Pukao mi film i svega mi je dosta.Poželim pojeći što dalje, dalje od mrtvila, od zlih pogleda. Pitam se na čemu mi to ljudi zavide? Opet priče kruže kako sam ja upala na ovaj posao bez veze, pa šta mi je nedostajalo tamo u rudniku u kojem sam crnčila??!! Sve te zlobne bih na samo dan-dva pustila na onaj bajni posao pa bi zauvjek zašutjeli .Zavide ono koji imaju velike plaće i rade još uvijek na državnim jaslama, na poslu lakiraju nokte i pretresaju tuđi veš...Oni koji nikada nisu radili subotom i nedjeljom, imaju godišnji odavde do vječnosti.. a ja nisam godinama mogla sastaviti dva slobodna dana.....Oh...grrrrrrrr
Btw. ex je kupio novi Peugeot , a i dalje nije platio alimentaciju, o tome da se oblaći po posljednjoj modi i kupuje krpice s markicama ne trebam ni pisati. A sinu za Uskrs ni lipica, a kamoli da se sjetio pitati dijete kako je...He...a neki dan kada nas je vidjeo na ulici kako šetamo poslao je sms ovog sadržaja : Da li hoćete da vam kupim pizzu!??!
Da li mi to izgledamo izgladnjelo???? Meni se ipak čini da smo sasvim dobro uhranjeni...O životeeeeeeeeeee
Ima li negdje na ovom svijetu mala oazica mira u kojoj bi odmorila svoje živce od ovakvih gluposti? I koliko čovjek može trpjeti a da ostane normalan??? I kako onda vjerovati nekom, vjerovati u bolje sutra i poželjeti s nekim ponovo dijeliti postelju?? Vjerujte mi, teško!
Post je objavljen 21.04.2005. u 11:30 sati.