoj minus fazi kao i gazdarica. Kao što bi Garfild za sebe rekao da mu je opala razina poštara u krvi...c-c-c-c-c
16.04.2005. u 20:10 •
11 Komentara •
Print •
#
subota, 09.04.2005.
Sweet vilage :)
Bez obzira što je stiglo proljeće nekako su mi ulice previše puste.Samo pronalazim bolesno zaljubljene mačke, a gdje su ljudi????
Sretnem poneko drago biće u trgovini, jer se cijeli smisao života izgleda okenuo poslu, ako ga još netko ima i trošenju onih par kuna koje stignu na kraju mjeseca. Ugodni razgovori tipa, joj kolike su režije ili opet nisam platio račun za plin sasvim su uobičajene na blagajnama dok čekamo u redu. A tek cijene sviježe salate, ajmeeeeeeeeee.....
No u stvari nisam htjela o tome...U dva velika trgovinska centra u mom mjestašcu nije bilo boje za kosu koju ja uobičajeno koristim, ma ni neke slične njoj. Ljudi moji , ma jeli ovo moguće???
Poanta je u tome da sam opet
CRVENOKOSA !!!!!!! Heh...
09.04.2005. u 20:12 •
10 Komentara •
Print •
#
subota, 02.04.2005.
Životne priče
Sin i ja još uvijek tražimo svoje mjesto pod suncem i povremeno gubimo nadu. Nakon pet godina lutanja, još uvijek nisamo pronašli naš kamen za sunčanje na ovoj životnoj plaži.
Ok...ma ne bih htjela da me pogrešno shvatite, nije nama toliko loše, nego nedostaju one sitnice kao što je vlastiti stan, osjećaj pripadnosti nekom, jer uglavnom smo okrenuti jedno drugom i puno onih obiteljskih nježnosti kojih smo oduvijek bili lišeni. Znam da me razumijete.
Malo sam ja na nivou dvanaestogodišnjaka, malo sin na mom nivou, a u vecini slučajeva se ponašamo kao mala djeca i puno se smijemo...No što nam je drugo preostalo, nego sve okrenuti na šalu i smijati se vlastoj nemoći u cijeloj toj situaciji.
A onda još nekako guramo sa trećom generacijom. To su naravno moji roditelji koji nikako ne razumiju šta mi to toliko želimo i zašto smo nezadovoljni.
E da...Uz sve te peripetije malih pubertetlija, velikih djevojčica- tu mislim na sebe i onih malo starijih, živimo polako dan za danom i čekao malo toplije dane.
Danas me opet zvao ex. Dođe mu tako povremeno, ni sama ne znam zašto ga toliko hvata nostalgija za našim bračnim danima. Uspjeo je pričati cijeli sat, a ja sam sva sreća sjedila na stepenicama ispred kuće i uživala na suncu. Sada razumijem da mačkama nije tako loše kada pronađu takvo zgodno mjesto na suncu i predu...No vratimo se na exa.
Gle ovo...kaže čovjek, ja sam mu oduvijek bila idol u životu ( idešššššššššš....) divio se mojoj odlučnosti, razmišljanju, nikada nije mislio na druge žene, ja sam mu bila i najzgodnija i najljepša....hehe...tada sam samo mrtva hladna pogledala u mobitel i osobno mu rekla da laže...mislim mobitelu,. ..ne exu, jer njega ne vrijedi prekidati dok priča. Ni sam ne razumije što se to dogodilo, kako vrijeme prolazi sve više misli na sina i mene, kada putuje uvijek se sjeti kako smo zajedno putovali, a u tim trenutcima mu više nije do putovanja. Tu sada želim dodati da ima dvoje djece, ovo drugo tek rođeno. Da li tu sada itko išta razumije?? Ja ne!
Ajd, dobro...sve sam to odslušala, a kada je pitao zašto sinak ima stalno isključen mobitel , zašto mu se ne javlja, pa zar on sa svojim sinom ne može imati normalan odnos kao i svi ostali rastavljeni ...vjerujte nisam se trudila objašnjavati jer ja njegov IQ premalen da bi to razumjeo. Nakon 5 g. još uvijek nije shvatio zašto njegov sin pati, što ga muči?!?!?
Nismo mi jedina rastavljena obitelj, ali velika vecina se rastane na kulturan i normalan način za razliku od nas, koji smo bili vrlo uzoran i cijenjen bračni par u selu malom. Sreća je da nismo medijske zvijezde, zasjenili bi i Severinu!
Heh....da... da vam još spomenem da nije paltio alimentaciju već četvrti mjesec, a da možda spomenem kako je kupio novu kuću, a još uvijek živi u našoj zajedničkoj.
Želite li još ili vam je ovo dovoljno?!?
Pusa
02.04.2005. u 16:38 •
12 Komentara •
Print •
#
