Sanjala sam u duginim bojama ali kada sam se probudila shvatila sam da su sve to bili snovi od krep papira. Razlila se boja, papir se raskvasio i sve je na proljetnoj kiši nestalo.
Tako i godine koje smo proživjeli polako gube svoju boju, svoj miris, dodire koje smo dijelili s nekim.
Mjesec od papira, život od papira, snovi od papira....sve tako krhko, nestvarno, ostaju samo sjene na licima i po koja suza u oku, suza koja se iskrade kada se misli uzburkaju na stranicama sjećanja.
Post je objavljen 25.04.2005. u 16:55 sati.