četvrtak, 18.11.2004.
Jednom kad odrastem
Kada sam bila mala zanimalo me zašto je sunce okruglo, zašto je more slano, zašto pčele bodu, zašto muhe zuje....?Onda su mi odrasli rekli:"Bit će ti sve jasno kada narasteš?"Malo sam narasla, pa su me počela mučiti razna druga pitanja.Što su to mejoze i mitoze, šta se uči na fizici, a šta na kemiji?Stariji brat mi je objasnio, znat ćeš kada narasteš.I onda sam narasla.Pomislih taman kako je to lijepo kada znaš odgovore na sva pitanja.Ali.........Opet me nešto muči.Zašto ljubav boli?Zašto su neki ljudi sretni, a drugi nesretni?Zašto su neki brakovi dobri, a neki loši?Sva sreća, sve ću ja to saznati kada još samo malo odrastem!
18.11.2004. u 10:07 •
13 Komentara •
Print •
#
srijeda, 17.11.2004.
Sasvim ludi dan
Od ranog jutra sam bila svjesna da će biti neki dan naopačke. Kud me leđa bole još od nedjelje kada sam dragog brata poslužila sa kolačima, mislim pružala sam mu tanjurić i nekako se nezgodno nagnula nad stolić, tako me lijepo i ukliještilo. Stoga od nedjelje više ne stavljam male tanjuriće, nego je samoposluga iz tepsije pa tko voli neka izvoli. Shvatila sam da su se desertni tanjurići urotili protiv mojih leđa i točka .
I tako se nekoliko dana vučem kao pet prebijenih mačaka i pokušavam balansirati na nekom užetu koje ima opciju ostati doma i dobiti otkaz ili raditi sa šašavim leđima koja ni poštenu jezikovu juhu nisu odslušala do kraja. Naravno otišla sam na posao, a što bih drugo i ja sam tvrdoglava.
Na ulazu u ordinaciju čekao me malo veselo društvo koje je imalo vlastiti show jer su svi bili pod temperaturom. Probijala sam se do spasonosnih vrata, ali nisu me pustili dok mi nisu velikodušno udijelili sve moguće viruse i bakterije. I tako kažem ja sebi, baš sam zlana, podijelila s njima njihovu muku, a da mene nitko živ od tih bolesnih nije ni pitao, a kako ste vi?!?.Sada sam ponosni vlasnih još neispitanih virusa, bakterija koje napadaju sve , a gle na bolna leđa umalo i zaboravila.
Izgleda da se klin klinom izbija, od sutra sjedim sa pacijentima na klupi, tko zna možda moja bol s leđa prijeđe na dugoga.
I onda dođem kući, telefon zvoni ne prestaje. S druge strane moja kolegica:»Hej pogodi što ima novo? Uhvatilo me u leđima!»
Bwahahahahaha…nasmijala sam se zločesto i mirno dodala : Wellcome to club! Naravno da me nije razumjela, pa kako i bi kada sam već počela feštati sa mojim novim društvom, podizali smo temperaturu na već zavidnih 38 stupnjeva C. Tada shvatih, imam svoju privatnu fizikalnu terapiju.,toplinu, tresavicu i koji peršin će mi prava fizikalna th. Ona je još beba u povojima u usporedbi s ovim.
Dakle ima li netko bolestan da se prijavi?Kakvo cijepljene protiv gripe, ovo je nadmašilo medicinu :)
17.11.2004. u 23:31 •
4 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 14.11.2004.
Oprost i zaborav
Razmišljala sam o oprostu i zaboravu. Teška je to tema. Možda netko tko nije proživjeo svoj osobni rat ili neku životnu tragediju ne može razumjeti kako je i zašto teško oprostiti.
Noćas sam ponovo sanjala svoju kuću. Pamtim svaki njen kutak i miris. Svaka kuća ima svoj miris, a moja je mirisala na novo i čisto. Lijep je bio osjećaj otključati vrata i ući u malo carstvo uređeno po vlastitom ukusu, ali na žalost u toj kući su stanovala dva potpuno različita svijeta.
Vrijeme je od tada pa do danas ispisalo na mojim stranicama bezbrojne priče pune boli i gubitka. I vjerujte mi nema tog oprosta i zaborava koji bi izgladio bore nastale od takvog života.
U zadnjih mjesec dana ponovo pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Sve ide sporo i nepravedno, jer onaj drugi dio svijeta s početka ove priče i dalje živi u svom začaranom dvorcu, ne osvrćući se na sluge i podanike.
Nema zaborava i nema oprosta, ma što god vi o tome mislili, možda samo povremeno vrijeme ublaži oštre hridine na koje sam se spoticala. I ništa više.
14.11.2004. u 16:51 •
13 Komentara •
Print •
#
petak, 12.11.2004.
Rođendani i sve oko njih
Prošle godine sam postala velika djevojčica koja je odlučila da više neće slaviti rođendane.Nije odluka bila stoga što ne volim veselice ili ljude koji mi dolaze, jer oni će dolaziti i dalje bez obzira zvala ih ja ili ne.Mislim, dolazit će svi oni kojima ja nešto značim .Razlog zbog kojeg sam donijela odluku je moj dragi brat.Ne, ne onaj virtualni, nego moj pravi....
Bilo je to točno prije 365 dana, okupilo se veselo i drago društvo, malo smo se smijali, malo sladili, pričali i sve u svemu bio bi to jedan rođendan koji bi mi u sjećanju ostao u najljepšoj uspomeni u životu.Jer taj dan dogodilo se još nešto puno topline i iskrenosti, puno ljubavi zamotano u predivan buket koji mi je poklonio najdraži muškarac na svijetu.Cvijeće je pričalo više nego bi riječi rekle, bila sam presretna i ništa materijalno veliko na svijetu ne bi zamijenilo taj dragi buket cvijeća.Još uvijek pamtim njegov lik i riječi i pogled, jer to nije dio koji odnosi zaborav.
Sve dok.....da, sve dok nije došao moj brat i za mojim stolim napravio scenu pred mojim društvom i zajedničkim roditeljima.Suze su mi frcnule iz očiju i tada sam samo tiho rekla, ovo je zadnji rođendan koji slavim.
Jučer mi je brat čestitao rođendan koji mi je danas?????, hahaha, jer kao neće biti kod kuće nego ide u Zg.Igrom slučaja sam nazvala nečakinju danas do podne i javio mi se moj dragi braco?!?A još jučer mi je rekao da će na to "rođendansko pivo" doći kada ga pozovem!!!Ha ha, još jednom!
Niti on mene ne zove na rođendan pa se svake godine točno na datum sjetim, ne samo njegovog rođendana, nego i rođendana moje šogorice.Pokažem uvijek makar trunku dobre volje.No neka, sve će to na svoje jednog dana.
I na kraju hvala svima koji od jutra šalju poruke s puno ljubavi i topline, hvala svim virtualnim prijateljima koji su i ovaj puta dokazali da su mi draži, a i ja njima od vlastitog brata.Hvala mom virtualnom bratu koji uz sve to što je jedan VELIKI ČOVJEK S VELIKIM SRCEM ima i NAJVEČI I NAJLJEPŠI OSMIJEH NA SVIJETU.
Pusa mom Andjelu čuvaru Zokiju , hvala za bezbroj sms poruka :)))))
Velika zahvala mojim roditeljima koji su mi uvijek bili podrška, mojoj majci koja je operirana od karcinoma debelog crijeva prije samo mjesec dana danas skuhala ručak, rođendanski ručak i iznenadila me, iako sam ja pripremila jelo za danas.Hvala im za sve riječi koje su mi uputili dok su mi čestitali, a najviše me ganulo to što su rekli: Kada nam je bilo najteže ti si bila uz nas!
I na kraju ovaj dio želim posvetiti moj sinu koji ima puno ljubavi i razumjevanja.Što razumije kada mi je teško, rezumije da mu mogu priuštiti toliko koliko mu priuštim iako je zaslužiio daleko više.Jutros mi je prvi u 6.00 ujutro čestitao rođendan još snen, jer je prije spavanja sam sebi rekao da se budi kada moj sat zazvoni.
A kada sam se vratila kući dočekao me njegov poklon, jer je znao šta želim, pa je to i kupio, napisao čestitku, a kada sam upalila komp na desktopu me dočekao veliki natpis od crvenih slova:Mama sretan rođendan!
I ja sam najsretnija majka na svijetu, najsretnija kćer i najsretniji čovjek koji je okružen svima vama koji imate srce i živite za male stvari koje život znače!
Hvala svima!
12.11.2004. u 16:24 •
7 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 11.11.2004.
Titanic?
Ništa se ne mijenja iz godine u godinu.Moji putevi hode istim stazama.Snovi su i dalje ne ostvareni.Povremeno se pitam nisam li sama sebi Titanic?Gdje je moja santa leda na koju ću se nasukati?ili sam se nasukala prije 38 g?Plovim li uvijek po mraku?
Znam da nisam jedina na toj plovidbi, no često se uhvatim u razmišljanjima zašto je meni dodjeljen preokooceanski brod bez cilja?I zašto su se putnici ukrcali da im ja budem kapetan?
Nisam tužna, samo si povremeno postavim pitanja na koja ne mogu pronaći odgovor...
11.11.2004. u 21:33 •
9 Komentara •
Print •
#
srijeda, 10.11.2004.
Lud zbunjenog
Zadnjih mjesec dana ex me stalno zivka na mobitel.Malo, malo se sjeti da bi mi nešto trebao reči, kao da ja to već ne znam.On valjda misli da ja stvarno živim na Veneri, a on na Marsu, a mi i dalje u selu malom, samo svatko na svom kraju :)) Pa da....
I eto prekjučer opet zvoni mobitel, na ekranu poznato "ime" koje sam mu nadjenula, ali odati vam neću, jer sigurno bi onda i sve vi svoje ex u mobitel tako zavele i sada čuvam autorsko pravo na tu vlastitu dosjetku :))
Opet se "on" sjetio kako bi nešto pametno trebao poručiti, a ja baš u poslu, pripremam večeru, pravim tople sendviče, ribam sir, stavljam vrhnje, ma posla kao u priči, a on uporno priča.I šta da sam mu rekla.Na minut dva sam odložila mobitel sa strane taman toliko mi je trebalo da završim posao oko sendviča i uzela mobitel kada sam ih stavila u pećnicu.A on....joj...on je i dalje pričao :)))Hihi...Izgleda da ništa nisam propustila!Zatim je još par minuta pričao kako mu je teško i ovo i ono, završio razgovor bez da je pitao ono što bi trebao.
Ni minuta nije prošla, a stigne mi sms od njega:Strašno mi je neugodno tako često razgovati s tobom.
Hahahahahahahahahha......E pa stvano ovdje hebe lud zbunjenog :)))
10.11.2004. u 11:09 •
8 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 07.11.2004.
Odat ću ti tajnu
Odat ću ti tajnu.Hodila sam mliječnom stazom dok su sva draga bića nježno snivala svoje snove.I djelovali su tako mirno i spokojno jer snovi su istjerali sve ružno što ih pati dok otvorenih očiju žive svoje dane.Svjesna da će prva jutarnja zraka probuditi usnula lica pobjegla sam, jer nisam htjela vidjeti grč koji im donosi novo jutro. ...
07.11.2004. u 13:30 •
9 Komentara •
Print •
#
subota, 06.11.2004.
Pitanje
U kojoj kapi skrila se ljubav? Dal´ u suncem okupanoj il´ onoj zelenoj što prolazi kroz vrbike, kroz šljivike?Il´planinom hodi kroz sve stijene čuvajući tajne njene?
06.11.2004. u 23:37 •
4 Komentara •
Print •
#
Pitanja i odgovori
Koliko i kada nam je dovoljno:ljubavi, materijalnog, ovozemaljskog?
Probudila sam se s milion misli u glavi.Razmišljala, zbrajala, oduzimala, pokušala naći u svojoj glavi par ljudi koji bi bili spremni potpisati neke papire u kojima bi se od njih tražilo da 10 godina razmišljaju hoću li ja ili neću neki mjesec platiti ratu kredita.I šta mi sve to treba?Treba li mi zapravo?!? Odgovora nije bilo samo sam čula kako je život ulice kao i svaki dan krenuo svojim uobičajenim tokom.Autobusi, dostava i prvi kupci koji vole u ranu zoru donijeti topal kruh neka miriši u kući.
A ja sam i dalje ležala i sanjarila svoj neodsanjani san.I pronašla riješenje za sva moja pitanja, a da nisam ni mislila da je sve to toliko jednostavno ako upotrijebiš pravu formulu.No na kraju je ostalo jedno pitanje u zraku i gledalo me širom otvorenih očiju.Treba li meni sve to???????Matreijalni svijet koji bi gospodario mojim slobodnim vremenom, mojim snovima, remetio mir u ljeto, proljeće????
Pa zar nisam već jednom prošla kroz taj pakao koji nikada na kraju hodnika nema svijetlo, svijetlo nade, nego samo mračni hodnik u kojem vrište glasovi:daj još, još nije dosta, još, još, još??Ili smo svi mi samo ljudi nastali iz pepela koji je materijalna stvar pa teži materijalnom?Naravno u takvim razmišljanjima nikada ljubav nema svoje mjesto.Ljubav biva izgurana nekom kožnom foteljom ili nekim komadom namještaja koji je trenutno hit u mondenom svijetu, pa grabiš rukama i nogama, danju i noću kako bi do njega došao.A onaj trenutak kada se stvori tamo gdje si ga zamišljao pitaš se ponovo:Da li mi je to stvarno trebalo ili sam se trebao okrenuti ljudima i ponuditi smiješak na licu i pruženu ruku prijateljstva kako bi se to istom mjerom vratilo.Jer čemu sve to materijalno ako će kožne fotelje biti prazne, pusti kvadrati bez glasova, a srce bez ljubavi?
I svatko odabere svoj put, jer svi smo mi samo male kapi jednog materijalnog svijeta koji nismo tražili i nismo željeli.
A netko pametan je u nekoj knjizi zapisao ove riječi:
Čuvaj se odluke uz koju se ne možeš osmjehnuti.
06.11.2004. u 16:52 •
3 Komentara •
Print •
#
Čudno li je
Oko mene ljudi pričaju na različitim jezicima i sve je jasno kao dan.A meni ni na vlastitom jasno nije, što to ljubav je?!?
06.11.2004. u 01:54 •
6 Komentara •
Print •
#
srijeda, 03.11.2004.
Sasvim običan dan
Nikada nisam tražila previše, samo mi se sve više čini da sam dobila premalo.Mislim ljubavi, da ne dođe do zabune.Probudila sam se u tmurni dan kada su oblaci plakali za svojim davnim ljubavima i osjetila se neobično praznom.Bez misli, bez osjećaja, bez želje da se nešto promjeni.
Valjda sam se umorila od trke za životom, za mrvicama koje su padale da nečijeg stola, od ponekog pogleda koji sam s čežnjom željela.
A onda u ovom sasvim tmurnom danu u kojem se i sunce sakrilo pomislim da sam krenula linijom manjeg otpota.Neobično za mene, a prokleto istinito...Dolazi li to s godinama ili s tmurnim oblacima?Ili sam samo loše spavala pa će mi sve ovo sutra biti nepoznato i smiješno?
Bolje da prestanem razmišljati jer će mi zagoriti ručak pa će to biti još jedan razlčog više da budem nesretna.
03.11.2004. u 10:02 •
7 Komentara •
Print •
#
utorak, 02.11.2004.
Jutro
Miris tople kave ga je probudio.Prvi sunčani zraci padali su mu na još sneno lice...znao je, a da nije morao otvoriti oči, kako se ona poput mačke tiho kreće da ga ne probudi.Više od mirisa kave voljeo je njen miris.Miris jutra u njenoj kosi koja je još nepočešljana veselo stršala na sve strane.No....ono u čemu je uživao najviše na svijetu bio je pogled njenih očiju.Govorio je uvijek više od tisuću riječi, a tada je bio siguran, sasvim siguran da je odabrao pravu ženu.Ni u jednom pogledu još nije otkrio toliko mirnoće, nježnosti, toliko pažnje....da, to je ljubav .
A tada je otvorio oči...sve je bilo drugačije, druga žena sa drugom frizurom, drugi miris, drugi tepih, bio je isti samo miris kave...još jedan dan, dan bez nje..
02.11.2004. u 20:33 •
3 Komentara •
Print •
#
