Kao na pokretnoj traci prolaze dani. Imam osjećaj da trebam ispuniti neku određenu normu koja ima ovaj redosljed: ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak...i tada dolazi vikend. Osobno mi taj vikend ne znači ništa posebno, samo dva dana u kojima spavam nešto duže nego radnim danom.
Novost je to što sam ponovo počela sanjati normalne stvari. I ujutro se sjetiti snova, to je u par zadnjih mjeseci bilo potpuno nemoguće, ili su bile more koje nisu imale ni početak ni kraj ili je sve bilo kako kada proliješ vodene boje...No sada sanjam, ništa posebno, i baš se pitam od kuda u mojim snovima Neven Ciganović sa svojim inplatatima, ali eto, dogodilo se da mi on nekim čudom uletio u snove. Oh...bez zločestih misli molim, ma nije on čovjek mojih snova. Ja volim male i slatke, u stilu Damira Markovine.
Sin mi je neki dan rekao: čuj mama, ti si moj najveći i nabolji prijatelj, ali samo da te još nagovorim da igramo igrice na PS2...hihi..Nema mi druge, moram i ja kao Sailent izabrati neku igricu, sjesti na pod i sa juniorom se upustiti u ludu avanturu! Mislim da ću probati sa tenisom, to mi zvuči humano, nisam ja za neke tabačine. Ili neku igricu u kojoj se juri u formuli...Kada već nisu izmislili igricu u kojoj bi hitna pomoć jurila gradom i oživljavala unesrećene.
Idući vikend se priprema izlet sa starim društvom negdje na Dunavu, moram zasukati rukave i pripremiti dobar roštilj...Galileo bi rekao...ipak se kreće...Proljeće se svaki peti dan sjeti da bi bilo vrijeme zagrijati promrzle kosti prozeblom stanovništvu Hrvatske, od nekih dugih šetnji ove godine nije bilo ništa, bicikl i dalje u spremištu, jednom smo provozali skuter i to je bio vrhunac svih proljetnih aktivnosti.
Razina inspiracije je u kritičnoj minus fazi kao i gazdarica. Kao što bi Garfild za sebe rekao da mu je opala razina poštara u krvi...c-c-c-c-c
Post je objavljen 16.04.2005. u 20:10 sati.